Kaže Kafka kako se od laži gradi poredak u svijetu.

Sjetite se toga kada pomislite da ne možete više izdržati svu mimikriju, gadluk i kvarnost kojom ste okruženi. Tako nije tek sada: tako je bilo oduvijek i tako će biti zauvijek – dok god je svijeta.
Istina je incidentna. Zato je istina iz istorije izmještena na kraj vremena: sa dolaskom istine okončava i svijet i njegovo vrijeme.

Tom dolasku ime je apokalipsa. Korijen te riječi je u grčkom, u glagolu apokalipto, što znači otkrivam, raskrivam. Glagol označava dizanje vela, otkrivanje dijela tijela ali i, dakako važnije, dizanje vela sa “tajne, stvari za skrivanje, stvari koja se ne pokazuje i ne kazuje, možda izražava ali ne može ili ne mora da bude odmah iznijeta na vidjelo”, što rekao jedan mudri fransucko-alžirski Jevrej.

Istina, prosto, čini svijet nemogućim i on će, ovakav, nikakav, njenim dolaskom biti ukinut. Tako kažu.

Suprotno od apokalipto je – eukalipto. Ono, skrivanje, igra je ovog svijeta. Uzgred, zar nije savršen naziv za kraj Evropske unije: eukalipsa?

Crnogorska vlast laže kao da joj život zavisi od toga. I zavisi. Mimikrija je njihov modus operandi. Skrivanje, prikrivanje, lažne namjere, lažne tvrdnje, lažni motivi…

Drugo se nije moglo ni očekivati od vlasti koju je uspostavila konzervativna revolucija (litije), uz pomoć lažne zelene partije koja je svoje birače lagala čak i kad je ćutala.

Namjera konzervativaca je očuvati stari poredak, stari svijet. Budući da se poredak u svijetu gradi od laži ona je, laž, ono što konzervativci kane sačuvati. Gnusne laži o “tradicionalnim vrijednostima” (u našem slučaju “tradicionalnoj”, “njegoševskoj Crnoj Gori”), “dobrim starim vremenima” i patrijarhatu koji je “stvari znao postaviti na svoje mjesto”, pa se “svemu znao red i način”: laž na laž, preko laži, pa ispod laži. A laž – to je aditiv kojim se konzervira svijet. I gle: svijet zvoni kao prazna konzerva Campbellove supe što kotrlja se niz ulicu grada od kulisa po kojem statisti sumanuto lutaju, uskraćeni za pisca, uskraćeni za reditelja i tako sve do kraja…

Naši konzervativni revolucionari, dakako, lažu iz plemenitih pobuda. Oni lažu u ime istine. Sve njihove niskosti su zarad višeg cilja.

Oni, međutim, zaboravljaju…

“Stari Grci svoje su statue posvećene pobjedi pravili isključivo od drveta, da bi na koncu istrulile i podsjetile na to da je svaki ljudski trijumf tek privremen. Praviti statue pobjede od kamena, kao što moderni čovjek čini, označava upravo suprotan i iluzoran sentiment”, kaže veliki teolog današnjice John Milbank.

Crna Gora koju naši pobjednici dižu u slavu svoje pobjede nije od kamena; nije čak ni od drveta. Ona je od pruća od kojega se njima pričinjava krš.

Šteta što general pobjedničke vojske nije više živ. Šteta, bespovratno šteta što neće biti tu da vidi kako se njegov trijumf osipa u pepeo i biva prepušten ravnodušnom vjetru koji sa istim manjkom strasti u zrak diže prah negdašnjih pobjednika i plastične kese.

(CdM, foto: Tanja Draškić Savić/ustupljeno Autonomiji)