Najmanje što dugujemo Ukrajini je puna podrška, a za to nam je potreban jači NATO, napisao je u autorskom tekstu za The Guardian, ugledni slovenački filozof, ljevičar Slavoj Žižek. U analizi oštro kritikuje gledište dobrog dijela ljevičarskog svijeta koji se stopio sa desničarskim i koji bi, rado, predali dio ukrajinske teritorije Putinu.
Sada znamo šta znači poziv da se Putinu dozvoli da „sačuva svoj obraz“. To znači prihvatanje ne manjeg teritorijalnog kompromisa u Donbasu, već Putinove imperijalne ambicije. Ukrajina se bori za globalnu slobodu, uključujući slobodu samih Rusa. Zato srce svakog pravog ruskog patriote kuca za Ukrajinu, konstatuje Žižek.
Za mene je megahit “Imagine” (Zamisli) Džona Lenona (John Lennon) uvijek bila pjesma popularna iz pogrešnih razloga. Zamislite da je “svijet će živjeti kao jedan” najbolji način da se završi u paklu.
Oni koji se drže pacifizma suočeni s ruskim napadom na Ukrajinu ostaju uhvaćeni u sopstvenoj verziji „zamišljanja“. Zamislite svijet u kojem se tenzije više ne rješavaju oružanim sukobima… Evropa je bila uporna u tom svijetu “zamišljanja”, ignorišući brutalnu stvarnost izvan svojih granica. Sada je vrijeme za buđenje.
San o brzoj pobjedi Ukrajine, ponavljanje incijalnog sna o brzoj ruskoj pobjedi je završen. U onome što sve više izgleda kao dugotrajna pat pozicija, Rusija polako napreduje, a njen krajnji cilj je jasno iskazan. Više nema potrebe da se čita između redova kada Putin (Vladimir) sebe poredi sa Petrom Velikim: „Na prvi pogled, on je bio u ratu sa Švedskom kojoj je nešto oduzimao… Nije oduzimao ništa, vraćao je… Vraćao je i osnaživao, to je radio… Jasno, palo je i na nas da vratimo i osnažimo.”
Više od fokusiranja na određena pitanja (da li Rusija zaista samo „vraća“, i kome?), trebalo bi pažljivo pročitati Putinovo generalno opravdanje njegove tvrdnje: „Da bi se polagalo pravo na neku vrstu liderstva – ja čak i ne govorim o globalnom liderstvu, mislim na vođstvo u bilo kojoj oblasti – svaka država, bilo koji narod, bilo koja etnička grupa treba da osigura svoj suverenitet. Jer nema ništa između, nema srednje države: ili je država suverena, ili je kolonija, ma kako se kolonije zvale.”
Posljedica ovih redova, kako je to rekao jedan komentator, je jasna: postoje dvije kategorije države: „suverena i osvojena. Prema Putinovom imperijalnom gledištu, Ukrajina bi trebalo da spada u drugu kategoriju.”
Sada znamo šta znači poziv da se Putinu dozvoli da „sačuva svoj obraz“. To znači prihvatanje ne manjeg teritorijalnog kompromisa u Donbasu, već Putinove imperijalne ambicije. Razlog zašto ovu ambiciju treba bezuslovno odbaciti je taj što smo u današnjem globalnom svijetu u kojem nas sve proganjaju iste katastrofe, svi smo između, u međudržavi, ni suverena ni osvojena država: da insistiramo na punom suverenitetu u suočavanju sa globalnim zagrijevanjem je čisto ludilo, jer naš opstanak zavisi od bliske globalne saradnje.
Ali, nije samo da Rusija ignoriše globalno zagrijavanje – zašto je bila toliko ljuta na skandinavske zemlje kada su izrazile svoju namjeru da se pridruže NATO-u? Sa globalnim zagrijavanjem, ono što je u pitanju je – kontrola Arktičkog prolaza. (Zato je Tramp /Donald Trump/ želio kupiti Grenland od Danske.) Zbog eksplozije razvoja Kine, Japana i Južne Koreje, glavna transportna ruta ići će sjeverno od Rusije i Skandinavije.
Strateški plan Rusije je da profitira od globalnog zagrijavanja: kontroliše glavni svjetski transportni put, plus razvija Sibir i kontroliše Ukrajinu. Na ovaj način Rusija će toliko dominirati u proizvodnji hrane da će moći da ucjenjuje cijeli svijet. Ovo je konačna ekonomska realnost ispod Putinovog imperijalnog sna.
Oni koji zagovaraju manje podrške Ukrajini i veći pritisak na nju da pregovara, uključujući prihvatanje bolnih teritorijalnih odricanja, vole da ponavljaju da Ukrajina jednostavno ne može dobiti rat protiv Rusije. Istina, ali upravo u tome vidim veličinu ukrajinskog otpora: rizikovali su nemoguće, prkoseći pragmatičnim kalkulacijama, i najmanje što im dugujemo je puna podrška, a da bismo to učinili, potreban nam je jači NATO – ali ne kao produžetak američke politike.
Američka strategija za suprotstavljanje preko Evrope daleko je od očigledne: ne samo Ukrajina, već i sama Evropa postaje mjesto posrednog (proxy) rata između SAD-a i Rusije, koji bi mogao završiti kompromisom između njih dvoje na račun Evrope. Postoje samo dva načina da Evropa izađe iz ove pozicije: da igra neutralnost – prečica do katastrofe – ili da postane autonomni agent. (Zamislite samo kako se situacija može promijeniti ako Tramp pobijedi na sljedećim američkim izborima.)
Dok neki ljevičari tvrde da je rat koji je u toku u interesu NATO industrijsko-vojnog kompleksa, koji koristi potrebu za novim oružjem da bi izbjegao krizu i stekao novi profit, njihova prava poruka Ukrajini je: OK, vi ste žrtve brutalnog agresije, ali ne oslanjajte se na naše oružje, jer na taj način idete na ruku industrijsko-vojnom kompleksu…
Dezorijentacija izazvana ukrajinskim ratom proizvodi čudna prijateljstva poput Henrija Kisindžera (Henry Kissinger) i Noama Čomskog (Chomsky) koji „dolaze sa suprotstavljenih krajeva političkog spektra – Kisindžer je bio državni sekretar za vrijeme republikanskih predsjednika, a Čomski jedan od vodećih ljevičarskih intelektualaca u Sjedinjenim Državama – i često su se sukobljavali. Ali kada je u pitanju ruska invazija na Ukrajinu, obojica su se nedavno zalagali za to da Ukrajina razmotri rješenje kojim bi mogla odustati od polaganja prava na neki dio zemlje kako bi se postigao brži mirovni sporazum.”
Ukratko, njih dvojica predstavljaju istu verziju “pacifizma” koja funkcioniše samo ako zanemarimo ključnu činjenicu, da se u ovom ratu ne radi samo o Ukrajini, već o momentu brutalnog pokušaja da se promijeni cjelokupna geopolitička situacija. Prava meta rata je razbijanje evropskog jedinstva koje zagovaraju ne samo američki konzervativci i Rusija, već i evropska ekstremna desnica i ljevica – u ovom trenutku, u Francuskoj, Melenšon (Jean -Luc Melenchon) se susrijeće sa Le Pen (Marine).
Najluđa ideja koja ovih dana kruži je da bi Evropa i Rusija, kako bi se suprotstavile novom polaritetu između SAD-a i Kine (koji se zalažu za višak zapadnog liberalizma i orijentalnog autoritarizma), trebalo ponovo da udruže snage i formiraju treći „evroazijski“ blok zasnovan na hršćanskom naslijeđu, pročišćenom od svih liberalnih viškova. Sama ideja „evroazijskog“ trećeg puta je forma današnjeg fašizma.
Dakle, šta će se dogoditi „kada bi birači u Evropi i Americi, suočeni sa rastućim troškovima energije i širom inflacijom izazvanom sankcijama protiv Rusije, mogli izgubiti apetit za rat kojem se čini da nema kraja, sa potrebama koje se samo šire, kako dvije strane idu ka dugotrajnom zastoju”? Odgovor je jasan: u tom trenutku evropsko naslijeđe će biti izgubljeno, a Evropa će de facto biti podijeljena između američke i ruske sfere uticaja. Ukratko, sama Evropa postaće mjesto rata kojem se čini da nema kraja…
Ono što je danas apsolutno neprihvatljivo za istinskog ljevičara je ne samo da podržava Rusiju, već i da iznosi „skromnije“ neutralne tvrdnje da je ljevica podijeljena između pacifista i pristalica Ukrajine, te da tu podjelu treba tretirati kao minornu činjenicu, koja ne bi trebalo da utiče na globalnu borbu ljevice protiv globalnog kapitalizma.
Kada je država okupirana, vladajuća klasa je obično podmićena da sarađuje sa okupatorima kako bi zadržala svoj privilegovani položaj, tako da borba protiv okupatora postaje prioritet. Isto može važiti i za borbu protiv rasizma; u stanju rasne napetosti i eksploatacije, jedini način da se efektivno borite za radničku klasu je fokusiranje na borbu protiv rasizma (zbog toga svako pozivanje na bijelu radničku klasu, kao što je to u današnjem alt-right/visokoj desnici populizmu, izdaje klasnu borbu).
Danas ne možeš biti ljevičar ako ne staneš nedvosmisleno iza Ukrajine. Biti ljevičar koji “pokazuje razumijevanje” za Rusiju je isto kao biti jedan od onih ljevičara koji su, prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez, ozbiljno shvatili njemačku “antiimperijalističku” retoriku usmjerenu prema Velikoj Britaniji i zagovarali neutralnost u ratu Njemačke, protiv Francuske i UK (Ujedinjenog Kraljevstva).
Ako ljevica ovdje omane, igra je za nju gotova. Ali, da li to znači da bi ljevica jednostavno trebalo da stane na stranu Zapada, uključujući desničarske fundamentaliste koji takođe podržavaju Ukrajinu?
U govoru u Dalasu 18. maja 2022, kritikujući politički sistem Rusije, bivši predsjednik Buš (George W. Bush) je rekao: „Rezultat je odsustvo kontrole i ravnoteže u Rusiji i odluka jednog čovjeka da pokrene potpuno neopravdanu i brutalnu invaziju na Irak.” Brzo se ispravio: „Mislim, Ukrajinu“, zatim je rekao „Irak, svejedno“ uz smeh publike i dodao „75“, misleći na sopstvene godine.
Kao što su mnogi komentatori primijetili, dvije stvari ne mogu a da ne upadnu u oči u ovom prilično očiglednom frojdovskom lapsusu: činjenica da je javnost uz smijeh primila Bušovo implicitno priznanje da je američki napad na Irak (koji je on naredio) „potpuno neopravdana i brutalna invazija” , umjesto da je tretiraju kao priznanje zločina koji se može uporediti s ruskom invazijom Ukrajine; plus Bušov zagonetni nastavak njegove samoispravke „Irak, svejedno“ – šta je pod tim mislio? Da razlika između Ukrajine i Iraka zapravo nije bitna? Konačna referenca na njegovu poodmaklu dob ni na koji način ne utiče na ovu enigmu.
Ali enigma se rasprši onog trenutka kada Bušovu izjavu shvatimo ozbiljno i doslovno: da, sa svim razlikama koje se uzimaju u obzir (Zelenski/Volodimir/ nije diktator kao Sadam/Husein/), Buš je uradio isto što Putin sada radi Ukrajini, pa bi o obojici trebalo suditi po istom standardu.
Na dan kada ovo pišem, saznali smo iz medija da je izručenje osnivača WikiLeaks-a Džulijana Asanža (Julian Assange) SAD-u odobrila ministrica unutrašnjih poslova UK, Priti Patel. Njegov zločin? Ništa drugo nego da se javno iznesu zločini koje je priznao Bušov lapsus: dokumenti koje je otkrio WikiLeaks otkrivaju kako je, dok je Buš bio predsjednik, “američka vojska ubila stotine civila u neprijavljenim incidentima tokom rata u Avganistanu, dok su procurili ratni fajlovi o Iraku pokazali da je 66.000 civila ubijeno, a zatvorenici mučeni. ”Zločini u potpunosti uporedivi sa onim što Putin radi u Ukrajini. Gledajući danas unazad, možemo reći da je WikiLeaks otkrio desetine američkih Buča i Marijupolja”.
Tako, dok dovođenje Buša na sud nije ništa manje iluzorno od izvođenja Putina pred Haški tribunal, minimum koji treba da urade oni koji se protive ruskoj invaziji na Ukrajinu je da zahtijevaju hitno oslobađanje Asanža. Ukrajina tvrdi da se bori za Evropu, a Rusija tvrdi da se bori za ostatak svijeta protiv zapadne unipolarne hegemonije. Obje tvrdnje treba odbaciti, i tu na scenu stupa razlika između desnice i ljevice.
Sa desničarskog stanovišta, Ukrajina se bori za evropske vrijednosti protiv neevropskih autoritaraca; sa ljevičarskog stanovišta, Ukrajina se bori za globalnu slobodu, uključujući slobodu samih Rusa. Zato srce svakog pravog ruskog patriote kuca za Ukrajinu.
(Antena M/Guardian, foto: N1)