Ratko Mladić se vratio u Srbiju.

Ne živ, doduše. Umro je u pritvoru u Haagu, gdje je služio kaznu doživotnog zatvora nakon što je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Ali se vratio. I njegovi posmrtni ostaci dopremljeni su u Srbiju – državnim avionom.

Tako se zatvorio jedan krug koji zapravo nikada nije ni bio otvoren.

Jer Srbija, prema dominantnom narativu koji već decenijama proizvode njene političke, medijske, akademske i crkvene elite, nije ratovala u Bosni i Hercegovini.

Rat u Bosni bio je „građanski rat“. Ratovala su „tri naroda“. Srbija je, a tom se narativu široko ovdje vjeruje, uglavnom stajala sa strane, pokušavala da pomogne „svom narodu“, primala izbjeglice i, naravno, bila „nepravedno“ optuživana, demonizirana, bombardovana, sankcionirana i na kraju proglašena krivom za tuđe ratove.

Srbija, dakle, nije ratovala. Ali je Ratko Mladić naš.

Kako sad pa to?

Jer ako je Ratko Mladić „naš“ heroj, „naš“ general, „naš“ mučenik, a sada za neke očigledno već i kandidat za sveca, onda bi bilo pristojno odgovoriti na jedno sasvim jednostavno pitanje:
Čiji je, zapravo, Ratko Mladić?

Ako je bio samo komandant Vojske Republike Srpske, vojske jednog entiteta u susjednoj državi sa čijim ratom Srbija navodno nije imala ništa, zašto se njegova smrt u Srbiji doživljava kao smrt vlastitog generala? Zašto su njegovi murali po Beogradu?

Zašto ih čuva policija? Zašto ga slave političari, tabloidi, navijačke grupe i desničarske organizacije? Zašto o tome šute ili jedva govore opozicija i studenti? Zašto su institucije države Srbije godinama bile opsjednute njegovom sudbinom? I zašto je, na kraju, njegovo tijelo u Srbiju dopremljeno državnim avionom?

Možda zato što Ratko Mladić ipak nije bio toliko tuđ koliko nam se posljednjih trideset i kusur godina pokušava objasniti.

General druge države na platnom spisku ove države

Nezgoda sa dokumentima je u tome što ih ne zanimaju nacionalni mitovi. Dokumenti ne znaju da je Srbija „samo pomagala svom narodu“. Ne razumiju razliku između „nas“ i „njih“. Ne gledaju „patriotske“ televizije. Ne čitaju tabloide. Ne glasaju na izborima.

U njima samo piše ono što se dogodilo.

A bezbrojni dokumenti Haškog tribunala vrlo uvjerljivo kvare priču o Ratku Mladiću kao generalu neke druge države sa kojom Srbija nije imala naročite veze.

Oficiri Vojske Republike Srpske bili su administrativno povezani sa Vojskom Jugoslavije preko 30. kadrovskog centra Generalštaba u Beogradu. Preko tog sistema regulirani su njihov status, plate, unapređenja i druga prava.

Među tim oficirima bio je i Ratko Mladić.

Drugim riječima, general vojske sa kojom Srbija navodno „nije imala ništa“ bio je dio kadrovskog sistema vojske države koja sa tim ratom navodno nije imala ništa.

A nije tu riječ o nekakvoj tajnoj operaciji za koju su poslije rata pronađeni misteriozni papiri u nekom memljivom podrumu. Vrhovni savjet odbrane Savezne Republike Jugoslavije raspravljao je o oficirima 30. kadrovskog centra i njihovim unapređenjima. Beograd je znao ko su ti ljudi. Beograd ih je plaćao. Beograd im je regulirao status. Beograd ih je unapređivao. A oni su ratovali u Bosni i Hercegovini.

Zanimljiva definicija neučestvovanja u ratu.

„Bez ove zemlje oni ne mogu opstati“

Ali daleko od toga da su veze bile samo kadrovske.

Vojska Republike Srpske zavisila je od pomoći Savezne Republike Jugoslavije u oružju, municiji, gorivu, logistici i novcu.

I to nisu tvrdili nekakvi „zlonamjerni strani novinari“, „sarajevska propaganda“ ili „antisrpski historičari“.

Govorili su to sami protagonisti rata.

Radovan Karadžić je priznavao da bez Srbije ne bi bilo ničega jer Republika Srpska nije imala resurse za rat. Ratko Mladić je govorio da bez pomoći Savezne Republike Jugoslavije ne bi mogli opstati.

Na kraju rata upravo se on zahvaljivao Slobodanu Miloševiću na „neprocjenjivoj“ pomoći koju je SR Jugoslavija pružila.

Najzanimljiviji je ipak sam Milošević.

Govoreći o bosanskim Srbima, čovjek kojeg će Srbija poslije njegove smrti postepeno pretvoriti iz balkanskog kasapina u neku vrstu neshvaćenog državnika rekao je: „Oni vrlo dobro znaju da bez ove zemlje ne mogu opstati“. A onda još jednostavnije: „Sve što je tamo napravljeno, napravljeno je zahvaljujući Srbiji i vojsci.“

Teško je zamisliti bolji sažetak odnosa Srbije prema ratu u Bosni od riječi samog Slobodana Miloševića.

Da ponovimo: Sve što je tamo napravljeno, napravljeno je zahvaljujući Srbiji i vojsci.
Ali „Srbija nije ratovala“.

To je otprilike kao kada biste čovjeku dali pušku, municiju, platu, uniformu, gorivo i tenk, a onda tvrdili da nemate nikakve veze s tim gdje je otišao i šta je tamo radio.

Naš general, njihov rat

U toj kontradikciji krije se možda najvažniji mehanizam odnosa Srbije prema ratovima devedesetih: Sve što je pobjeda je naše, sve što je zločin je njihovo.

Teritorije koje su osvojene bile su „srpske zemlje“, vojska koja ih je osvajala bila je „srpska vojska“, borci su bili „srpski junaci“, Mladić je bio „srpski general“.

Ali kada se postavi pitanje ko je slao oružje, ko je slao oficire, ko ih je plaćao, ko je finansirao rat, ko je održavao vojnu mašineriju i ko je omogućio da ona godinama funkcionira i počini brojna ratna zvjerstva i genocid, odjednom se između Srbije i bosanskih Srba pojavljuje međunarodno priznata granica debela kao Kineski zid.

Pa kažu: Nismo mi, to je bila Republika Srpska, to je bila Vojska Republike Srpske, to su bili neki drugi Srbi u nekoj drugoj državi. A Srbija je „samo pomagala“.

I onda ispočetka: Ali, Mladić je naš.

I upravo je Ratko Mladić vjerovatno najbolji simbol te sumanute političke gimnastike. On mora istovremeno biti dovoljno „naš“ da bismo se njime ponosili i dovoljno „njihov“ da ne bismo bili odgovorni za ono što je radio.

Kada salutira, naš je. Kada ulazi u Srebrenicu, njihov je.

Kada govori o srpstvu, naš je. Kada njegovi vojnici odvajaju muškarce i dječake od žena i djece, njihov je.

Kada treba crtati mural, naš je. Kada treba čitati presudu, njihov je.

Kada umre, naš je toliko da po njega šaljemo državni avion. Kada se govori o ratu u kojem je komandovao, Srbija nije učestvovala.

Naš Mladić. Tuđi zločini.

Država koja je izgubila pamćenje

Naravno, Srbija nije jedino društvo koje proizvodi mitove o vlastitoj prošlosti. Gotovo sve države pokušavaju svoje ratove prikazati plemenitijim nego što su bili, svoje zločine manjim, svoje žrtve većim, a svoje neprijatelje gorim.

Ali srpski slučaj ima jednu posebnu osobinu, jer ovdje nije riječ samo o drugačijem tumačenju prošlosti. Riječ je o sistematskom pokušaju da se iz kolektivnog pamćenja ukloni sama veza između uzroka i posljedice.

Rat se dogodio, ali Srbija nije ratovala. Vojske su postojale, ali Srbija njima nije komandovala.
Oficiri su bili plaćani iz Beograda, ali to nije značilo da Beograd ima veze s ratom.

Oružje je dolazilo iz Srbije, ali Srbija nije učestvovala.

Politička podrška dolazila je iz Srbije, ali Srbija je bila garant mira i stabilnosti.

A kada se sve završilo, Srbija je odjednom postala najveća žrtva ratova u kojima navodno nije ni učestvovala.

To nije historijski revizionizam u klasičnom smislu. To je amputacija historije: iz događaja se odstranjuju dijelovi koji smetaju sadašnjem iskonstruisanom identitetu.

Ostaje Ratko Mladić, ali nestaje sistem koji ga je omogućio. Ostaje general, ali nestaje logistika. Ostaje uniforma, ali nestaje platni spisak. Ostaje „srpski heroj“, ali nestaje država koja ga je plaćala. Ostaje Srebrenica kao nekakav izolirani događaj koji se desio negdje tamo, daleko od Beograda.
A onda se čudimo što generacije rođene nakon rata „ne razumiju“ šta se devedesetih dogodilo. Teško je to razumjeti nakon ovakve lobotomije.

Mada, nema tu izgovora, jer je rat u Bosni i Hercegovini najdokumentovaniji rat u istoriji ratovanja. Samo treba čitati. Ne mitove, nego dokumente i svjedočenja.

Svetac bez biografije

Očekivano, jer u šovinizmu nema ničega novog niti zanimljivog: posljednja faza svakog uspješnog nacionalističkog mita jeste sakralizacija.

Najprije imate vojnika, onda generala, onda heroja, onda mučenika. I na kraju dobijete sveca.
Za sveca vam, međutim, treba jedna sitnica: morate mu odstraniti biografiju.

Jer je prilično teško praviti ikonu od čovjeka ako pored nje stoji pravosnažna presuda za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Zato presuda mora postati „haška“. Ne sudska, nego haška. Kao da pridjev automatski poništava činjenice. Genocid postaje „navodni genocid“. Masovne grobnice postaju „propaganda“. Žrtve postaju brojke oko kojih se pregovara. Svjedoci postaju lažovi. Dokumenti postaju zavjera.

A osuđeni ratni zločinac postaje žrtva.

To je proces političke kanonizacije Ratka Mladića. I on mnogo manje govori o Mladiću nego o Srbiji danas.

Jer Mladić više nikome ne može ništa učiniti. Mrtav je.

Ali društvo koje od njega pravi heroja ili sveca govori vrlo mnogo o samom sebi. A onaj drugi, navodno bolji dio tog društva, osim časnih i manje-više uvijek istih izuzetaka, uglavnom šuti. Trideset i jednu godinu poslije Srebrenice, Srbija je promijenila generacije, ali ne i kulturu šutnje.

Šta zapravo brane kada brane Mladića?

Postoji još jedno pitanje koje se u Srbiji gotovo nikada ne postavlja. Šta se zapravo brani kada se brani Ratko Mladić? Čovjek? Njegova vojna karijera? Republika Srpska? Srpski narod?

Ili jedna mnogo neugodnija stvar: pravo da se nikada ne postavi pitanje šta je Srbija radila tokom ratova devedesetih?

Jer nekrofilni kult Ratka Mladića ima jednu veoma praktičnu političku funkciju – on sprečava razgovor.

Čim pomenete Srebrenicu, razgovor više nije o činjenicama, već se odmah govori o „srpskim žrtvama“. Ako pomenete Mladića, govori se o Oriću. Ako pomenete Sarajevo, govori se o NATO-u. Ako pomenete masovne grobnice, govori se o Jasenovcu. Ako pomenete ratove devedesetih, govori se o „otetom“ Kosovu.

Historija tako postaje beskrajna krvava igra raspamećivanja.

Zato nije dovoljno reći da je Mladić bio ratni zločinac, jer to je sudski utvrđena činjenica. Mnogo je zanimljivije pitanje zašto je Srbiji toliko potrebno da on ne bude ratni zločinac.

Odgovor možda leži upravo u onoj jednostavnoj kontradikciji s početka.

Ako prihvatite Mladićevu stvarnu biografiju, morate početi postavljati pitanja o sistemu kojem je pripadao: ko ga je plaćao, ko je njegovoj vojsci slao oružje i municiju, ko joj je davao i plaćao oficire, ko joj je osiguravao logistiku, ko je politički osmislio projekat zbog kojeg je ta vojska ratovala?

Čiji je, dakle, Ratko Mladić

Ratko Mladić bio je komandant Vojske Republike Srpske. Bio je jedan od ključnih vojnih protagonista rata u Bosni i Hercegovini. Bio je nečovjek pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

I bio je oficir čiji je status bio povezan s vojnim sistemom u Beogradu, dok je vojska kojom je komandovao u ogromnoj mjeri zavisila od pomoći države koja danas tvrdi da u tom ratu nije učestvovala.

Zato pitanje „Čiji je Ratko Mladić?“ nije ni pitanje o Ratku Mladiću. To je pitanje o Srbiji.

O zemlji koja već tri decenije pokušava istovremeno živjeti sa dvije međusobno isključive priče. U prvoj Srbija nije učestvovala u ratovima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. U drugoj su ljudi koji su te ratove vodili srpski heroji. A obje priče ne mogu biti istinite.

Ako je Ratko Mladić vaš heroj, onda morate razgovarati i o ratu u kojem je postao heroj. Ako je njegova vojska bila vaša, onda morate razgovarati i o onome što je ta vojska radila. Ako je njegova borba bila vaša, onda ne možete odgovornost za posljedice te borbe ostaviti drugima.

Ne možete uzeti generala, a ostaviti njegove zločine preko Drine. Ne možete uzeti mit, a odbaciti historiju. Ne možete uzeti Mladića, a praviti se da ne znate odakle je došla vojska koja ga je plaćala, naoružavala i pomagala.

I upravo zato je Ratko Mladić Srbiji toliko važan. Jer dok god se raspravlja o tome je li on heroj ili zločinac, ne mora se razgovarati o mnogo neugodnijem pitanju:

Ko je omogućio da Ratko Mladić postane ono što je bio?

(Radio Sarajevo/foto: Gradski portal)