Skip to main content

LASLO VEGEL: Kordon policije ispred pozorišta

Građani 01. јун 2011.
4 min čitanja

Između dve vatre

Priča, u izvesnom smislu, nije vredna ni pomena. Zanimljiv je, međutim, njen nastavak. Jedan krajnje desno orijentisani političar u Mađarskoj predlaže da se u Vojvodini, kao platežno sredstvo, uvede „torontal”. O tome u mađarskom parlamentu nije bilo ni reči, stvar je tretirana kao bizarna ideja pojedinca. Utoliko pre, jer su odnosi između dve zemlje danas izvrsni, mađarski političari, oni koji pripadaju vladajućoj stranci, pozitivno se izražavaju o Srbiji, čak i o položaju mađarske manjine u Srbiji, što je u ovom regionu, ipak, retkost. Dakle, akcija „torontal”, nema sumnje, neće kvariti odnose između dve zemlje. Bar ne u bližoj budućnosti.
Ali nastavak zavređuje našu pažnju.
Oštro su reagovali, naime, političari sa srpske desnice. Jedan od njih upozorava na opasnost vaskrsavanja Monarhije, drugi smatra da se iza ovog predloga krije namera razbijanja Srbije. Ova rekacija skreće pažnju na pojavu s kojom treba računati. Na to da su na desnici uvek naročito osetljivi, a često i grozničavi kad je reč o nacionalnom osećanju i nacionalnoj samosvesti.
Ovim se razotkriva i ranjiva tačka manjinskog mišljenja. Manjine su, uglavnom, zadovoljne kad god u matičnoj zemlji prevladaju vehementnije nacionalno-državne tendencije. Što je donekle i razumljivo, jer je svest o nacionalnom identitetu kod manjina uvek ranjiva, i zato vazda tragaju za čvrstim osloncima, čak i kada oni ne određuju neposredno njihove svakodnevne živote, materijalni položaj, status. Možda tek posredno, duševno. Što, dakako, ne bih ni na koji način potcenjivao.
Istovremeno, međutim, u vlastitoj državi, na sopstevnoj koži osećaju sve opasnosti nacionalno-državnih doktrina. Ova protivrečnost je duboko ukorenjena u manjinskom životu, s tom razlikom, što u određenim razdobljima ona dolazi snažnije do izražaja, a u nekima, opet, jenjava. Kad se pak radikalno zaoštri, manjinske građane dovodi u situaciju „ili-ili”. Ili se preseljavaju u matičnu zemlju, ili su prinuđeni da krenu putem asimilacije. Oni imućniji, oni koji raspolažu kapitalom i vezama, po pravilu se preseljavaju, dok se oni slabijeg materijalnog stanja po pravilu asimilišu. Trenutno se u čitavom srednje-istočno-evropskom i balkanskom regionu ova protivrečnost produbljava, a ekonomska kriza dodatno jača diskurs nacionalne desnice. Manjine se, dakle, u postkomunističkim demokratijama suočavaju s novim izazovom, više se ne sučeljavaju sa diktatoričnom ili autarhičnom većinskom vlašću, već sa demokratski izabranim vladama, sa „ustavnim antimanjinskim” srategijama, s „demokratskim nacionalizmom”, odnosno, s takvim idejnim sistemom, koji manjine jednim delom odobravaju, a drugim delom odbijaju. Povećana tendencija pada broja pripadnika nacionalnih manjina u post-tranzicionom periodu govori nam o tome, da tu protivrčenost manjine ni do dana današnjeg nisu bile kadre da prevladaju. A napetost između dva pola stalno raste, rezultati predstojećeg popisa stanovništva će pokazati, s kakvim posledicama.

O jednom hapšenju, s velikom gorčinom

Rano ujutro popravljao sam, brusio rečenice svog već pozamašnog teksta pod naslovom Neoplanta, iliti obećana zemlja, a potom sam, donekle već umoran, opuštanja radi, uključio radio. I imam odjednom šta i da čujem. U selu Lazarevo, nadomak Zrenjanina, uhapšen je Ratko Mladić. Ne znam ni šta da mislim, deo Srbije već više od deset godina čeka ovaj trenutak. Taj deo Srbije u miloševićevska vremena nije smela ni da se ponada da će Mladić ikad da bude uhapšen, a posle Miloševićeg pada razbuktale nade su postepeno jenjavale. Drugi deo Srbije slavio je u liku Mladića nacionalnog heroja, mesiju Velike Srbije. I slavi ga i danas. Slušam vesti i u meni se skuplja gorčina. Ono što sam u prvoj polovini devedesetih godina, za vreme Mladićevog vojevanja mislio, osećao, video, objavljivao sam, na srpskom jeziku, na stranicama Borbe, tada još jedinih oozicionih novina. Ove dnevničke beleške su kasnije, pod naslovom Vitgenštajnov razboj objavljene i u knjizi na mađarskom u Budimpešti, a na srpskom u Beogradu. Posle objavljivanja tih esejističkih dnevnika, na vlastitoj koži sam iskusio koliko je snažan otpor sredine koji je do danas, doduše oslabio, ali je još uvek određujući. Rezultati istraživanja javnog mnjenja pokazuju da se više od polovine stanovništva zemlje protivi izručenju Mladića haškom tribunalu. Moju gorčinu samo pothranjuje svest da se ničim ne može nadoknaditi ono što je devedesetih godina nekolikim generacijama oteto. Ovo hapšenje može da deluje kao izvesna uteha za porodice žrtava, mada i oni dobro znaju da se mrtvi ne mogu vaskrsnuti.

Naši savremenici: Balzak i Žigmond Moric

Predstavu Dina Mustafića pod naslovom Rođeni u YU, s kojom je otvoreno ovogodišnje Sterijino pozorje, mogao bih nazvati i dokumentarnom dramom. Ona i jeste to, ali i mnogo više od toga – živ, pravorek, veliki dijalog sa epohom, sličan onim predstavama koje sam prošle i pretprošle godine viđao u Cirihu i u Berlinu. Šveđani su baš s ovom dramskom formom učestvovali na Pozorju, prikazavši zanimljivu predstavu o Marksu. Potom se ova pozorišna forma pojavila i u inače odličnim rumunskim pozorištima, a nova generacija eksperimentiše sa njom i u Beogradu. Ona se u osnovi razlikuje od kod nas još uvek dominantnog modernizma – da citiram jednog stranog kritičara –„duge i sede brade”, koji je, istina, u sedamdesetim godinama iznedrio veći broj odličnih produkcija. Vremena se, međutim, brzo menjaju, brže no što smo mi sami sposobni da se menjamo, brže i od kanona koje je uspostavljala prošlost, taj moderni jezik se zamorio, okoštao je u šablon. Pozorišta traže nove puteve. To sam morao inače da shvatim odmah posle predstave, kad sam izašao iz zgrade pozorišta koja je bila opasana kordonom policije, jer su demonstranti za vreme predstave prodrli u pozorišno zdanje. Predstava je zapravo govorila o onoj krvavoj prošlosti koja je inspirisala pro-mladićevske demonstrante. Potom sam video i dve predstave Olivera Frljića, i moram da se složim sa Jovanom Ćirilovim – ovaj zagrebački reditelj je najuzbudljiviji stvaralac nove pozorišne generacije. Ćirilov je u Zagrebu video njegovu predstavu Buđenje proljeća, koja počinje ovom rečenicom: „Katolička crkva je naš najveći neprijatelj.” Crkveni dostojanstvenici nisu protestovali. Na programu ovogodišnjeg Pozorja bile su čak dve Frljićeve produkcije. Ljubljansko Mladinsko gledališče došlo je s predstavom Proklet bio izdajica svoje domovine!, a ansambl subotičkog Narodnog pozorišta sa komadom Kukavičluk. I, gledajući ove predstave setio sam se Šekspira. Nije ni on koketovao s večnošću, već je govorio u svom vremenu, šekspirolozi su precizno istražili kakve je sve političke zavrzlame prouzrokovao svojim predstavama. Tako je postao besmrtan. Danas pak mnogi umetnici biraju druge puteve, jurišaju na večnost, zato i ne znaju kome se obraćaju. Jer večnost je ledena, bezimena i nečovečna. U pozorištu se to brzo ispostavlja, brže i jasnije nego u slikarsvu ili književnosti. Zbog toga i čitam sve češće Balzaka ili Žigmonda Morica. Ili Tomasa Bernharda. I imam pri tom osećaj da, konačno, saznajem ponešto o našem svetu.

maj 2011.
(preveo: Arpad Vicko)