Skip to main content

Deveti januar prođe, sramota nikad neće!

Dragan Bursać 11. jan 2024.
4 min čitanja

Treba se prisjetiti svake majke kojoj je ubijeno dijete, računajući Havu Tatarević iz Zecova kojoj u ime ove Republike Srpske, koju slave, u jednom danu ubiše šest sinova

Iza nas je još jedna sramna parada kojom je obilježen neustavni dan entiteta Republika Srpska. I ne samo ta parada, iza nas je i dvodnevni nacionalistički hepening, koji je bio parada neočetničkog kiča. Događaj je to koji su pohodili i visoki zvaničnici Crkve Srbije, predvođeni patrijarhom Porfirijem Perićem.

A da bi narečeni blasfemični događaj bio upotpunjen pobrinuo se lično Milorad Dodik koji je (između ostalih) odlikovao ordenom Njegoša I reda Mirka Pajčina alijas Baju Malog Knindžu.

Baja Mali Knindža kulturni laureat

I upravo ovaj bizarni čin ponajbolje opisuje i sam neustavni dan ali i čitav skup ceremonija kojim se navodno nešto slavilo, a suštinski (opet) su se podizale međunacionalne tenzije do preko granica maksimuma. Iste te tenzije na svojoj koži, bubnim opnama i živcima osjetilo je povratničko nesrpsko stanovništvo Srebrenice, Vlasenice i drugih mjesta koja su u zadnjoj agresiji bila najdirektnije pogođena i genocidom i masovnim ratnim zločinima.

I dok iz vlaseničkih sela još uvijek odjekuje sramotno “ustajte Balije“, sa banjalučkog trga Krajine se čuje tužbalica “Pukni zoro“, narodu predstavljena kao pobjednička srpska koračnica iz Prvog svjetskog rata, a u stvari kompozicija slovenačkog muzičara Manjifika za film Dragana Bjelogrlića.

Pa tako na najbolji mogući način vidimo stvaranje mitova u neočetničkom vešeraju, u kome se jedna kompozicija iz 21. vijeka lažima pretvara u sto godina stariju poemu, koju na usnama nosi i Dodik i njegova svita koja uveličava sramni događaj u Banjaluci.

‘Vekovna težnja srpskog naroda’

I onda u izopačenom performansu laži i mitomanije sudjeluje baš patrijarh Crkve Srbije, Porfirije lično, koji između ostalog kazuje kako je, citiram “(Republika) Srpska izraz vekovne težnje srpskog naroda da živi u slobodi, pravdi i miru“.

Zamislite vi tu logičku vratolomiju u kojoj se jedna tvorevina koja je nastala na krvi i smrti nesrba pretvara u vjekovnu srpsku težnju? Zamislite, treba biti u ratu sa istinom pa kazati da je nešto zamišljeno 1992. a parafirano u Dejtonu 1995. “Težnja srpskog naroda.“

Osim ako se Porfirije Perić ne zalaže za genocidnost Srba, pa odista misli kako je ubijanje, paljenje, protjerivanje, sistematsko silovanje, etničko čišćenje i istrjebljenje svih onih koji nisu Srbi, a vjekovima žive na svojim ognjištima “volja srpskog naroda”?! E to je već pitanje za Porfirija Perića, koji u ulozi Vučićevog emisara prisustvuje jednom događaju koji sramom obilježava srpsku povijest.

Ako slaviš 9. jaunar, sjeti se…

Sjajno novinar i urednik Faruk Vele u svom tekstu glede neustavnog dana RS kazuje između ostalog i ovo:

“Ako slaviš 9. januar, neustavni ‘dan RS-a’, zapamti da je majka Ramiza Ajšić iz sela Kutuzero držala zaklanu glavu sina Muje, a koljač na nju vikao: “Pušćaj tu glavu.”

Dodao bih da se treba prisjetiti svake majke, računajući Havu Tatarević iz Zecova kojoj u ime ove Republike Srpske u jednom danu ubiše šest sinova. Ehej, šest!

Ali, nije to sjećanje opomena i korektiv. Jer opomena i korektiv služi za ljude koji imaju svijest i savjest.

A da su arhitekte i osnivači RS-a predvođeni Radovanom Karadžićem imali svijest i savjest ne bi eksplicite kao npr. u čuvenoj direktivi sedam naredili ništenje cijelog jednog naroda (Bošnjačkog) u Srebrenici i Žepi primjerice.

Dakle RS u svojim temeljima uključuje fizičko isključenje drugih i drugačijih. Do potpune eliminacije. I to se slavi?

Zašto ovo pišem?

Primijetili ste…

Pa zato što upozoravati ili još gore pozivati na svijest i savjest onih koji nemaju srama a uz to slave zločince, danas izgleda iluzornije nego ikada. Primijetili ste da se na pomen ratnih zločinaca, pogotovo Karadžića i Mladića banjalučki “Borik“ ori od aplauza. Primijetili ste, ako ste htjeli i ako niste duhom odsutni, da se genocid u “srpskom svetu” ne negira. Ne, poziva se na novi genocid, a prethodni se slavi.

Primijetili ste da se od nekadašnjih poziva na suživot stiglo do usvojenog seta zakona koji disoluciju RS-a čine gotovo neminovnom. Primijetili ste isto tako da famozna međunarodna zajednica ne radi ništa po pitanju Dodikovog secesionizma.

A jednako tako, mogli ste primijetiti da je ove godine i Christian Schmidt reterirao pa više ne govori o nekakvom budućem “smanjenju obima“ proslave 9. jaunara za 2025. Čovjeku glupo da laže, šta li!?

I u svom ovom haosu, u ovom sramu bez ljudi koji će se posramiti, u ovoj četničkoj olimpijadi sastavljenoj od vatrogasaca, lovaca, poštara i portira, najveće žrtve su po ko zna koji put, povratnici. Isti oni koji su se vratili na spaljena i mržnjom poharana ognjišta, isti oni koji su osim uoči izbora nevidljivi i isti oni koji se primijete samo i jedino uoči četničkog očevidnog zuluma.

Inače povratnika nema u našem vidljivom spektru. Oni su ljudi bez tona i slike, koji nekako žive svoje živote u entitetu koji se zove Republika Srpska i koji bez većih smetnji slavi svake godine početak svog krvavog puta koji je začinjen genocidom, puta koji je se nastavio i u ovom, kako se kaže, miru sve do danas tri decenije poslije.

Mentalni sklop ljudi koji slave dan RS-a

Ali…

Ali šta je odista sa onim koji slave? Šta je sa onim koji se raduju tvorevini, što je u smrt otjerala desetine hiljada ljudi?

Da li su oni ucijenjeni? Da li ih drži Dodikov režim kao poslušnike? Da li odista vjeruju u laži koje im servira RTRS iz sata u sat?

Ili strašnije, slave li sve to iz ubjeđenja koje živi kroz fašističke ideje krvi i tla?

Kad ti je Pridnjestrovlje san

Neko napisa kako bi eventualnom izolacijom RS, ista bila pretvorena u nekakvo izolirano Pridnjestrovlje iz kojega bi se bježalo na sve strane.

Ne slažem se!

Jer, mentalni sklop makar 80 posto onih koji nastanjuju manji bh. entitet i slave neustavni dan RS-a i jeste takav da oni žele svoje Pridnjestrovlje na Zapadnom Balkanu, svoj Luhansk ili Donjeck, svoju “malu Rusiju” ili kako god je zvali. To što ne bi mogli putovati, ne mari, ni prije nisu nigdje išli. Jer da su išli znali bi i vidjeli sa kakvim naslijeđem političkih otaca se nose i žive i makar bi tražili oprost uz izvinjenje na koljenima.

A ovako?

Ovako je svaki, makar i papirnati pokušaj srpskog Willyja Brandta osuđen na propast, jer bi tom čovjeku srpska ideologija došla glave u roku od odmah.

Pa onda nastavljaju svi zajedno da slave uz ovogodišnji dron-šou. Opskurnu igračku za bogate na račun i za račun krezave bijede.

Ali dobro, svakom svoje. Ostaje samo da vidimo do kada će SAD kao zemlja koja je stvorila i Dejtonski mirovni prelazni sporazum i RS kakvu danas znamo, a zatim i Dodika, dakle ostaje da vidimo do kad će Vašington trpjeti ovo zlo koje gledamo. I hoće li i dalje štititi Dodika kao svoju najveću personalno investiciju na Zapadnom Balkanu ili će Uncle Sam kazati da je dosta.

A taxi let borbenog F-16 između Brčkog i Tuzle vjerujte ne znači ništa ni Dodiku ni njegovoj kamarili osim tek podsmijeha dok mu noćni Vukovi paradiraju Banjalukom.

Pa se opet prisjetimo “oca Republike Srpske“ Radovana Karadžića koji 9. jula 1995. zločincu Miroslavu Deronjiću kazuje: ‘Miroslave, to sve treba pobiti…Sve što stignete.“

I tako još jedan deveti jaunar u punini svoga zla prođe, ali sramota nikako!

Dragan Bursać (Al Jazeera, Karikatura: STUPS)