Osjećam se odlično. Ostalo će pokazati obdukcija.

Tako odgovori moj prijatelj kad ga pitam kako je.

Budući da je 11. jul prošao i nije malo onih koji se osjećaju odlično zbog svojih dirljivih humanističkih govora punih povjerenja u pravo pravdu izrečenih povodom genocida u Srebrenicu, vrijeme je za obdukciju.

U genocidu u Srebrenici su, koliko je do danas poznato, ubijena 8372 ljudska bića. Za njihova ubistva su osuđene 54 osobe na ukupno 781 godinu zatvora. To znači da je ubistvo svakog čovjeka u Srebrenici kažnjeno sa 0,093 godina zatvora. Ako saberete presude za 8372 obijene trafike, dobićete daleko veću cifru od one presuđene za 8372 ubistva.

Rečenu cifru, 0,093, ne možete zaokružiti na 1. To je zapravo 0. Nula je broj koji označava ništa.

Ovdje je moguće prigovoriti da je značaj kazne simbolički, jer zločin tako velikog opsega i nije moguće sankcionisati adekvatnim kaznama zatvora. Kazna zaista jeste simbolična (nipošto simbolička) – u smislu da je praktično nema. Budući da je na teritoriji entiteta Republika Srpska i Srbije genocid u Srebrenici neprekidno osporavan pa čak i ismijavan, očito je da on u tim zajednicama u simboličkom prostoru nema mjesto koje su mu navodno naumili „arhitekti međunarodne pravde“. Naprotiv: tamo genocid funkcioniše kao simbol nepravde prema srpskom narodu, kojem propaganda tih političkih zajednica nameće kolektivnu krivicu, iako je sud u Hagu učinio sve da krivicu, izraženu nulama, individualizira.

A kako stvari stoje u političkoj/ekonomskoj sferi? Jesu li Republika Srpska i Srbija bile prisiljene plaćati reparacije za genocid? Nisu. Je li genocid imao političke posljedice? Nije, nipošto. Naprotiv. Srebrenica nije izuzeta iz Republike Srpske, kojoj pravo na postojanje zbog genocida koji je za nju konstitutivan nije osporeno. Republike Srpske danas ima više nego 1996. Taj entiet zaokružuje državnost i sistematski sprovodi pripreme za secesiju od Bosne i Hercegovine.

Zanimljivo mišljenje o tome iznio je Momir Bulatović. Izvolite.

Je li ideologija koja je vodila vojsku što izvršila je genocid u Srebrenici zabranjena? Nije. Naprotiv: ratni ciljevi zarad kojih je genocid počinjen su postali mirnodopski a ideja-vodilja je modifikovana tako da preživi novo vrijeme i okolnosti.

Dakle: ono što postigneš silom, uključujući tu i genocid, postaje nova činjenica. Genocid može biti (a češće i nije) simbolički osuđen, no na njegovim neosporenim posljedicama grade se nova stvarnost i budućnost.

Dakle: ako obiješ trafiku i ukradeš pare pa te uhvate, pare ti oduzmu. Ako počiniš genocid pa te uhvate, sve ono što si genocidom stekao ostaje tvoje.

Da vidimo, napokon, šta smo imali za tim stolim pijanim od krvi… Srebrenica je bila zona pod zaštitom Ujedinjenih nacija, koje su bile dužne sačuvati živote ljudi koji su se tu zatekli. Ujedinjene nacije to nisu učinile. Svojim nečinjenjem omogućile su genocid. Nakon toga su ubistvo svakog čovjeka čiji život nisu zaštitile kaznile sa po 0,093 godina zatvora.

Osim toga, takozvana „međunarodna zajedica“ je ukrkala ogromne pare u takozvani proces „suočavanja sa prošlošću i pomirenja“.

Proces, ispostavilo se, nije bio usmjeren ka počiniocima genocida, nego ka žrtvama. Jer žrtve su te na kojima je da se suoče sa tim da je kazna za ubistvo članova njihovih porodica 0,093 godina zatvora: da se suoče sa tim da po inspiratore, logističare i počinioce zločin nije imao nikave političke i ekonomske, a kamoli pravne posljedice.

Proces pomirenja podrazumijeva da se žrtve pomire sa tim da pravde nema i da u ime zajedničke budućnosti sa dželatima oni od pravde moraju odustati. Da cititam Milorada Dodika sa sastanka političkih partija u Konjicu, godine 2023, kada je lapidarno opisao simboličku, pravnu, političku i ekonomsku dimenziju najvećeg zločina: „Jebo te genocid u Srebrenici“.

Iz svega rečenog proizilazi nepopularan, no zbog toga nipošto ne manje tačan zaključak da se, suprotno onome što vam svakodnevno trube, zločin itekako isplati. Što je zločin veći, više se isplati. A najviše se isplati najveći zločin – genocid. O čemu uvjerljivo svjedoče čitava Sjeverna i Južna Amerika. Kao i Evropa i Afrika. Kao i Australija. Kao i Azija. Kao i Srebrenica. Doduše… Nekoliko vaših ljudi će odgovarati (kajgana se, što vele, ne pravi bez razbijenih jaja), ali vi ćete postići sve ciljeve zbog kojih ste genocid počinili: teritorija će biti vaša a etnička slika trajno izmijenjena.

Dakle: ako je takozvana „pravna država“ najveće postignuće Zapadne civilizacije, pa je vladavina prava doista ključni test za to jesmo li ili nismo zapadnjaci, preostaje nam jedino kolektivno ritualno samoubistvo. Toliko istorije, toliko smrti, toliko patnje, toliko filozofije i umjetnosti čija je kruna, navodno, nešto tako banalno i nefunkcionalno, tako licemjerno i lažljivo, tako udaljeno od istine i pravde.

S tim što bi, u tom slučaju, valjalo konsultovati i najprogresivnija naučna otkrića, ne bi li se posthumna sepuka mogla omogućiti svima koji su u toj civlizaciji ikada živjeli, onima koji su, u minulim vjekovima, skupa sa nama, stvorili nešto što ubistvo kažnjava sa 0,093 godina zatvora a pravno-politički poredak iz kojega takva kazna proizilazi proglasili za najveći civilizacijski domet.

Ja, doduše, ne mislim tako. Ja mislim da su vrhunci zapada Bah, Homer i Hičkok, između ostalih. Ja mislim da veličina ne stoji u zakonu, nego u transgresiji.

Baš zato me mnogi od vas tako strastveno mrze: zato što svijet nikada nisam opisivao onakvim kakav bi trebao biti, nego onakvim kakav jeste.

Istina je, zapravo, da je svijet još milion puta užasniji i repulzivniji no što sam ikada uspio artikulisati – a nije da se nisam trudio.

Istina je da za monstruoznost svijeta ne postoji lijek. Naročito ne pravni lijek.

(CdM/foto: Autonomija)