Na Kosovu sam bio dva puta u životu. Što je tačno za dvije posjete više od svih nacionalista koji rone suze što im neko iz duše “otima” Kosovo. Bio sam čak i u Prizrenu, što je dokaz da su vrata tog grada dobronamjernima otvorena, dok će šovinisti, jebiga, zauvijek čekati to “dogodine”.

Grupu ljudi, koja je tada organizovana od strane Centra za građansko obrazovanje (CGO) i REKOM-a, sačinjavale su osobe različitih ideologija, uvjerenja i nacionalnosti; uključujući i porodice žrtava „obje strane“. Otprilike 25 godina nakon stradanja, kod jedne od spomen ploča ubijene albanske porodice, preživjeli član nam je rekao da je to prvi put da prima delegaciju u kojoj su „obični“ ljudi različitih nacionalnosti.

Osobe, koje su izgubile desetine članova porodice, su pored njihovih grobova o ratu govorili dostojanstveno i bez međunacionalne mržnje. Oni koji su izgubili najviše – mrzjeli su najmanje.

To su ljudi na koje mislim prilikom obilježavanja datuma početka NATO bombardovanja. O najvećim i najbrojnijim žrtvama rata, za koje se i većinska Srbija i većinska Crna Gora prave da ne postoje. Naša javnost se ponaša kao da su američke bombe došle niotkuda, da se prije toga apsolutno ništa nije desilo.

Tako su, sada već tradicionalno, prije tri dana obilježavali taj datum plasiranjem laži, preuveličanim brojkama, maliciozno izmišljenim terminima (poput gluposti o „Milosrdnom anđelu“), nacionalnom kič estetikom i patetikom lišenom konteksta. Da parafraziram Waltera Benjamina, ni mrtvi nijesu sigurni ukoliko neprijatelj nije u potpunosti poražen.

Neprijatelj nije pobijedio, ali nije ni u potpunosti izgubio. Zato se danas trguje žrtvama.

U toku života smo do tančina čuli potresne detalje o hladnim podrumima i prodornim zvucima sirena za uzbunu. Tih dva i po mjeseca je stvorilo strahove koji se i dalje prenose s koljena na koljeno.

Pravimo se kao da, zbog ličnih ili iskustava neposredne okoline, sve znamo o bombardovanju, ali koliko je to zapravo istina? I da li se neko u tom procesu usmenog prenošenja tužnih priča zaboravlja? Nije se bombardovanje desilo iz vedra neba. Štošta je tome prethodilo.

Pa ajde da, za promjenu, umjesto mitologizacije patnje, konsultujemo zvaničnu statistiku.

Prema poimeničnom popisu Fonda za humanitarno pravo (FHP) i FHP Kosovo, objavljenom u okviru projekta REKOM, tokom 78 dana bombardovanja (od 20. marta do 14. juna 1999) poginulo je 756 ljudi, od kojih su 452 civili, a 304 pripadnici oružanih snaga.

Naravno, sve su civilne žrtve – moje, ali prilikom lomljenja šovinističkih mitova moram objašnjavati stvari i kroz nacionalne kategorije.

Kada govorimo o civilnim žrtvama po nacionalnosti: najviše je poginulo upravo Albanaca/ki (218), zatim slijede žrtve srpske i crnogorske nacionalnosti (206), Romi i Romkinje (14), a na kraju i civilne žrtve drugih nacionalnosti (14). U bombardovanju je stradalo 275 pripadnika Vojske Jugoslavije (VJ) i MUP-a, i 29 pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Ukupno 261 osoba ubijena je na teritoriji Srbije, 10 u Crnoj Gori, a 485 na Kosovu.

Dakle, i u samom bombardovanju je izginulo najviše albanskih civila. Čak i tu su najviše stradali Albanci i Albanke. Ipak, mi svakog 24. marta posmatramo šovinističko orgijanje „pravoslavaca“ nad tragedijom i sudbom. Jer se tog datuma ne oplakuju sve žrtve, nego samo „naše“. Jedino su one vrijedne pomena.

Isti oni koji i dalje preko dana pozivaju da se „vojska na Kosovo vrati“ – uveče žale što su iz tog razloga bombardovani prije 27 godina. U tome leži sva farsa naše tragedije.

A bombardovanje je bilo samo kulminacija. Razmjere, brojevi i užasi samog rata na Kosovu daleko su strašniji.

Prema najtemeljitijoj studiji, objavljenoj u Kosovskoj knjizi pamćenja 1998-2000, rat na Kosovu odnio je ukupno 13.535 žrtava. Njih čak 10.812 bili su albanske nacionalnosti – dok su albanski civili činili 8.676.

Najmanje 840.000 kosovskih Albanaca, gotovo 90 odsto cjelokupnog albanskog stanovništva, protjerano je iz svoje države.

Mi, ipak, pamtimo samo bombardovanje i predstavljamo ga kao ničim izazvanu agresiju, koja je banula s neba poput grada na ljeto. Lakše je biti žrtva nego saučesnik.

Zbog toga, izgleda da niko ne pomisli na recept koji je prethodno već oproban i u ratu u BiH – primarne, sekundarne i tercijarne grobnice iz kojih su vađeni leševi, pa ponovo zakopavani da bi im se izgubio trag. Ne pomisle ni na iskasapljene udove albanske djece, čiji su se mrtva tijela prevozila hladnjačama do masovne grobnice u Batajnici koja se nalazi na poligonima za trening SAJ-a. Jer je to previše stvarno za mitologiju.

Mnogo je ljepše vjerovati da smo samo žrtve globalne sile koja ne preza od izmišljanja razloga za napad.

Da se razumijemo: ja zaista ne vjerujem da je primarni cilj NATO alijanse bila zaštita ljudi na Kosovu. Da su humanitarci, drugačije bi se odnosili naspram svih ratova devedesetih godina. Ko uopšte danas, poslije svega, može da vjeruje u njihovu benevolentnost – makar nakon genocidnog pustošenja Gaze?

Istovremeno, da do intervencije neke vrste nije došlo – sigurno da bi se ponovila Bosna, i to vjerovatno u još većim razmjerama.

Da li je intervencija mogla izgledati drugačije? Mogla je i morala je. Nevine žrtve se ne mogu opravdati. I da je jedna pa bi bilo previše.

Moglo je, na primjer, biti drugačije i savezničko bombardovanje Podgorice 1945. godine. Samo bi mi i tada baš bilo gadno da ga istrgnemo iz konteksta Drugog svjetskog rata, pa obilježavamo kao neku niotkud načinjenu nepravdu.

Da citiram formulu Daška Milinovića:

„Obe stvari su tačne:

NATO je ratovao i ratuje za poslovni interes Zapada

Radeći to, NATO je zaustavio Srbiju u nameri da protera i poubija stotine hiljade (Albanaca)

Slobodan Milošević i njegova banda pomagača u Hrvatskoj i BiH su pre toga pokazali koje razmere zločina mogu da postignu ako ih neko jači fizički ne spreči. Žao mi je što ih nije sprečila Proleterska Revolucionarna Armija nego NATO, ali volim što ih je neko sprečio.“

Bolje da se nije desio novi genocid, nego da jeste. Nesumnjivo. Pa makar ga i NATO spriječio putem širenja američkih poslovno-gangsterskih interesa.

Mnogi se sa tim ne slažu – preferirali bi nestanak jednog naroda i etnički čistu zemlju. Zato 24. marta ne obilježavaju istoriju, nego njenu falsifikaciju.

Nakjuče gledam neke naizgled okej ljude (od Studenata u blokadi, urbanih aktivista, pa sve do „ljevičara“ iz CG), kako po mrežama kače snimke pjevanja na mostovima, skandiranja Klintonu i masovnih demonstracija protiv NATO, iz te 1999. godine. Misle, valjda, da su buntovnici; kao i te miloševićeve plešuće marionete.

Ne mogu da se ne pitam đe je sav taj bunt bio za vrijeme „uspješnog“ genocida u Bosni, i u toku pokušaja genocida na Kosovu. Đe su bili dok je njihova Vlada, koju su, za razliku od NATO-a, vjerovatno i mogli zaustaviti – u njihovo ime ubijala, palila i silovala? Dok je njihova Vlada sprovodila najdužu opsadu glavnog grada u istoriji, kada je na Sarajevo ispaljeno rekordnih 3.777 granata u jednom jebenom danu, ili dok su srpski panduri u Suvoj reci ubili 48 civila, od kojih su 46 dolazili iz iste porodice – Berisha? Njihova tijela su u hladnjači prebačena do predgrađa Beograda, na par kilometara od naprasnih „antiratnih demonstranata“. Buntovnici su tada, valjda, neđe pili pivo.

Nijesu ih zanimale hrvatske, bosanske, pa poslije ni albanske žrtve. Da postoji neki tamo rat, sjetili su se tek kad im je prva bomba pala ispred zgrade.

Ista stvar važi i za sve one koji su u Crnoj Gori buntovno poručivali da „bombarduju i nas, jer nijesmo gubavi!“. Svega nekoliko godina ranije su isti oni, na ovaj ili onaj način, učestvovali u deportaciji muslimana, paljenju Dubrovnika, otvaranju logora Morinj. Odobravanjem, ćutanjem, ili direktno – pucanjem.

I nemojte se zavaravati, apsolutno se ništa nije promijenilo. Obilježavanje bilo kojeg od navedenih datuma, uključujući NATO bombardovanje, dokazuje da ni jedne sekunde ne bi oklijevali da sve ponove. A onda bi ponovo kukali za prosutim životima isključivo svoje nacije.

Vremenom je način razmišljanja koji računa samo „pravoslavna“ tijela u žrtve postao datost – common sense u nacifikovanom društvu Srbije i Crne Gore. Kulturološki smo i dalje u de facto zajednici, koliko god se neki od nas borili da ne budemo mizerna kolonija u kandžama velikosrpskog nacionalizma. Veliki dio i dalje pokušava da budemo veći velikosrbi od Srba. To  nema veze sa nacijom, samo ideologijom. „Našom“ verzijom arijevstva – nebeskim narodom.

Milošević je umro, devedesete su načelno otišle, ali – ovo je i dalje njihovo vrijeme. Fašizam se prenio sa tacne na sto, od starijih na nove generacije. Od ovih što su uza zidove razrušenih kuća postrojavali civile drugačijih imena, do mladih hipstera koji na mrežama dijele kako „Plamen borbe za našu slobodu i dalje bukti“. Sve je povezano i uzročno-posljedično, ni jedna akcija se ne završava tamo gdje logika nalaže da joj je kraj. Vrijeme je kontinuum koji se prostire po okidačkoj niti oružja koje zidove farba krvlju nevine djece. Prošlost nikad nije prošla. I u tome je najveći legat ratnih zločinaca sa vrha piramide – što su posijali sjeme zla koje se neće iskorijeniti.

(CdM, fotografija masovne grobnica u Batajnici: AJB)