"Kad nekažnjeno prođe negiranje genocida, slijedi prizivanje novog ubijanja i morbidni trijumfalizam"
Pročitali ste to sigurno, vlasnik pekare “Manja” i predsjednik Unije poslodavaca bh. entiteta Republika Srpska Saša Trivić na društvenoj mreži X (nekadašnji Twitter), u sred neke rasprave, napisao je mrtav-hladan, veličajući srebrenički genocid, sljedeću rečenicu: “U Srebrenici smo trenirali za vas, spremite se. Povod za ovaj digitalni izljev zla na tastaturi su bili izbori u Srbiji i polemika oko njih, u kojoj je Trivić kazao da je, kako vidimo u jednoj rečenici, Srebrenica bila svojevrsno vježbalište, na kome se srpska vojska genocidom pripremala za naredne bitke (čitaj: klanja i ubijanja civila).
Ubrzo se Trivić “izvinio“, jer je izračunao koliko bi mu štetilo poslu eventualno zatvaranje pekara u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, ili koliko bi novca izgubio ako prestane sarađivati sa velikim trgovačkim maloprodajnim lancima kojima ovaj pekar prodaje svoje sirovine. “Izvinjavam se svima na sa moje strane neprimjerenom komentaru na provokaciju na koju nisam bio dovoljno pametan da odgovarajuće odgovorim, jer nisam razmišljao o nekom drugačijem tumačenju napisanoga. Još jednom moje izvinjenje“, napisao je Trivić.
Niko još nije odgovarao zbog negiranja genocida
I možda bi neko povjerovao da se Trivić iskreno kaje zbog svojih opskurnih riječi, a ne zbog gubitka pustog profita, da nije formalno-logičkog zaključka koji dolazi kroz jedno ljudsko pitanje: A kako to da se Triviću nikada ne omakne pa da se u afektu prvo nekome izvini, da se pokaje, da traži oproštaj, da se osjeti katarzično? Kako je moguće da u afektu, od svih stvari u Kosmosu, zazivaš novi genocid dok trijumfalno seiriš nad više od 8.000 ubijenih Srebreničana? I, najvažnije od svega, kako to da Trivić stalno ponavlja iste paterne, da se stalno na isti način sprda i da usput slavi ratne zločince, pa se iznova “izvinjava“?
Saša Trivić je i ranije objavljivao skandalozne komentare, a još tamo 2019. godine korisnici društvenih mreža otkrili su i fotografiju koju je Trivić podijelio 2016. godine, a na kojoj je prikazan ratni zločinac Ratko Mladić, uz riječi “Jedan, jedini”. I ne samo to, Trivić je onomad najavio svoj prelazak iz “komunista“ u “četnike“, a “najavio” zbog, kako je naveo, “sarajevskih Srebrenica.“ Šta god mu to značilo. Naravski, i tada se “izvinio“. Ali, budimo realni, niti sada (kao ni tada) nema izvinjenja, niti Trivić misli da govori i radi nešto loše, niti je njemu stalo do žrtava, niti je riječ o nekakvoj ljudskoj gromadi. Ne. Najjednostavnije, radi se o ljubitelju ratnih zločinaca, koje ih veliča i radi to ermanentno, koji niti mijenja mišljenje, niti mu pada na pamet da sagleda realnost i da se pokaje, i koji, na koncu, priziva novi genocid na osnovama onog srebreničkog.
Ali, hoću ovdje o nečemu drugome: Vidite, kad nekažnjeno dođe i prođe negiranje genocida, slijedi prizivanje novog i morbidni trijumfalizam ubica, i to je tako, Jer, pitam ja vas, ko je to do sad odgovarao za negiranje genocida nakon zakonske zabrane bivšeg visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka? Ko je to snosio krivičnu odgovornost za izrečenu gnusobu kojom se verbalno briše čin genocida? Niko.
‘Svima se može desiti, nisi se, Saša, trebao izvinjavati’
I onda ta silna masa negatora, koja ima i svoje titulare moći – od Milorada Dodika pa naniže – može da radi šta hoće. A hoće, kako vidimo i kako čujemo, nove genocide. Pa nije Trivić u pukom “afektu“ tek tako izrekao ovu svinjariju, a ne… U narativnoj neočetničkoj pojačkoj tradiciji već su zaživjeli odvratni stihovi “U Srebrenici genocid nije bio / dabogda se dva puta ponovio…“ Što će opet reći da negiranje genocida nije zadnja karika u samom genocidu. Ne, nakon nje slijedi trijumfalizam, kojim se i post mortem, dakle u smrti ubijeni dehumanizuju, da bi se nakon trijumfalizma javila želja za novim genocidima, jer je onaj prvotni prošao poprilično nekažnjeno i svi koji ga slave i veličaju su pravno amnestirani.
Eto, otuda Triviću zazivanje novog genocida. Jer, je to gotovo folklorni učestali narativ velikosrpskih huligana. ali i elita, koje. kako vidimo, rade šta im se ćefne. Pa je obrazac ponašanja jedne ideologije, koja nikad i nije poražena, zapravo živ da življi ne može biti i on samo iznikne, pojavi se i zasija sjajem tame u ovakvim objavama na društvenim mrežama, koje niti su usamljene, niti su izvađene iz konteksta. Ako samo pogledate par komentara ispod Trivićeve sramne izjave, vidjećete sablasno, gotovo psihotično zaključivanje kojekakvih anonimusa u stilu – “Pa šta, svima se može desiti, nisi se ti, Saša, trebao izvinjavati…”
I ako je išta gore od Trivića i njegovih sramnih izjava, onda je to odobravanje i bazični nedostatak empatije prema žrtvama od ljubitelja lika i djela banjalučkog pekara. A kad smo kod pekara, pekare i Trivićevog zanata, na svakoj osobi je da odluči hoće li ostavljati svoje novce u njegovim maloprodajnim objektima, jednako kao što je i na svakom maloprodajnom trgovačkom lancu da odluči hoće li poslovati sa (ne)čovjekom koji bi da se genocid ponovi. Pitanje je – šta je na državi ili državama? U Bosni i Hercegovini sada imamo jasan, glasan, transparentan Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida. Imamo i instrumente koji bi taj zakon trebali provoditi – od sudskog sistema, pa na niže. Pa je negdje prioritet države, ako je ima, da provodi svoje zakone na svojoj teritoriji.
Pravna mašinerija ‘srpskog sveta’ odlično radi
I tu bi se slučaj Trivić mogao završiti, da nije jedne komparacije, koja je poželjna za ovu priliku i koja nam više govori o “srpskom svetu” i o pravilima koja važe u tom svetu. Znate li ko je Aida Ćorović? Pisao sam o njoj, a pisali su i mnogi drugi. To je sjajna i hrabra žena, koja je onomad jajima gađala beogradski mural ratnog zločinca Ratka Mladića. Zašto vam sad spominjem nju? Pa zato što je Prekršajni apelacijski sud u Beogradu baš ovih dana donio pravomoćnu presudu po kojoj aktivistkinja za ljudska prava, narečena Aida Ćorović, mora platiti 100.000 dinara (oko 860 eura) zbog gađanja zida jajima i psovanja policajaca. U presudi je navedeno da je prekršila Zakon o javnom redu i miru. I – to je to. Kratko i jasno.
Međutim, primijetili ste to sigurno, nigdje se u presudi ne navodi da je Aida Ćorović gađala sramni mural posvećen osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću, već da je “gađala zid”. A što će kazati da pravna mašinerija “srpskog sveta” vrlo dobro, čak odlično, radi kako bi zastrašila bilo koga ko se drzne da makar i posredno jajima atakuje na ratne zločince po zidovima. Jer, Srbija jeste sigurna kuća za pomenute ratne zločince, za sve one koji su se u njoj krili ili se još uvijek kriju.
Aida Ćorović i Saša Trivić se vjerovatno nikada nisu sreli, ali mi možemo izvući jasan zaključak. Aida Ćorović je od države Srbije surovo kažnjena jer je oskrnavila lik ratnog zločinaca, a Saša Trivić, koji slavi te iste ratne zločince i koji poziva na novi genocid, nagrađen je titulom jednog od najvećih pekarskih proizvođača i prodavača u zemlju Bosni i Hercegovini.
Nema privremenih rješenja, nema praznih izvinjenja
E sad vi meni, onako ljudski, kažite – da li je to moralno i da li je to normalno? Jer, ako jeste, očekujte ne samo Sašu Trivića, nego i mnoge druge koji će se ovako javno sprdati i sa ubijenim ljudima u genocidu, ali koji će, poput Trivića, tražiti nova masovna ubijanja u nekim budućim genocidima.
I nema tu privremenih rješenja, nema tu praznih izvinjenja, koja ništa ne znače, nema tu civiliziranosti – sve dok su politika i ideologija koje su porodile genocid žive postojaće i ovakvi neljudi poput Trivića, kojima je smrt hiljada nedužnih civila tek jedna stavka u tvitu sa kojom se sprdaju. A vi, ako hoćete, praštajte Saši Triviću njegov genocidni hljeb sa sedam kora, ja niti imam namjeru, niti mi pada na pamet. A države, ako je ima, znaće šta da radi sa njim.
(Al Jazeera, foto: Autonomija)