U jeku izborne kampanje Milorad Dodik odlazi u Jeruzalem i sastaje se s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom. Nakon tog sastanka uslijedile su poruke o jačanju suradnje Izraela i bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska u više područja, uključujući sigurnost i obranu, pri čemu je Dodik upozorio na „islamski radikalizam u BiH“, ideologiju „spavača“…

Kod Dodika ništa nije slučajno i bez određenog političkog cilja, a ponajmanje ovakav sastanak u vrijeme izborne kampanje u BiH.

Vrlo svjesno Dodik povlači paralelu između stradanja srpskog i jevrejskog naroda i konstruira sliku zajedničkog neprijatelja – „islamskog radikalizma“, protiv kojeg se, navodno, mora voditi ista, zajednička borba.

Prije nekoliko dana u Sarajevu je bila promocija knjige Nenada Čanka koju je organizirao Goran Mikulić kao izdavač (Art Rabic). Knjiga „Kupleraj u balkanskom lavirintu“ zbirka je kolumni koje je Čanak objavljivao zadnjih 30-ak godina. Kao jedna od promotora imala sam priliku detaljno ih pročitati.

Knjiga počinje programom Nacionalsocijalističke partije Njemačke, koji je Hitler prvi put javno izložio 1920. godine.

Čanak piše:

„Uz zamenjen naziv nacije pojavljivao se i u drugim državama, a poslednji put u Srbiji pod vlašću Slobodana Miloševića. Primena programa provereno dovodi do nacionalne propasti naroda koji ga primenjuje, smanjenja državne teritorije, proterivanja pripadnika dotične nacije iz drugih država, velikih ljudskih žrtava, ogromne materijalne štete i višedecenijske nacionalne osramoćenosti.“

U kolumni „Nacizam“ iz septembra 1995. godine, između ostalog, Čanak piše:

„Kao što je nacistička partija u Nemačkoj razvijala kod stanovništva ‘osećaj ugroženosti nemačkog naroda od strane jevrejsko-boljševičke zavere’, tako je i u Srbiji razvijen osećaj ugroženosti ‘pred ponovljenim genocidom i kominternovsko-vatikanskom zaverom’. U Nemačkoj se teritorijalna ekspanzija opravdavala potrebom da se za ‘nemački narod obezbedi neophodan životni prostor (lebensraum) i da se zaštite prava Nemaca van Nemačke zasnovana na vezi krvi i tla’. U Srbiji je forsirana teza o ‘potrebi zaštite vekovnih srpskih ognjišta’ (takođe vezom krvi i tla).“

“Najkarakterističnija pojava za nemački nacizam bili su koncentracioni logori… U današnje vreme (septembar 1995) se u takvom položaju nalaze čitavi opkoljeni gradovi (Sarajevo, Tuzla). Oko kamiona kojima se evakuišu Hrvati iz Banjaluke obilaze ‘srpski’ vojnici s megafonima i viču: ‘Cigani i Muslimani’…“

„U propagandnom pogledu, Nemačka je insistirala na ‘čistoti arijevske rase i njenoj superiornoj rasnoj poziciji’. U Srbiji su lansirane teze o ‘nebeskom narodu’…“

“Kada se sagledaju granice razdvajanja na kojima je JNA stala (…) jasno se vidi da se one do u dlaku poklapaju sa granicama Velike Srbije objavljenim uz memorandum četničkog ideologa Stevana Moljevića 01.06.1941. godine…“

Čanak pravi jednu od ključnih paralela:

„Adolf Hitler nije imao dovoljno političkopragmatske lukavosti te je pod svojim imenom i sa jasno definisanim ciljevima vodio i politiku i rat. Slobodan Milošević je koristio drugačiju strategiju nikada ne definišući jasno svoje političke ciljeve i organizujući satelite (razne ‘SAO’, ‘RS’, ‘RSK’) da za njegove potrebe sprovode ekspanzionističku politiku i vode rat…“

Čanak ovdje ne govori da su historijski konteksti identični. Govori o političkim mehanizmima: proizvodnji osjećaja ugroženosti, konstrukciji neprijatelja, homogenizaciji „naroda“, priči o krvi i teritoriji, zaštiti „vlastitog prostora“, snažnoj vlasti i granicama.

Politički mehanizmi na koje Čanak upozorava nisu nestali odlaskom Slobodana Miloševića. Mijenjali su se jezik, okolnosti i politički akteri, ali su pojedini obrasci ostajali prepoznatljivi i u današnjoj politici Vučića i Dodika – od koncepta „srpskog sveta“ i Deklaracije svesrpskog sabora do retorike o ugroženosti, teritoriji, granicama i nacionalnom jedinstvu.

A Dodik danas, usred izborne kampanje, govori upravo tim jezikom. Govori o „čvrstoj zajednici, čvrstim institucijama, čvrstoj vlasti i granicama“. Govori o migrantima, „spavačima“, „islamskom radikalizmu“ i povratnicima iz tzv. Islamske države.

To nisu ni slučajne ni izolirane političke poruke. Kada politička vlast u izbornom periodu istovremeno govori o čvrstoj vlasti, granicama, ugroženosti, migrantima, radikalizmu i potrebi za homogenizacijom oko nacionalnog interesa, prepoznajemo obrazac o kojem Čanak piše još od devedesetih.

Ako danas Dodik Izrael uzima kao politički i sigurnosni uzor, onda se ne može govoriti samo o sigurnosti, granicama i „pravu naroda da postoji“. Mora se govoriti i o historiji jevrejskog naroda, o njegovom stradanju pod nacističkom i fašističkom politikom, ali i o Palestincima i Gazi danas.

Jevrejski narod preživio je jednu od najstrašnijih politika progona, rasne mržnje, dehumanizacije i istrebljenja u modernoj historiji. Upravo zato ne možemo zaobići pitanje šta se događa kada se iskustvo tog stradanja koristi kao politički argument.

Stradanje Jevreja pod nacizmom ne može biti argument za kolektivno označavanje muslimana kao prijetnje – pogotovo jer muslimani kao vjerska i društvena zajednica nisu nikakav kolektivni subjekt nacističke politike niti se mogu poistovjećivati s nacizmom ili fašizmom.

Jednako tako, stradanje Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini ne može biti izbrisano iz priče o „zaštiti naroda“ i navodnoj „ugroženosti srpskog naroda“.

Očito nije nimalo slučajno ni da je Dodik nekoliko dana pred odlazak u Izrael govorio o Iranu, predstavljajući ga kao državu koja je navodno „naoružavala, finansirala i obučavala mudžahedine“, povezujući ga s Hamasom i tvrdeći da se Republika Srpska i Izrael bore protiv „istog zla“, zaključujući: „Zato Republika Srpska zna gdje joj je mjesto. Uz Izrael.“

A to je posebno problematično ako se ima u vidu da su pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), tribunalom Ujedinjenih nacija, najviši politički i vojni lideri bosanskih Srba tog vremena, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, pravosnažno osuđeni za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

U presudama su dokumentirani progoni, deportacije, logori, prisilno premještanje, ubistva i drugi zločini počinjeni u okviru politike trajnog uklanjanja Bošnjaka i Hrvata s teritorija koje su bosanski Srbi smatrali svojima. Presude međunarodnih sudova o tim činjenicama postoje i ne mogu se mijenjati političkim narativima.

Upravo zato ono što Dodik radi nije bezazleno.

Muslimani u BiH predstavljaju se kao prijetnja, povezuju s radikalnom ideologijom i terorizmom, dok se Republika Srpska predstavlja kao prostor koji se mora štititi, a Izrael kao model države koja svoje granice, institucije i sigurnost stavlja iznad svega i koja je, kako Dodik poručuje, spremna stati uz Republiku Srpsku.

Istovremeno, Republika Srpska se predstavlja kao gotovo zaseban državni faktor, srpski narod kao žrtva i narod koji se mora zaštititi, pri čemu se povlači i paralela sa stradanjem jevrejskog naroda pod nacističkom i fašističkom politikom.

Ali upravo je tu problem. Ne može se izjednačavati iskustvo naroda koji je bio žrtva progona, deportacija, etničkog čišćenja i genocida s politikom i strukturama koje su te zločine provodile.

A upravo je to jedna od najopasnijih političkih posljedica matrice o kojoj Čanak piše: od osjećaja ugroženosti dolazi se do konstrukcije neprijatelja, od konstrukcije neprijatelja do homogenizacije vlastitog naroda, a od homogenizacije do politike teritorije, granica i „zaštite“.

Bosna i Hercegovina je ovu političku matricu već jednom skupo platila.

Zato se ne smije šutjeti kada se ponovo proizvodi osjećaj ugroženosti, kada se cijeli narod pretvara u sigurnosni problem i kada se teritorija, granice i „zaštita naroda“ ponovo stavljaju u središte političke mobilizacije.

Historija ne počinje onda kada je neko ponovo ispriča. Ona postoji: u činjenicama, dokumentima i presudama.

Smrt fašizmu.

(Facebook, foto: N1)