Skip to main content

RADIVOJ STEPANOV: Kakav nam treba Ustav?

Autonomija 16. јул 2009.
5 min čitanja

Radivoj StepanovPitanje: “Kakav nam treba Ustav?” koje postavlja Vojvođanski klub na tribini održanoj 13. 07. 2009. godine otvara se u dva pravca: “Kakav Ustav treba Srbiji?” i “Kakav Ustav treba Vojvodini?”.
Pitanju “Kakav ustav treba Srbiji?” prethodi pitanje pre svih pitanja, a to je pitanje “mere” i “stvarnosti” sadašnje Srbije (i Vojvodine) kojoj treba Ustav!
Kako odrediti istorijsko i savremeno civilizacijsko biće Srbije, i može li se uopšte definisati državni identitet današnje Srbije i kakav ustav njoj treba?
Pročitao sam jednu, za ovu priliku zanimljivu napomenu Stevana Pavlovića, profesora u Southamptonu, koji je odbio da napiše knjigu o istoriji Srbije. Umesto knjige, rekao je, mogu da napišem samo jedan esej. Onda je objasnio – “ne bih znao kako da Srbiju definišem kroz vekove. Nije bilo neprekidnog političkog etniteta ili teritorije pod tim imenom. Srbije su se pojavljivale, pomerale i nestajale”.
Slično je bilo i sa svim ustavima Srbije. Od tzv. “Sretenjskog ustava” 1835. g., Srbijom je za 180 godina prohujalo 18 ustava. Ustavi su u Srbiji svedeni na statističku numeru. Oni raniji ustavi iz XIX veka bili su više proevropski nego sada važeći ustav iz 2006. godine. Bili su ogledalo/refleksija susreta sa evropskom kulturom. Naročito Sretenjski ustav koji je bio “Francuski rasad u Turskoj šumi” /R. Saprijen/. (Valjda je zbog toga i potrajao samo dve nedelje).
Kako, otuda odgovoriti na pitanje:
Kakva je današnja Srbija?
Stvarnost Srbije u ovom trenutku nije ohrabrujuća!
Ona kaže da je Srbija danas jedna ekonomski nejaka, međunarodno marginalna, mala, zapuštena, nesrećna, i ne bez vlastitih zasluga, poražena i devastirana zemlja.
Srbija je zemlja koja u svom mazohističkom trčanju unazad (i udaljavanju od civilizacije)
u pravom smislu ne poseduje
ni ustavni, ni politički,
ni moralni, ni vrednosni sistem.
Srbija je (možda jedina) Balkanska zemlja
u kojoj ne postoje izgrađene institucije,
u koju ne dopire ni eho Evropske kulture,
u kojoj se ne poštuju zakoni,
u kojoj se ne veruje sudskoj pravdi,
u kojoj se krše demokratske procedure,
u kojoj korupcija reciklira ljude,
u kojoj se zakon o lustraciji ne primenjuje a zakon zabrani diskriminacije nikad neće stupiti u život.
Srbija je zemlja u kojoj je Ombudsman otpravljen u muzej starina onog trenutka kada je institucionalizovan, i u kojoj su Sudije vrhovnog suda godinama na dopunskom radu u RIK-u “bez sukoba interesa”!
Srbija je zemlja u kojoj građani nikada neće saznati razloge zašto je Ustav iz 2006. godine donet baš u “ponoćnom skupštinskom hepeningu” a ne recimo na EXITU itd.
Srbija je zemlja u kojoj se ne znaju državni prioriteti,
a dugo ni državni praznici,
u kojoj se ne znaju bitni principi vladajuće politike,
i u kojoj se ne zna ima li sutrašnjica prioritet u odnosu na prošlost.
Mi u Srbiji još nagađamo jesu li bitniji:
mit ili zbilja,
ljudi ili teritorije,
rat ili mir,
država ili civilno društvo,
politički kumiri ili ekonomija,
jesmo li bliži Briselu ili Moskvi,
zašto smo ratoborno neutralni i nećemo u NATO,
da li smo “sami i ničiji”
ili ćemo se posle dugotrajne politike nesvrstavanja ipak negde i nekom priključiti…
“Srbija je velika tajna” – kako onda utvrditi bazični konsenzus na kojem nastaje Ustav?
Kakav je sadašnji Ustav Srbije iz 2006. godine?
Isti kao i onaj iz 1990. godine!
Ustav iz 2006. godine (samim tim) je izvan “main stream-a” savremene evropske ustavnosti!
Dovoljno je uporediti sadašnje ustave država EU: (naprimer) Nemačke, Austrije, Belgije, Španije ili Italije i Ustav Srbije – i videti tu civilizacijsku razliku!!!
Ustav Srbije ne korespondira sa XXI vekom u kome je donet.
To je Ustav ponikao iz kosovske mitologije,
to je “prelazni” ustav iz “male” u “veliku Srbiju” (ili obratno, zavisno sa kojeg kraja se prilazi istoriji),
to je ustav ultra nacionalne, izrazito unutarne i ekstremno centralistički projektovane Srbije.
Ustav Srbije iz 2006. je autistična tvorevina
i potvrda da njegovi tvorci – četiri stranke izrazito nacionalnog/nacionalističkog predznaka (DSS, DS, SPS, SRS) ne detektuju svoje savremeno i prirodno evropsko okruženje, ne vide Evropu regija, ne razumu filozofiju tolerancije, ne priznaju ni prošlo ni buduće mesto Srbije u svetskoj zajednici i uniji evropskih država!
Može li (neki) novi ustav Srbije bitno drugačiji biti u odnosu na ovaj svega dve godine poživeli Ustav iz 2006. godine?
Imajući u vidu ono što sam prethodno konstatovao za današnju Srbiju, taj odgovor ne može biti potvrdan!
Naime, što se ustavi Srbije budu više udaljavali od 5. oktobra 2000. godine ta vremenska okolnost može se pokazati kao sve izrazitiji ograničavajući faktor za donošenje modernog, demokratskog, mitološki i nacionalno relaksiranog ustava Srbije!
Prvo, Srbija je danas bez političara i bez partija evopske kulture i vizije. Srbija je bez stvarnih nosilaca reformskih ideja. Upravo otuda se i u narednim ustavima može zadržati takav državno-pravni provizorijum koji će biti opterećen višestrukim nasleđem prošlosti.
Drugo, u Srbiji ne postoji politička ideja i logika dovoljno snažna i ubedljiva koja može uspešno usporiti ili čak ograničiti moćnu inerciju centralističkog organizovanja države. Ta “lavina centralizma” pokrenuta je Ustavom iz 1990. godine. Sve vreme je podupirana srpskim nacionalizmom, pravoslavnim fundamentalizmom i akademskim konzervatizmom SANU. Centralizam (centralistički model) je do krajnjih konsekvenci doveden Ustavom iz 2006.
Treće, u Srbiji autoritarni oblik vladavine ima “nepodnošljivu lakoću postojanja”. Na autoritarnu vladavinu podjednako su lakomi srpski političari “pro-Evropske” i “anti-Evropske” orijentacije. Za autoritarnu vladavinu nisu potrebni pametni političari-vladaoci. Autoritarni oblik vladavine u Srbiji održava se dugotrajno i u različitim modalitetima delom kroz makijavelističku logiku pribavljanja političkog legitimiteta (svojih) podanaika, a delom kroz (otvorenu ili skrivenu) ustavno-pravnu logistiku autoritarnoj vladavini.
Četvrto, srpska ksenofobija na sistemskom novou pustila je duboke korene u Ustavu RS iz 1990. godine. Metastaza ksenofobične politike prethodila je donošenju Ustava i nastavlja se u našoj političkoj praksi. Pojedini delovi Ustava posebno pogoduju toj političkoj patologiji.
Kakav Ustav treba Srbiji?
Srbiji treba ustav:
– koji će iz svoje preambule izbaciti kosovsko-mitološku aporiju koja Srbiji otežava političku i pravnu, istorijsku i savremenu komunikaciju unutar nje same, sa svojim regionom i sa Evropom, sa sadašnjicom i sa budućnošću;
– koji će republiku odrediti kao oblik vladavine a Republiku Srbiju kao “ustavnu demokratsku zajednicu svih građana i nacionalnih zajednica koje u njoj žive” (čl. 1. FI);
– koji suštinski omogućava pravno i političko uređenje koje se neće zasnivati ni na jednom isključivom pogledu na svet, ideologiji ili nacionalnom identitetu;
– koji će Srbiji dati šansu da bude ozbiljna, ravnopravna članica međunarodne zajednice koja će sarađivati sa svim narodima i državama sveta u zaštiti i afirmaciji mira;
– u kojoj će ljudsko dostojanstvo biti nepovredivo, u kojoj diskriminacija može biti samo pozitivna, u kojoj će univerzalna ljudska prava biti garantovana svima koji žive na njenoj teritoriji;
– u kojoj će biti poštovana nacionalna, etnička, konfesionalna, jezička i druga prava manjinama i u kojoj će biti dosledno garantovana nacionalna ravnopravnost;
– u kojoj će pravo biti poopštivo a sva državna vlast će proizilaziti iz Ustava; (vladavina prava);
– koji će omogućiti jeftinu državu i punu decentralizaciju;
– koji obezbeđuje dobru, racionalnu i modernu teritorijalnu organizaciju vlasti zasnovanu na prihvatanju i poštovanju istorijskih, geografskih, multi-etničkih i multi-kulturalnih, tradicijskih i savremenih razloga i specifičnosti.
Kakav Ustav treba Vojvodini?
Prethodna napomena: Vojvodina treba da ima Ustav!
(Ne Statut, ne Ustavni zakon, ne Osnovni zakon, već Ustav Vojvodine!)
Vojvodina faktički jeste država i njen najviši pravni i politički akt može biti samo Ustav!
To faktičko stanje državnosti Vojvodine potrebno je da se ustavno valorizuje!
Ustav Vojvodine treba da sadrži:
– katalog modernih ljudskih i manjinskih prava;
– garantovane zakonodavne, izvršne i sudske nadležnosti Vojvodine;
– posedovni list Vojvodine.
(Pledoaje na Okruglom stolu Vojvođanskog kluba)