Skip to main content

SERGEJ FLERE (VRUĆE VOJVOĐANSKO LETO 1988.): Vojvodina stavljena u pogon za ratove (4)

Autonomija 24. јул 2022.
10 min čitanja

Etnički preduzetnici su zapalili nacionalizam, mada se ne može reći da se narod tome odupirao

Jesu li Vojvođani stremili da zbace svoju vladu? Da li je Milošević bio prethodnik savremenog populizma?

Raspadu Jugoslavije prethodilo je više događaja koji su predstavljale vododelnice. Jedan od njih je bio svrgavanje vojvođanskog autonomističkog rukovodstva oktobra 1988. Niz mitinga širom Vojvodine na leto 1988., mogao je izgledati spontano i kao delo “običnih građana”. Nazvan je antibirokratskom revolucijom. Međutim, ti mitinzi, uključujući stalnu grupu demonstranata koji su navodno izražavali pritužbe srpskih stanovnika Kosova, iskazuje se kao, u osnovi, proizvod delovanja srpske elite sa sedištem u Beogradu. Elitu je predvodio predsednik srpskih komunista Slobodan Milošević. Vojvođansko rukovodstvo se najviše prigovaralo da “nemaju razumevanja za kosovske Srbe”. Mediji, politička policija, neki viđeni intelektualci imali su važne uloge. Cilj je bio da se ostvari priljubljeni projekat srpske elite “jedinstvena Srbija”, ukidanje tadašnje autonomije Vojvodine i Kosova. To je omogućeno svrgavanjem vojvođanskog rukovodstva oktobra 1988, a izmene UstavaSrbije usvojene su marta 1989. Antibirokratska revolucija imala je i izrazite crte savremenog populizma.

Radne grupe za ukidanje autonomije

Smenjeno je rukovodstvo koje je bilo pretežno srpskog sastava. No, oni su imali za svoju vodilju održavanje etničkog mira i ravnopravnosti. Beogradske vođe su imale znatno drugačije ciljeve: jedinstvenu Srbiju. Nije bilo reči samo o uklanjanju autonomije, već i o položaju manjina i načinu uspostavljanja odnosa sa njima. Stoga ovo nije bio samo obračun među Srbima. U svakom slučaju, Vojvodina je stavljena u pogon za ratove koji su predstojali.

Iz ratova koji su usledili (Foto: Christoph Larnhof,/Flickr)

Navedeno, ukazuje da je vođenje mitinga u Vojvodini i ceo pokret protiv vojvođanskog rukovodstva bilo čvrstom rukom vođeno iz Beograda od strane tamošnjeg političkog vođstva:

• Ne možemo tvrditi da je baš svakom mitingu prethodio dolazak ekipe iz Beograda, da je bio sastavljen od 3 člana i da su boravili 7 dana. Ponekad se radilo drugačije, npr. prvi miting nakon novosadskog, pančevački, telefonski je organizovan iz Miloševićevog kabineta. Tada su se još dvoumili, jer je savezno partijsko rukovodstvo propovedalo protiv jednonacionalnih mitinga. No, Mile Lavrnić, šef kabineta Miloševića lično je 20. jula 1988. telefonirao tzv. komandantu pukovniku Mići Šparavalu, dok je taj boravio u Beogradu, i naredio dolazak na pančevački miting (Kerčov, 245). Lično se angažovao i kum direktora novosadskog „Jugoalata“ Šćepančevića Borisav Jović, tada prvi do Slobodana Miloševića (Anonimni 1). Za njega je taj angažman bio nastavak delovanja srpske elite, ostvarenje sna – ukidanje autonomija. Lično se angažovao i predsednik međuopštinskog SKS Leskovac Zoran Janačković, u blizini Kosova, krajem avgusta. No organizacija nije bila fluidna i prepuštena entuzijazmu pojedinaca, postojale su radne grupe, o kojima je svedočio Anonimni 3 i po svoj verovatnoći je postojao neki štab u Beogradu koji je koordinisao i mitinge i medije;

• To je bila podloga za logistiku, za besprekorno funkcionisanje transporta, ishrane – i finansiranja, kojeg je priznao jedan od vođa kosovskog pokreta Vojo Vučinić (Kerčov 273);

• Bez učešća službe državne bezbednosti sve to bi bilo nezamislivo, mada ona nije delovala samostalno;

• Najzad rukovodstvo je obezbedilo sinhrono delovanje neviđene medijske kampanje;

• A nakon oktobra 1988. to je sve dobro sakriveno, pa su i neke knjige tome služile – prikrivanju pravih organizatora (npr. Hudelist, 1989), dok su u knjizi Kerčova i saradnika neki detalji, danas dragoceni, omakli kontroli.

Ovde ćemo pokazati da se AB revolucija može najbolje razumeti kao slučaj populizma. Indikativno je najpre sledeće: značajan broj kvantitativnih analiza o tome koja je društvena grupa unutar nacionalnih zajednica mogla biti glavni nosilac težnje za konstituisanjem nacionalnih država, uoči raspada Jugoslavije, nije urodio uspehom. Posebno nije potvrđeno da su to bile ovako ili onako definisane nacionalne elite (Sekulić, Garth i Massey, 20061; Flere i Klanjšek, 2011). Težnju za državama su za kratko vreme raširili politički i etnički preduzetnici, osim u jednom slučaju, u slučaju Albanaca, gde je taj sentiment bio dugo prisutan, barem koliko su ta istraživanja trajala. To ne znači da nacionalizam tih etničkih zajednica nije bio osnova za rad etničkih preduzetnika, pa i pojava odsustva zajedničke kulture i zajedničkog civilnog društva. Neuspeh nalaženja tih strukturalnih činilaca dovodi do odbacivanja traganja za jednim društvenim nosiocem podupiranja populizma (Mols i Jetten, 2020), odnosno objašnjenjem populizma tim putem.

„Vrli narod“

Etnički preduzetnici su zapalili nacionalizam, mada se ne može reći da se narod tome odupirao (Gagnon). To što je uzburkalo stanovništvo u svim slučajevima bio je nacionalizam, shvatanje da je „nacija „stvorenje sa mnogim talentima“, kako je pisao Fihte (Fichte), a njega jesu širili određeni akteri. Vojvođansko rukovodstvo tom kartom nije raspolagalo, već je zagovaralo vrline višeetničke skladnosti i nacionalne ravnopravnosti.

Populizam bolje opisuje pojavu od etnonacionalizma. Narod je postao ne samo navodni glavni akter, već i delatnik: on govori, razume, traži, zahteva odgovornost itd. (u rubrici Odjeci i reagovanja i van nje). Prema pismima Politici, razumelo se da su mitinzi najviši oblik demokratije. „Dogodio se narod“, bio je slogan u modi, ponavljan beskonačno. Berman je, sumirajući znanja o populizmu uopšte pisala kao da se odnosi upravo na ovaj slučaj: “njihova retorika se temeljila na pretpostavci da postojeći sistem ignoriše, zanemaruje, čak neposredno deluje protiv interesa naroda, demokratija se razume većinski i neliberalno. Iznosili su manihejsko stanovište o tome da smo mi protiv njih, a ‘mi’ se odnosi na ’narod’…dok su oni najčešće ’liberalne elite’” (2020. 11-12). ”Mi ćemo ostvariti volju naroda ustavno i vanustavno, zbog tog jer se radi o dugoročnim pritužbama” (Politika, 31. januara 1989). Slavio je uličnu demokratiju i obećao da neće da poštuje nikakva institucionalna pravila u Jugoslaviji.

U savremenoj nauci populizam se ne može shvatiti prvenstvenošću potražnje kao njegovog pokretača (Mols i Jetten, 2020). Oni odbacuju opšte, „objektivne“ uslove u korist političkih aktera. Oni takođe ukazuju na obrazac opšteg populističkog narativa, koje elite tada nude, a koji se savršeno uklapa u naš slučaj. “Populizam prikazuje društvo kao upleteno, u kojem se ne nalaze dve, već tri skupine: (1) vrli narod, (2) zlobna levičarska gradska elita, koja najčešće zagovara multikulturalizam (u našem slučaju bratstvo i jedinstvo i nacionalnu ravnopravnost)i (3) manjine koje se iscrtavaju kao klijentela zlobne elite” (Mols i Jetten, 9). U našem slučaju, urbana elita koja nekim putem favorizuje tuđu manjinu na štetu vrlog naroda, jeste autonomaško rukovodstvo. AB narativ je prikazivao kosovske Srbe i Srbe uopšte kao „vrli narod“, a Albance kao klijentelu elite, favorizovanu manjinu, dok je srpski narod radni narod.

Pokret je sve jasnije isticao „ustavno pitanje“ koje dovodi do neopravdano privilegovanog položaja Albanaca, pa i da autonomaško rukovodstvo “podržava Šiptare” (Kerčov, 205, 231; Milošević 5. septembra 1988, Politika 6. septembra 1988.). Takvu sliku nisu mogli da iscrtaju kosovski Srbi sami, već jedino rukovodstvo, politička i intelektualna elita. Tako je u svom intervjuu od 3. jula 1988. Slobodan Milošević rekao, da “srpski narod nije nikad bio eksploatatorski…” (vrli narod), “neka rukovodstva (ne srpsko) iskazuju otpor prema ustavnim promenama Srbije)” (zla elita) i izrazio “ubeđenje da ćemo savladati albanski nacionalizam”, jedini nacionalizam kojeg je pomenuo da postoji (manjina sa neopravdanim položajem) („47 pitanja Slobodanu Miloševiću“, NIN, 3. jul 1988., 8-13).

Novosti od 7. 10. 1988.

Kult naroda žrtve

Varijacije u okviru tog trougla mogu se nalaziti kasnije u velikom broju (npr. Milošević 6. septembra 1988. je govorio da „Srbi treba da postanu ravnopravni“ … „obespravljeni su jer su Srbi“ (obespravljeni vrli narod) u odnosu „sa Albancima“…“albanski šovinisti moraju da se osude“ (privilegovana manjina), dok je „država neefikasna i nesposobna“ (zla elita) („Rukovodstvo Srbije je s narodom“, Politika, 7. septembar 1988, 1, 7)). Te ilustracije se potpuno uklapaju u objašnjenje da je politička elita glavni nosilac populizma, ili kako pišu Mols i Jeten, „vođe odaberu među postojećim pritužbama, oni takođe stvaraju nove pritužbe” (8). Politički akteri pritužbe „čitaju“ ali i „stvaraju“. Ni njihovo „čitanje“ nije mehanički odraz strahova stanovništva, već i artikulisanje, osmišljavanje.

Koncept populizma uklapa se u naš slučaj naročito s obzirom na sledeće elemente:

• uloga harizmatičkog vođe se shvatala kao „glas naroda“,

• srpski narod treba da povrati navodnu nekadašnju slavu, što je Milošević uvek pominjao i pretvorio u proslavu na Vidovdan 1989. na Gazimestanu, a ostale jugoslovenske vođe su mu pri tom pružili podršku svojim prisustvom. Taj povratak iziskuje žrtve,

• najvažnije, uspostavljena je povratna sprega između vođe i masa. Vođstvo je pri tom, svakako, delujući akter, kojem se mase odazivaju i podržavaju, ali vođa nameće artikulaciju strahova, aktivirajući nacionalni sentiment na način da se suprotstavlja istovremeno „neprijateljskim strancima (kosovski Albanci) i „iskvarenoj domaćoj eliti“ (vojvođansko rukovodstvo). Posle rušenja vojvođanskog vođstva oktobra 1988. mesto „korumpirane“ elite preuzeće druge komunističke elite u Jugoslaviji, koje nisu sledile Miloševića (to je bogato ilustrovano kod Mimica i Vučetić).

• tu je i element „opšte volje“, na kojem insistira Mad (Mudde) (2004) u shvatanju populizma a koji je u našem slučaju jasno bio prisutan od početka: ulična demokratija + medijska kampanja, a ne izborna demokratija, ne ograničenja vlasti ustavnim postupcima.

• AB retorika je samo formalno gostovala u socijalizmu, dok je stvarno bila sve više nacionalna i stoga se ne može AB smatrati levičarskim populizmom, mada je sadržavao dimenziju prezentizma: obećavao je očuvanje sadašnjeg statusa radnicima u nadolazećem talasu kapitalizma koji će ih pretvoriti u gubitnike,

• narodu se vraća vlast: kao što je Britancima prodato da će narod povratiti vlast izlaskom iz EU, tako je Srbima prodato da će povratiti vlast ukidanjem autonomija, a i za jedno i drugo da će doneti ekonomski boljitak za običnog, radnog čoveka.

Tu je ekonomska revandikacija bila pretvorena u kulturnu. Dakle, za loš materijalni položaj, a on je godinama padao – nisu se krivili samo rukovodioci, savezna vlast, već i navodni odliv stranoj manjini. To je pretvaranje ekonomske revandikacije u kulturnu. (Istina, takvo razmišljanje je u to vreme postojalo i u drugim sredinama Jugoslavije, ali nije stvaralo takav militantni pokret).

• posmatrajući AB iz današnjeg ugla, društveni mediji su nedostajali 1988. Međutim, Politikina „čitatalačka“ rubrika Odjeci i reagovanja, namenjena isključivo podršci Miloševićevoj politici, uvek tvrdeći da su istovremeno glas naroda – omogućavala je lažni identitet s kojim su učesnici pravili lažne dijaloge.

Stvorena ja lažna „zajednica“. Sa današnjeg stanovišta, moglo bi se reći da je omogućena cirkulacija lažnih vesti.

• populizam je sadržavao „tanku ideologiju“. Socijalizam se ritualistički pominjao, a srpstvo je postajalo sve jače, sa shvatanjem o jednoj harmoničnoj naciji povezanoj bez unutrašnjih podela.

Imajući sve crte savremenog populizma, moglo bi se tvrditi da je AB bila njegova prethodnica. No, verovatno ima slučajeva takve demagogije u istoriji dosta. Odsustvo višestranačkih izbora bilo je donekle kompenzovano složenim odnosima organa u federaciji tako da je nekakav konstitucionalizam i konsocijalizam postojao (Goldman, 1985) .

Vođa nije bio sam, imao je podršku beogradske elite, medija i SPC

Glavni potisak vojvođanskih mitinga proizilazio je od težnji srpske elite još od kraja 1970-tih godina. Mada ne možemo da tvrdimo u kom obimu su bili angažovani u pojedinačnim mitinzima, u ovom radu je dokazano da je elita učestvovala obilno i da je dominirala u AB od začetka, a da je Miloševićev režim težio i ostvario „jedinstvenu Srbiju“.

Odnosi unutar Srbije su radikalno promenjeni, a time i ustavna ravnoteža unutar Jugoslavije. (Istina, smrtni udarci Jugoslaviji zadati su i sa drugih strana). Pokret kosovskih Srba nije ostvario svoje ciljeve niti im se približio.

Stoga, umanjenje značaja težnji elite, kako to čini Vladisavljević, ne objašnjava stvar, mada su vođe Srba sa Kosova možda mislile da „Miloševićeva ćutnja“ (Kerčov, 235,244) o predlogu da se ide na Novi Sad znači njegovo apstiniranje i da su oni tada trijumfovali nad političarima. Međutim, to nije bila samo ćutnja, već i odobrenje raznim službama da se to ostvari: službe SKS, službe SDB Srbije, SSRN, novinari, mobilizacija beogradske inteligencije, koja je jednim delo rado učestvovala. Dok pominjanjem interakcije elita-masa Vladisavljević ostaje neodređen, njegova tvrdnja da “događaji pre i posle novosadskog protesta ukazuju na ključnu ulogu običnih građana“ (Vladisavljević, 2020, 167) ne drži vodu za AB u Vojvodini. Vladisavljevićevi osnovni stavovi nisu zasnovani: “AB je uključivala elitne i neelitne aktere, približno u jednakom stepenu” (197). “Akterstvo neelitnih aktera” nije postojalo kao nešto autonomno, već je bilo kako tvrdi teorija elita: elita vodi, masa sledi.

Neelitni akteri postali su podređeni i instrumentalizovani od 17. juna 1988. Nema sumnje da vođa komunističke partije ne bi propustio takvu priliku da ostvari svoje ciljeve, posebno ne takav vođa kao što je bio ovaj u pitanju, jedan realistički političar, koji se razumeo u poluge vlasti i nije se ustezao da se njima koristi. Ali on nije bio sam: uz njega je bio jedan značajan deo beogradske inteligencije, medija , političke policije, Srpske crkve, u podršci tom nastojanju. Rušio se ceo njegov svet dogovaranja među republičkim i pokrajinskim elitama i unutar njih, u korist jednog pokreta kakav je komunističkom implicitnom kulturom bio zabranjen: korišćenjem nacije, nacionalnog ponosa, nacionalizma, za sticanje podrške. To nisu više bile apstraktne parole o samoupravnom dogovaranju, o međunacionalnoj slozi i ravnopravnosti, koje su ubrzo zvučale isprazno.

Gazimestan 1989. (Foto: Youtube/printscreen)

Što se tiče mitinga, reči Miloševićeve žene Mirjane su vrlo indikativne. Na „ideološkoj konferenciji Beogradskog univerziteta“ 6. februara 1989., kad su mitinzi već doneli svoje najvažnije plodove (u Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori), ona je rekla nešto što nije svojstveno komunističkim stavovima: “U ovom trenutku, mitinzi su efikasniji i od samog Saveza komunista. On je u krizi, a mitinzi su u usponu…Na mitinzima se pitanja mogu rešavati” (Politika, 8. februar 1989, 8). Ona se radovala da mitinzi ostvaruju ono što je imala u mislima.

Da li je ovaj slučaj, koji se odnosio na jednu pojedinačnu situaciju, imao značaja za analizu savremenog populizma? Crte populizma poznatih u literaturi bile su prisutne skoro u celosti: narod je dobar i homogen, odlučivanje se ostvaruje trenutno na ulici, politički proceduralno odlučivanje se omalovažava, već su tu i druge crte. Miloševićeva čuvena rečenica o tome da će se promene uvesti svim sredstvima, „ustavnim i neustavnim, institucionalnim i vaninstitucionalnim“ u stvari ukazuje da uređenje koje je Tito za sobom ostavio nije bilo totalitarno, već ustavno uređeno i komplikovano institucionalizovano. Stoga se slučaj populizma uklapa u širi kontekst institucionalizovanih uređenja koje populizam uništava, a posebno su na njega osetljivi višenacionalni aranžmani.

Ovaj rad je ograničen na pojašnjenje AB u Vojvodini, stoga se ne bavimo poricanjem Grdešića u pogledu kulture beogradskih intelektualaca i lakoće s kojom su intelektualci tipa Ljubomir Tadić i Neca Jovanov (koje on uzima za paradigmatične primere, 2016) prešli s radikalne anacionalne kritike socijalističkog uređenja na zagovaranje nacionalne kritike sa srpskog stanovišta. Međutim, držimo da takvih slučajeva nije bilo u Vojvodini, mada jeste bilo srpskih nacionalističkih intelektualaca koji spadaju u potražnju o kojoj smo govorili. No, ovo nije glavni predmet rasprave.

Nismo razmatrali ni Crnu Goru gde je AB takođe bila „uspešna“ u svrgavanju komunističke elite, ni druge jugoslovenske zemlje. Vojvođanski primer je osoben i zaslužuje analizu. Takođe nismo razmatrali druge događaje u Jugoslaviji koji su bili u to vreme nazivani AB, a nisu bili povezani s problemom kojeg smo razmatrali (Ivković, Trifunović, Prodanović, 2019).

Dok je izvesno da je vojvođanska služba bezbednosti od jula 1988. bila ne samo infiltrirana, već i onesposobljena, u ocenu lojalnosti vojvođanskih političara nismo se upuštali.

kraj


pročitajte: 

Prvi deo –SERGEJ FLERE (VRUĆE VOJVOĐANSKO LETO 1988.): AB revolucija je jugoslovenske ratove učinila verovatnijim

Drugi deo –SERGEJ FLERE (VRUĆE VOJVOĐANSKO LETO 1988.): Timovi za ukidanje autonomije

Treći deo – SERGEJ FLERE (VRUĆE VOJVOĐANSKO LETO 1988.): Mobilisani mediji i pisma o Vojvodini (3)


Intervjui – napomena autora

Intervjui izvedeni sa osobama iz Novog Sada na jesen 2021, osim sa Anonimnim 1, sa kojim su izvedeni januara-februara 2022. Taj je u vremenu u pitanju bio treći-četvrti po rangu funkcioner vojvođanskog Sekretarijata (Ministarstva) unutrašnjih poslova, dok su Anonimni 2, Anonimni 3, Anonimni 4 i Anonimni 5 u to vreme bili vojvođanski politički prvaci, koji su sedeli na sednicama Predsedništva Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Vojvodine. Jedan je bio među njima po položaju, dok su ostali bili birani članovi tog tela.

(Autonomija, naslovna fotografija: naplo.org)

Portal Autonomija u četiri nastavka objavljuje feljton na osnovu naučnog rada Sergeja Flerea Identitetska pitanja Vojvodine: “Vruće vojvođansko leto 1988.”, u dogovoru s autorom. Sergej Flere je profesor emeritus Univerziteta u Mariboru i redovni profesor Univerziteta u Novom Sadu.