Skip to main content

Trend osporavanja prava na abortus zahteva feministički odgovor

Autonomija 16. јул 2022.
14 min čitanja

Taoci patrijarhalnog poretka

Žensko telo, seksualna prava žena, samoodređenje, reproduktivna prava žena, abortus – dugi niz godina u žiži su konflikata suprotnih vrednosti i interesa. Oko abortusa dolazi do sukoba između kulturnih, religijskih pogleda i običaja, prava na život, političkog zadiranja i drugih stanovišta. Pitanje koje se konstantno nameće je kome zapravo pripadaju reproduktivna prava žena, crkvi, državi, partneru, ili ženi čije bi pravo na abortus trebalo biti glavni instrument za ostvarivanje pomenutih prava.

U knjizi „Ka razumevanju abortusa“, autorka Mirjana Rašević ističe da je autonomnost veoma važan moralni princip i da je ljudska sloboda prirodno pravo čoveka, odnosno pravo na slobodu izbora. Rašević konstatuje da autonomnost kao moralni princip podrazumeva  da svaka žena odlučuje da li je i iz kojih razloga namerni prekid trudnoće moralno prihvatljiv za nju. Iako neke zemlje ne prepoznaju abortus kao ljudsko pravo, abortus bi to zapravo trebalo biti.

Žene taoci patrijarhalnog poretka

U našoj zemlji je početkom pedesetih godina prošlog veka donet  Zakon po kome je abortus zvanično legalan, a 1974. Jugoslavija postaje jedna od prvih zemalja koje su u Ustav uvrstile pravo na abortus. Prema važećem Zakonu o postupku prekida trudnoće u zdravstvenim ustanovama, abortus se izvršava na zahtev trudne žene, a ne može se izvršiti bez saglasnosti roditelja, ukoliko žena ima ispod 16 godina. Prema članu 15,  Zakon nalaže da se kazne propisuju ukoliko na primer abortus započne van ustanove, odnosno ako se izvrši prekid trudnoće na nezakonit način.

Za kršenje zakonskih propisa predviđene su novčane kazne od 5.000 do 500.000 dinara osnivač lekarske ordinacije, od 10.000 do 30.000 dinara zdravstveni radnik koji izvrši nezakonit prekid trudnoće, te od 10.000 do 50.000 dinara direktor zdravstvene ustanove.

U Srbiji nema jasnih podataka o broju prekida trudnoća na godišnjem nivou. Iako su sve zdravstvene ustanove u kojima je zakonom dozvoljeno da obavljaju ovu hiruršku intervenciju u obavezi da podatke dostavljaju Institutu za javno zdravlje Batut, izgleda da se u praksi to ne poštuje. O tome govori i činjenica da je 2005. kada je usvojen Zakon o postupku prekida trudnoće, Batutu prijavljeno 26.645 prekida trudnoće. Poslednja analiza koju je Batut radio odnosi se na 2020. godinu i prema ovim podacima u Srbiji je urađeno oko 8.000 medicinskih prekida trudnoće, a „drugih pobačaja“ kako se navodi, bilo je manje od 200.

Statistički podaci objavljeni hronološkim redom koji dosežu duboko u prošlost prikazuju koliko je abortusa prijavljeno od 1948. godine pa do danas i dok  je ta brojka u 1948. godini iznosila 10.399 abortusa u 2019. godini broj prijavljenih abortusa se smanjio na 9.843, a najveći broj prijavljenih  abortusa zabeležen je u godinama nakon legalizacije abortusa i to 1985. godine 214.806. Ovi podaci predstavljaju samo prijavljene abortuse, međutim ne može se sa sigurnošću tvrditi koliki je stvaran broj abortusa i izvršen.

Tokom 2020. Poljska je dospel u žižu svetske javnosti odjeknula zbog  restrikrvinih i retrogradnih zakona po pitanju abortusa. U Evropskoj uniji je Poljski zakon o abortusu najrestriktivniji, do te mere da podrazumeva i kriminalizaciju abortusa i zatvorske kazne za one koji podržavaju ili pomažu u izvršenju aborusa. Procenjuje se da se u Poljskoj, koja ima 38 miliona stanovnika, godišnje izvrši manje od 2.000 abortusa. Prema podacima sa sajta DW  , organizacija za zaštitu prava žena procenjuje da svake godine oko 200.000 Poljakinja abortira ilegalno ili u inostranstvu. 

 Aktivistkinja Tamara Srijemac, jedna od „Novinarki protiv nasilja“ i autorka emisije „Žene u kutiji“, smatra da je zabrinjavajuće pravdanje „rađeno po zakonu“, kada je u pitanju ograničavanje prava žena na abortus.

„U Poljskoj vidimo na delu kako izgleda kada se ograničavaju reproduktivna prava žena. Po meni su tamo sve žene taoci patrijarhalnog poretka koji je omogućio izglasavanje jednog restriktivnog i nepravednog zakona koji je nasilan prema ženama. Zakone kreiraju ljudi, u tom smislu moramo stalno biti budne i budni i uključivati se u javne politke kako se ne bi desilo da se probudimo u državi čiji zakoni oduzimaju prava ženama. Primer Poljske pokazuje kako je ona od jedne socijalistačke zemlje sa vrlo liberanim zakonima koji su garantovali reproduktivna prava žena u vrlo ratkom vremenu usled prodora kapitaizma doživele zaokret i Poljakinje danas imaju vrlo ograničena prava kada je reč o prekidu trudnoće”, ističe Tamara Srijemac.

Tamara Srijemac: Moramo stalno biti budne i uključivati se u javne politke kako se ne bi desilo da se probudimo u državi čiji zakoni oduzimaju prava ženama. (Foto: Marija Erdelji)

Sociološkinja Jelena Riznić i aktivistkinja feminističkog kolektiva „Ženka solidarnost“ kao uzrok retrogradnih globalnih trendova u pogledu prava i položaja žena vidi patrijarhat. 

„Može delovati simplifikovano, ali patrijarhat zaista jeste uzrok. Stvar je u tome da se pojavni oblici patrijarhata menjaju i da zbog nekih drugih političkih promena može delovati da je patrijarhat pobeđen, ali sva istraživanja pokazuju da je patrijarhat tu – u jeziku, u privatnoj i javnoj sferi, u življenom iskustvu žena. Istina je, međutim, da društvene krize dodatno pogoršavaju ionako loš položaj i da su žene te koje plaćaju humanitarne krize, što se vidi u mizoginim zakonima koji su doneti (poput ovog o zabrani abortusa u Poljskoj), ali i u drugim ženomrzačkim praksama. Iskustva prethodnih kriza – ratova, epidemija i pandemija, ekonomskih kriza – pokazuju da su žene te koje plaćaju društvene slomove, te je važno da ženska solidarnost bude nikad življa“ističe sociološkinja Jelena Riznić.

Abortus su žene oduvek koristile kao jedno od sredstava kontrole rađanja. Međutim, u poslednje vreme se često postavlja pitanje ko treba da odlučuje o tome, da li one same, ili na to mogu i treba da utiču partneri, država, institucije i zakon. Ako žena sama nema pravo i ne može da donosi odluke o svom telu, ne može ni normalno da raspolaže svojim životom, pa samim tim i čitav koncept ravnopravnosti pada u zaborav.

Razlozi za abortus zavise od mnogo faktora, od kojih su neki bračni status, finansijska stabilnost, religija, seksualne preferencije, ali i to da li se žena oseća dovoljno sposobno da bude majka. Poslednji razlog je najčešće osporavan stavom da, ako je bila sposobna da stupi u nezaštićene polne odnose, treba da bude sposobna i da snosi posledice. Na žalost, ovo nije stav samo muškaraca koji su protiv abortusa, ovo je stav i nekih žena. I nije problem u stavu, jer svako ima pravo na njega, baš kao što svaka žena ima pravo na odluku o svom telu. Problem je u tome što se etiketa automatski stavlja na ženu, iako su često upravo muškarci ti koji odbijaju da koriste zaštitu. Korišćenjem prekida snošaja kao najčešće kontracepcije, povećava se rizik od neželjene trudnoće, a samim tim se povećavaju i šanse da se žena podvrgne intervenciji abortusa.

Često je, i jedan od argumenata protiv abortusa, taj da žena tako utiče i na svoje zdravlje. Ginekološkinja Radmila Umićević podvlači da su abortusi u Domovima zdravlja i privatnim ginekološkim klinikama bezbedni po zdravlje žene.

“Isključivi i jedini razlog legalnog abortusa je prekid neželjene trudnoće. Obavlja se u registrovanim državnim ili privatnim zdravstvenim ustanovama i mogućnost komplikacija je svedena na minimum. Postoje, takozvane, rane i kasne komplikacije legalnog abortusa koje su poznate i mogu da se dese nepredviđeno. Rane komplikacije obuhvataju period do 28 dana posle abortusa i to su perforacija materice, obilno krvarenje i infekcija. Kasne komplikacije se javljaju posle 28 dana i to su sterilitet, Ašermanov sindrom, koji predstavlja gubitak pojedinih delova endometrijuma zbog instrumentalne manipulacije i psihološki problemi. Smatram da abortus treba zauvek da ostane legalan, jer se u kontrolisanim uslovima mogućnost ovih komplikacija svodi na minimum” ističe Umićevićeva, dodajući da u slučaju zabrane abortusa, žene mogu da pribegnu raznim opasnim manipulacijama, kako same, tako i uz pomoć nestručnih lica što bi, svakako, povećalo procenat komplikacija i smrtnost.

Protesti u Poljskoj (Foto: Beta/AP)

Prezervativi se smatraju najsigurnijim sredstvima kontracepcije, a, pored njih, najčešće se koriste kontraceptivne pilule. Međutim, sve treba uzimati sa rezervom, jer nijedno kontraceptivno sredstvo nije 100 posto sigurno. Na abortus se može gledati kao sredstvo kontracepcije isključivo u onim situacijama u kojima sva ostala sredstva zataje, a to se, naprosto, dešava. Pored navedenih razloga, neke žene se abortusu podvrgnu i zbog genetskih poremećaja fetusa.Trudnoća, međutim, može da bude posledica seksualnog nasilja poput silovanja i incesta, koji, nažalost, nisu retka društvena pojava.

Kroz razgovor sa ženama koje su se odlučile za abortus, čujemo da je ovo jedna od najtežih životnih odluka koja ostavlja neizbrisive posledice na njihovo psihičko zdravlje. Kada na to dodamo moralnu osudu i pritisak društva, a sada i diskusiju o tome da li abortus uopšte treba da bude legalan, te žene se nalaze u zaista nezavidnoj poziciji. Ova odluka treba da se zasniva na moralnim shvatanjima žene na koja niko ne bi trebalo da utiče. Lopta moralne osude bi se, u ovom slučaju, mogla prebaciti i na one koji je prisiljavaju na trudnoću i rađanje dece ako ona to ne želi, uz obrazloženje da je to oduzimanje ljudskog života.

Preko noći možemo da se pretvorimo u Gilead

Pretpostavlja se da se pristalice „za život“ fokusiraju na  patrijarhalne okvire i „disciplinovanje žena“ za njihovu predodređenu ulogu žene-majke. Oni smatraju da žene koje su za abortus ruše kulturni obrazac o rađanju i da žele da izađu iz okvira tradicionalne uloge i izjednačavaju abortus sa ubistvom.

Početkom godine je na socijalnim mrežama odjeknula i akcija protiv abortusa, a na ulicama su se mogli uočiti ratno retorički i propagandni plakati „Saveza za život“.  Novinarka Tamara Srijemac osuđuje potez „rešavanja demografskih problema“ i zalaganje pomenute organizacije za uvođenje zakona protiv abortusa. Naglašava da su neke žene  izgarale da  izbore ta prava i  da je nedopustivo, radikalno i retrogradno da ista osnovna reproduktivna prava se dovode u pitanje i oduzimaju u 21. veku.

„To je  nazadno, agresivno, autoratirano, diskriminišuće, nehumano, neljudski, nebezbedno, opasno po život žena. Nasilno rešavanje, kako si ti nazvala, demografskih problema. I odmah mi je u glavi serija Sluškinjina priča, koja stoji nad glavom kao upozorenje kako preko noći možemo da se pretvorimo u Gilead, ako olako shvatimo svoja teško stečena prava. Žena nije inkubator, i stvar za oplodnju, sprava za radjanje, žena sama mora da donese odluku da li će da rađa, kada će da rađa koliko će da rađa. Takođe, priča o kontroli rađanja, neželjenoj trudnoći ne treba da ide u pravcu priče o abortusu nego o upotrebi kondoma, vazektomiji, a priča o podsticanju na rađenje treba da ide u pravcu obezbeđivanja dostupnih ginekoloških pregleda svim ženama (od žena sa invaliditetom do žena koje žive u ruralnim krajevima ili su poljoprivrednice bez zdravstvenog osiguranja) i mesta u vrtiću za svako dete. Toliko je stvari na našoj državi da uradi pre nego što okrivi žene za negativan prirodni priraštaj”, upozorava Tamara Srijemac.

Sociološkinja Jelena Riznić se u okviru Ženske solidarnosti bori za pravo žena na izbor. Ona smatra da je zabrana abortusa uvek zabrana sigurnog i legalnog abortusa, ali da je to rizik jer namerni prekidi trudnoća neće prestati. Podaci sa sajta Gradskog zavoda za javno zdravlje Beograda pokazuju da je broj izvršenih, prijavljenih abortusa u Beogradu 3.546, a da je taj broj svakako veći i da, kako se navodi u saopštenju, stanovništvo u Srbiji primenjuje pretežno tradicionalne metode kontracepcije koje nisu dovoljno efikasne zbog čega dolazi do neželjene trudnoće, a onda i do indukovanog abortusa.

Ratna retorika ‘pristalica na život’

Upoznati smo sa američkim konzervativnim stavom po pitanju abortusa. Prethodne godine Američki vrhovni sud je odbio zagovaranje prava na abortus i kako je najpre preneo Rojters, „Zakon o otkucajima srca“, odnosno zabrani abortusa, potpisan je u Teksasu.  Onda je usledilo to da je američki Vrhovni sud ukinuo ustavno pravo na abortus u junu ove godine, što je dovelo do protesta pobornika za abortus i onih koji se njemu protive, a ovo osporavanje osnovnog ženskog prava dovodi do pitanja ko je vlasnik ženskog tela i da li će se  ovakva presuda odraziti i na žene diljem sveta. Jelena Riznić smatra da je ratna retorika kojom se koriste „pristalice na život“ oličenje upravo konzervativnog stava koji se može proširiti i globalno ograničiti prava žena, ali da sa druge strane borba za reproduktivna prava žena ne prestaje.

„Ja se borim za pravo na abortus, ali i za dostojanstveno rađanje i materinstvo. Abortusi će se i dalje događati, ali u okolnostima koje su nebezbedne za žene. Dakle, zabrana abortusa je znak mržnje prema ženama. Retorika koja prati inicijative za zabranu abortusa gotovo uvek predstavljaju preslikane programe američkih konzervativaca koje su feministkinje mnogo puta demistifikovale isključivo činjenicama, što uvek i treba da radimo u svojoj borbi – da ne pristajemo na zamene teza, da stvari nazivamo pravim imenom i da pustimo da činjenice govore u naše ime“, naglašava Riznić.

Jelena Riznić: Patrijarhat tu – u jeziku, u privatnoj i javnoj sferi, u življenom iskustvu žena.
(Foto: privatna arhiva)

Crkva – značajan akter u reprodukciji mizoginije

Država i crkva konstalno se trude da doprinose jačanju patrijarhalnog sistema vrednosti. Abortus se smatra činom ubistva nerođenog deteta. Prisetimo se parole „Rađaj, ne odgađaj. Dosta reči, nek zakmeči“. Sagovornica Autonomije Tamara Srijemac kaže da je stav crkve po pitanju uloge žena i abortusa jasan i da će crkva pokušavati da ga nametne i utiče na donosioce odluka, ali da uspešnost u tome zavisi od ideologije koju zastupa vladajuća struktura  našoj zemlji.

Ona smatra da u našoj zemlji postoje veliki paradoksi i kad su u pitanju zakoni. Prema njenim rečima, s jedne strane, brojni propisi se usklađuju sa evropskim, Istanbulskom  konvencijom i sličnim katima, dok , sa druge strane, konstantno teče proces jačanja retrogradnih stavova, trendova  i stvaranja klime u kojoj je opravdano preispitivati ženinu odluku o prekidu trudnoće.

„S jedne strane idemo napred,  imamo pripadnicu LGBTIQ zajednice na čelu Vlade, usvajamo Zakon o rodnoj ravnopravnosti, pripremamo Zakon o istopolnom partnerstvu, usvojili smo Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, a onda paralelno osnivamo Ministarstvo za brigu o porodici i demografiji koje u fokusu ima baš tu parolu „Rađaj ne odgađaj” i na čelu Ministarstva čoveka koji izjavi na televiziji sa nacionalnom frekvencijom šta mi još treba da uradimo da bi žena rodila treće dete. Sudeći prema tome zvanična politika naše zemlje kada je reč briga o porodici ženu vidi i doživljava primano u kontekstu rađanja. Tako da, samo ako pogledamo zakone koji se usvajaju, mere pomoći porodicama sa decom, imamo jednu  pomalo šizofrenu situaciju i gomilu protivurečnosti. Imamo premijerku koja uživa prava koje imaju LGBTIQ zajednice u najrazvijenijim demokratijama, a s druge strane gej osobu koja na ulici biva pretučena zbog seksulane orijentacije; Takođe Zakon o finansjiskoj podršci porodici sa decom obezbedio je pohvalno veliku pomoć za rađanje trećeg deteta, a  sa druge strane isti taj zakon oko 100 hiljada preduzetnica ostavio bez prava na minimalnu zaradu. Takvih primera je premnogo”, ukazuje Tamara Srijemac. 

Iz sociološkog ugla, Jelena Riznić za Autonomiju prenosi viđenje religijskog aspekta prema abortusu.   

„Institucionalizovana religija, međutim, često jeste značajan akter u reprodukciji mizoginije, u teoriji i praksi. Važno je, međutim, da i pored toga odvojimo da vera i osećanja neke osobe nemaju i ne treba da imaju veze sa tim šta jedna institucija radi ženama kao potlačenom polu. Ta dva aspketa se uvek moraju razdvajati u borbi protiv mizoginije, za oslobođenje žena. Drugim rečima, religioznost nekoga ne isključuje iz feminizma, ali mizoginija i rad protiv interesa žena isključuju, zaključuje Riznićeva.

Pravnica Dragana Niketić smatra da je normalno da su žene u Srbiji zabrinute za svoja prava, jer se u većim i uređenijim državama u 21. veku ponavljaju scenariji iz prošlosti.

“Žene su se za svoja prava, među kojima je i pravo na abortus, vekovima borile, i da kažemo, izborile, a sada im se to ponovo oduzima. Opravdana je sva frustracija, svaki njihov vapaj, jer se plaše za sebe i svoj život. Kada velika svetska sila uvede ovako rigorozan zakon, kako da se mi ne plašimo? Za sada je Srbija bezbedna što se ovoga tiče, jer ‘ima većih problema’ i ukidanje prava na abortus se ne rezmatra, ali imate države koje celom svetu, indirektno, a nekada čak i direktno, diktiraju i uslovljavaju ih, tako da smatram da treba da brinemo o ovom problemu i da se borimo da do ovakvih scenarija ne dođe. Ja bih rekla da nijedan muškarac, bilo da je to partner žene koja je neželjeno zatrudnela ili sudija i predsednik, nema pravo da odlučuje o ovim temama. Zakonski, odlučuje onaj ko ima pravo i ko se o ovome pita, ali da li su zaista pitanja ženskih prava i sloboda i dalje u rukama muškaraca?“, zapitala je ona.

Protesti u SAD zbog ograničavanja prava na abortus (Foto: Beta/AP)

Važno uvođenje seksualnog obrazovanja

Nezaobilazno je da se pored reproduktivnih prava  dotaknemo prava u vezi sa rodnom  ravnopravnošću i zakona koji obavezuje korišćenje rodnosenzitivnog jezika. U školama obrazovni sistem u  maloj meri, gotovo minimalnoj posvećuje pažnju upravo ravnopravnosti polova i rodnosenzitivnom jeziku, smatra novinarka Tamara Srijemac.

Podatak KOMS-a iz Istraživanja stavova mladih o rodno zasnovanom nasilju jeste da 11% mladića, a 3% devojaka opravdava šamar u vezi.

Tamara napominje da obrazovne ustanove ne poklanjaju pažnju feminističkom obrazovanju i građanskom vaspitanju, iako je znanje i informisanje o ravnopravnosti polova i prava od izuzetne važnosti.

„Ono što uviđam i kao novinarka koja se bavi rodno senzitivnim novinarstvom, kao građjanka ove zemlje, ali i kao majka učenika petog razreda, u školama ni blizu nije dovoljno tema rodne ravnopravnosti zastupljena. Pomaka ima. Pratim šta uče na građanskom vaspitanjiu i zaista se govori o temamma poput vršnjačkog nasilja, rodnih uloga, vrlo malo i o telesnom integritetu itd. Ali moramo imati na umu da, osim što to nije dovljno, predmet Građansko vaspitanje još uvek nije obavezan, i da u proseku polovina đaka bira versku nastavu. Ja bih iskreno volela kada bi se u škole uvelo seksualno obrazovanje i kada bi tu nastavu kreirale i vodile feminstkinje i stručnjakinje iz ovih oblasti“, naglašava Srijemac.

Zabrinjavajući antifeministički narativ u medijima

Činjenica je da feministički pokreti igraju veliku ulogu u artikulaciji reproduktivnih prava i prava žene na slobodu i izbor. Tokom prethodne godine odjeknuo je ženski glas. Od sve brojnijih članica i borkinja – Novinarki protiv nasilja, inicijative „Ženska solodarnost“, preko primera mladih glumica koje su javno iznele svoje traume seksualnog nasilja. Neminovno je da pomenemo odjek heštega #nisamprijavila koji je na jednom mestu okupio žene koje su progovorile o iskustvu seksualnog uzmeniravanja i silovanja. Međutim, antifeministički narativ u medijima i na socijalnim mrežama je često zabrinjavajući. Od ocrnjivanja žena, prisipisivanja krivice, nametanja kalupa patrijarhata, mizogenog i sekstističkog izveštavanja u javnom diskursu, manje plate, tabloidno novinarstvo koje, kako kaže, Tamara Srijemac, jasno upućuje ženama poruku da su same krive za pretpljeno nasilje jer „nose suknju koja izaziva“.

Ona ističe kao veliki problem neupućenost i nedostatak svesti o važnosti postojanja feminističkih grupa, koje upravo zbog toga i patrijarhalnih nametnutih okvira nailaze na osude, kritike i omalovažavanje.

Foto: Beta/AP

„Nažalost, imamo i dalje previše govora mržnje najpre na društvenim mrežama, naročito u komentarima i boli me kada to pročitam, kao i komentari koji govore o feminizmu kao o nekakvoj zloj idelogiji i feministkinjama…, bez da se zapitaju i informišu šta je feminzam i koje vrednosti ističe, bole me i one naigled bezazlene fraze koje koristimo da bismo bili simptičani u kojima ćerke nazivamo sinovima i ženama inputujemo da je najvažnije da su lepe i znaju da kuvaju“, navodi Tamara Srijemac. 

Žene se vekovima pakuju u kalupe patrijarhata i rodnih uloga. Iako se nameću takvi stavovi, kako ističe, kao i naše patrijarhalno nasleđe, obračun sa antifeminizmom je tek počeo i ona veruje da sledi vreme žena na pozicijama. I da će, uprkos toj rasprostranjenoj antifeminističkoj struji, ona feministička borba doneti nove rezultate po pitanju rodnih uloga i neophodnih prava.

 „Pozitivni pomaci postoje. Kada smo Milica Kravić Aksamit i ja počele da radimo Ženu u kutiji pre šest godina ni blizu nije bilo toliko feminističih emisija, novinarki, stranica na društvenim mrežama koje promovišu vrednosti ravnopravnosti, ženske emancipacije i ističu značaj borbe za ljudska prava, kao što je to danas slučaj. Danas imamo serijal „Ona se budi” ozbiljne produkcije, koji je, verujem, stigao do velikog broja ljudi, čije su autorke mlade žene, feministkinje.  Dakle idemo napred, ipak. Kvote kao stimulans i pravljenje klime za fer plej jesu dobre, ali volela bih da umesto kvota koje garantuju određeni broj žena, vidim mnogo više feministkinja na rukovodećim pozicijama”, kažeje Tamara Srijemac.

Sociološkinja Jelena Riznić smatra da su ženski kolektivi ključna potpora za istrajnu borbu u svim poljima i pravima, uprkos antifeminističkim barijerama koje se nameću i „namirivanju evropskih standarda“.

„Ako žene čine više od 50% populacije, logično je da treba da imaju svoje predstavnice u parlamentu. S druge strane, feminizacija politike ne znači nužno feminističke politike. Mišljenja sam da je važno da se žene uvek udružuju i da nikada ne prestanu da rade jedna sa drugoom, jedna za drugu, izvan okvira mejnstrim politike – u različitim inicijativama, kolektivima, sekcijama. Iskustvo pokazuje da sistem nije senzitivan ni dovoljan za sve ono što je ženama potrebno i da za to moramo da se izborimo same.  Koliko god to bilo iritantno, očekivano je jer feminizam jeste i treba da bude antisistemska stvar od koje sistem treba da se plaši. Nekad može biti opasno za nas feministkinje jer antifeministička histerija nekada ne ostaje samo na internetu, ali u izvesnom smislu jeste znak da pogađamo u metu patrijarhata i da radimo nešto dobro. U svakom slučaju, jeste mnogo lakše kada nastupate iz kolektiva u kom ste podržane i u kom možete da iskomunicirate sopstvena stanja i osećanja, kao što ja mogu u Ženskoj solidarnosti. Važno je da se uvek povezujemo jer tako dobijamo snagu da govorimo – o feminizmu, ali i o svemu drugom što nas se tiče“,  zaključuje sociološkinja Jelena Riznić.

Ona, međuti, napominje da obrazovni sistem, ali i sam državni sistem, ide u suprotnom smeru, odnosno da na različite načine podstiče i reprodukuje rodne stereotipe. Ključ j, kaže, u širenju svesti i fokusiranju na teme koje ne smeju ostati tabu, već je neophodno da se kako o abortusu, tako i o drugim „ženskim temama“ pusti glas.

Svetska konvencija o pravima žena kaže da ljudska prava za žene obuhvataju pravo bez prisile, diskriminacije, ili nasilja. Žena može slobodno na vlastitu odgovornost donositi odluke u vezi sa svojim seksualnim i reproduktivnim zdravljem, kao i svime što se tiče njene seksulanosti. Takođe, i jednakopravan odnos između muškarca i žena u odnosu na njihovu seksualnu vezu i reprodukciju, što uključuje neograničeno poštovanje i integritet čoveka i zahteva međusobno uvažavanje, saglasnost i zajedničku odgovornost za seksualne postupke i njihove posledice.

Slavica Trifunović,Anđela Andrijević i Nikolina Ilić (Autonomija/Fabrika kreativnosti, naslovna fotografija: Marija Erdelji)

Tekst je nastao u sklopu projekta „Local Media and Young Journalists Fight against COVID-19 Disinformation“, koji su podržali The Balkan Trust for Democracy: A Project of the German Marshall Fund i USAID, a sprovodi Nezavisno društvo novinara Vojvodine.