Skip to main content

ANDREJ NIKOLAIDIS: Kijametsko doba – Laži uzvišenih vlastoljubaca

Stav 14. sep 2022.
3 min čitanja

"Htjeti vlast znači samo to: htjeti moć, seks i novac"

Sjedimo u nekoj kafani i dvojica jarana se ludo zabavljaju šalama na moj račun. Kažem ja njima kako je lako handriti poštenog čovjeka, te kako će im zbog toga biti žao kad umrem.

Hoće kurac, kažu mi oni: kad umreš, to veče ćemo se napiti, između dva piva ćemo se prisjećati anegdota u kojima si nastupio, ujutro ćemo mamurni na posao – i to je to.

Ljudi – a naročito pisci – koji su lišeni autoironije nesnošljivi su, nalazim. Ima ljudi koji u svakoj prilici govore kao da diktiraju testament: prave dugačke pauze između riječi, kao da između njih treba proći voz za Podlugove; naglašavaju svaki slog; sa smrtnom ozbiljnošću podcrtavaju svaku trivijalnost, svako opšte mjesto koje porode. Ima ljudi, ima pisaca, koji se kroz istorijske epohe kreću kao kroz svoju dnevnu sobu – od Turaka do Austrije, kao od fotelje do kauča; kao da tu za njih nema nikakve tajne, kao da im sama povijest šapuće na uho. Ne vjerujem ljudima koji su u bliskim odnosima sa istorijom: moji su oni koji istoriju neprekidno trpe, oni koji sa istorijom ne žele bliskost, oni koji uzalud čekaju da istorija, to čudovište, kraj njih prođe. Ima ljudi, ima pisaca, koji za života glancaju svoje biste i obilaze parkove u kojima će te biste biti posađene. Takvi su mi, rekoh, nesnošljivi.

No još gori od njih su političari koji sebe ubijede da imaju misiju. Što niži kompromisi na koje su pristali da bi zavladali, to uzvišenija misija koju pred sebe kao vladara postavljaju. Znate ono: najeo sam se govana da bih zgrabio vlast, ali sada ću moć iskoristiti da ostvarim velike, uzvišene ciljeve. Baš kao da na ovome svijetu nema nikoga kome nije jasno da se u politici radi samo o seksu, moći i novcu. Odnosno, kako je primijetio mudar čovjek: sve na svijetu ima veze sa seksom. Osim samog seksa – koji je pitanje moći.

Htjeti vlast znači samo to: htjeti moć, seks i novac. Pa ipak, ljudi za svoje vlastoljublje neprekidno izmišljaju uzvišene razloge u koje niko ne vjeruje.

Dritan Abazović, recimo, za sebe tvrdi da je heroj. Čovjek je svojevremeno po Crnoj Gori postavio bilborde sa svojim likom i natpisom: „Istoriju ne pišu kukavice“. Svom komšiji želim sve najbolje: između ostalog i to da ne uspije u onome zbog čega ga je Vučić doveo na čelo Crne Gore. Podrazumijeva se da mu želim dug i sretan život.

Tvrdnja sa njegovog bilborda je, međutim, prosto – netačna. Evo zašto.

Lista stvari koje su izmislili Grci praktično je nepregledna. Toj listi, svejedno, treba dodati i Kosovsku bitku. Kosovo se u izvorniku zove Termopili, a Vuku Brankoviću je ime – Ephialtes. Taj je, naime, izdao.

Hrabri su se Grci, zapravo Spartanci (to bi bili grčki Crnogorci) u Termopilskom klancu sukobili sa 5, 10, 50 ili koliko već guslaru treba puta brojnijom persijskom armijom. Da ne bi izdajnika i pobijedili bi – znate kako to ide.

Elem, Ephialtes je bio pohlepan i bio je kukavica. Ali je, još kako je, ispisao istoriju. Dritan je na bilbordima sebe prikazao kao Leonidasa, no on je tek Ephialtes, jedan u nizu. Možda sam u krivu. Sud o tome reći će istorija. Koju, bili heroji ili kukavice, nećemo pisati ni Dritan ni ja. Sud istorije, naime, nije centar za samopomoć. Ali znao sam, prosto sam znao… jer je uvijek tako. Čovjek koji je postavio bilborde sa svojim likom i zakleo se da će svojom hrabrošću ispisati istoriju prosto je morao ispisati najsramnije poglavlje crnogorske istorije. Baš taj čovjek morao je – ta priča uvijek ide tako – počiniti vjerovatno najveći izdajnički akt u povijesti države na čije je čelo želio.

Ili vam, evo, još poznatiji primjer. Jedan od najznačajnijih unosa u tekst koji zovemo istorijom načinio je Pontije Pilat, kukavica koji „pere ruke“, odbija donijeti ispravnu odluku i krvožednoj masi prepušta čovjeka za kojega zna da je nevin.

Kukavice, dakle, još kako pišu istoriju. Između ostalog i zato što kukavice prežive. Pisanje bilo čega, pa i istorije, teško ide kad si hrabar i mrtav.

Iz premise da se neko lažno predstavlja i glumi da je neko/nešto što nije znaju nastati šarmantne komedije.

Recimo,  “Kavez za ptice” Mikea Nicholsa, remake “La Cage aux Folles” Eduarda Molinara. U tom filmu, gej par koji drži drag klub po imenu „Kavez za ptice“, prisiljen je ugostiti ultrakonzervativnog političara i njegovu suprugu. Sin gej roditelja je, naime, vjeren za kći republikanskog senatora, pa je red da se roditelji upoznaju. Večera tokom koje se gej roditelji pretvaraju da su konzervativni heteroseksualni par, dok se, ispod njih, u „Kavezu za ptice“ odvija raskošna gej zabava, nepresušan je izvor komičnog.

Ili daleko slavniji primjer: “Neki to vole vruće” Billyja Wildera. Znate taj film, sa Marilyn Monroe, u kojem se, bježeći od gangstera, Tony Curtis i Jack Lemmon pretvaraju da su žene? Sjećate se genijalnog kraja tog filma? Kada milioner Osgood Fielding III zaprosi Daphne, koju glumi Jack Lemmon, ova/ovaj skine periku i kaže: „Ja sam muškarac“. Na što Osgood kaže: „Niko nije savršen“.

Lažno predstavljanje je, rekoh, jedan od temelja komedije. Baš kao i politike.

(zurnal.info, foto: gradski.me)