Skip to main content

VESNA PEŠIĆ: Nacionalizam mora da bude savladan

Intervju 23. авг 2011.
5 min čitanja

“Nesporno je da Srbija i dalje destabilizuje region, pre svega tako što održava stanje ‘razvaljene Bosne’, i što pokušava da u Crnoj Gori održava nade da će se ona vratiti pod okrilje ‘srpstva’, a to se čini najviše preko Srpske pravoslavne crkve, opozicije i direktnim pritiscima”, kaže u intervjuu za portal Autonomija Vesna Pešić, nezavisna narodna poslanica, koja je donedavno bila predsednica Političkog saveta LDP-a, stranke koju je napustila u aprilu ove godine.

Ona smatra da „srpski nacionalizam mora do kraja da bude savladan da bi Srbija ušla u Evropu”, i da su “srpske nacionalne ideje” same po sebi suprotne evropskim idejama, standardima, a i odlukama velikih sila da su granice na Balkanu iscrtane.

“Nije isključeno da će Tadić kod Angele Merkel izdejstvovati blaže povlačenje u Srbiju i manje napadno prihvatanje kosovske realnosti. Možda će izdejstvovati da proces bude razvučen, a tome će služiti nastavak dijaloga sa Prištinom, toliko da se reše zapaljivi problem kao što je carina i, donekle, sever Kosova. Ali, omča će se i dalje stezati i verovatno će ga EU pustiti da prođe izbore sa statusom kandidata (datum za pregovore neće biti dobijen), a onda će, uz stalni pritisak, Srbija biti naterana da definitivno zatvori pitanje svojih granica”, kaže Pešić.

Naša sagovornica je bila dugogodišnja predsednica Građanskog saveza Srbije i osnivačica Centra za antiratnu akciju, kao i jedna od vođa Koalicije Zajedno. Posle 2000. godine nalazila se na mestu ambasadorke Srbije i Crne Gore u Meksiku.

Pretpostavka koju ste nedavno izneli u autorskom tekstu „Zašto Tadić i DS prete Evropskoj uniji?“ (objavljen na sajtu Peščanika) glasi, ako sam dobro razumeo, da je zbog pogrešne politike „i Evropa i Kosovo“ Tadić sebe doveo u poziciju „ako uzmeš, kajaćeš se, ako ne uzmeš, kajaćeš se“. Isključujete li mogućnost da politika sadašnje vlasti, kao ni prethodne, nikada nije iskreno bila proevropska? Odnosno, da možda Kosovo može da bude dobar alibi za odustajanje od evropskog puta one dominantne elite u Srbiji koja Evropu zapravo nikada nije ni želela?

– Ne, nije to u pitanju, nije Kosovo izgovor za Tadića da Srbija ne stigne u Evropsku uniju. On hoće da Srbija postane član EU, ali ne uspeva da se otrgne od srpskih nacionalnih ideja, na kojima je, u kombinaciji sa proevropejstvom, napravio veliki politički uspeh: dva puta pobedio na izborima za predsednika i konačno uspeo da deklasira Srpsku radikalnu stranku i Koštunicu. Sad nije lako reći “šalio sam se za Kosovo”, ili “pogrešio sam” kada je Demokratska stranka glasala za Ustav u kome je zapisano da je Kosovo deo Srbije. Tako bi izgubio glasove, a izbori su na pragu. Suština problema u Srbiji je to što su srpske nacionalne ideje, ako se zadrže u bilo kojoj formi – velikosrpskoj ili samo na “kosovskom zavetu”, same po sebi suprotne evropskim idejama, standardima, a i odlukama velikih sila da su granice na Balkanu iscrtane.

Kako će se najnovija prekompozicije evropske političke moći, koja je usledila kao posledice ekonomske krize, u EU i celom svetu, odraziti na samu Srbiju? Da li će EU i dalje imati razumevanje za politiku „strašila“ (ako ne mi, onda će na vlast doći radikali)?

– Nije isključeno da će Tadić kod Angele Merkel izdejstvovati blaže povlačenje u Srbiju i manje napadno prihvatanje kosovske realnosti. Možda će izdejstvovati da proces bude razvučen, a tome će služiti nastavak dijaloga sa Prištinom, toliko da se reše zapaljivi problem kao što je carina i, donekle, sever Kosova. Ali, omča će se i dalje stezati i verovatno će ga EU pustiti da prođe izbore sa statusom kandidata (datum za pregovore neće biti dobijen), a onda će, uz stalni pritisak, Srbija biti naterana da definitivno zatvori pitanje svojih granica. Tek tada će ozbiljno biti spremna da uđe u EU i takvom će biti viđena i u EU. Da se vratim na suštinu: srpski nacionalizam mora do kraja da bude savladan da bi Srbija ušla u Evropu.

U javnosti smo često slušali teoriju o „velikoj koaliciji“, DS-a i SNS-a. Neki su tu mogućnosti isključivali. U Srbiji smo bili svedoci raznih političkih “iznenađenja”, da li bi ovo moglo biti jedno od tih?

– Ako pritisak iz EU bude veći oko Kosova, odnosno ako se na dnevni red stavi sever Kosova (rešavanje problema severa Kosova i njegova integracija u kosovsko društvo), onda postoji šansa da Tadić napravi dogovor sa Nikolićem. Naime, ukoliko bi Tadić bio prinuđen da se brže povlači sa Kosova, ali i da napušta nacionalne snove u odnosu na BiH i Crnu Goru, u tom slučaju bi mu odgovarao Nikolić, koji među biračima ima jak nacionalni imidž. Zajednički s njim lakše bi pregurao izbore ako bi pritisci spolja bili jaki, lakše nego sa izrazitim proevropejskim strankama, koje se smatraju nedovoljno patriotskim. Ne zaboravite da je politiku “i Evropa i Kosovo” preuzeo i Toma Nikolić, a pri tom ima i otvorenu kartu – borba protiv korupcije, iako znamo da neće ništa uraditi po tom pitanju. To mu daje prilične šanse na sledećim izborima. Verovatnije je ipak da će se politika “klackalice” nastaviti i da će Tadić praviti koalicijju sa tzv. proevropskim strankama (LDP, SPO, LSV i manjine). Ovo su samo nagađanja, a razvoj događaja će pokazati koja je od ovih pretpostavki realna. Naravno, najgora kombinacija bi bio neočekivano dobar rezultat Nikolića na izborima, koji bi pravio koaliciju sa Koštunicom i Veljom Ilićem. To bi bio veliki korak unazad.

Nedavno je u izveštaju Helsinškog odbora za ljudska prava iznesena bojazan da bi Srbija mogla da bude okrivljena za „konsekventnu destabilizaciju“ regiona. Da li po vama Srbija svojom politikom destabilizuje region? Ako to radi, u čemu je njen interes, a ako ne, zašto se stiče utisak da to radi?

– Nesporno je da Srbija i dalje destabilizuje region, pre svega tako što održava stanje “razvaljene Bosne”, i što pokušava da u Crnoj Gori održava nade da će se ona vratiti pod okrilje “srpstva”, a to se čini najviše preko Srpske pravoslavne crkve, opozicije i direktnim pritiscima. Ne treba da nas zavara približavanje s Hrvatskom, dobra saradnja, pa čak je tu započeo i process pomirenja… Tome smeta još samo velika proslava Oluje i oko toga će morati da padne neki dogovor…

Srbija inače u tome što se radi nema nikakav realan interes, jer njeni građani izumiru u bedi. Reč je o jednoj opsesiji teritorijama koja je užljebljena u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, zato su srpske nacionalističke ideje teško izlečiva bolest. Podržava ih od početka crkva.

Neki analitičari smatraju da Srbija danas sprovodi istu politiku kao Milošević devedesetih, ali „drugačijim sredstvima“. Da li je to preteška ocena?

– Ne volim da se različite situacije poistovećuju, ne zato što bih ja da ublažim ocenu Srbije, nego zato što težim da što tačnije razumem situaciju i kako se ona menja. Nesporno je da ideologija nacionalizma slabi, da su danas ratovi nemogući, da se ideje Miloševića ne mogu ostvariti nikakvim sredstvima – srpska nacionalna ideja je već propala. Nju su, paradoksalno, pobedila dva fenomena – korupcija i siromaštvo. Naša politička klasa se pokazala toliko alavom za materijalnim dobrima, pa su joj njeni privatni interesi postali najvažniji, a “patriotizam” služi samo kao pokriće; na drugom kraju socijalne strukture nalaze se siromašni, a to je danas i srednja klasa. Na srpske nacionalističke avanture oni neće više pristati. Nemaju kud, ne mogu da održavaju iluziju o Kosovu, kad ni sami sebe ne mogu više da održe.

Na kraju, često čujemo od određenog kruga intelektualaca da trenutno društvo predstavlja veću branu promeni lika i imidža Srbije i njenim evropskim integracijama, nego što su to političari. Nekoć je bilo obrnuto. Sve u svemu, kako se može promeniti samo društvo? Da li je ta bitka izgubljena, s obzirom da su primetne i mnoge retrogradne pojave?

– Možda je čak i obrnuto, možda društvo zna da je nacionalizam propao, jer ljudi više nemaju ni najmanje poverenja u vlast i zapali su u ogromne probleme preživljavanja. Društvo može da se menja samo tako što će napredovati u svim sferama paralelno: što će unaprediti svoju ekonomiju i imati od čega pristojno da živi, a kad ima od čega da se živi, narod nije više raspoložen za avanture, niti da sledi lude vođe, nego postaje racionalan, više bira i osetljiviji je na racionalne argument. Naše društvo je još uvek u velikoj meri “seljačko”, a to znači neurbano, zaostalo, tradicionalno, zatucano i neobrazovano… Mora da se smanji udeo “seljačkog”, a poljoprivreda unapredi i modernizuje. U kontekstu otpora održavanju gej parade, tradicionalistički narod i onaj pod uticajem crkve, protivi se gej paradi. A sada pred izbore, političari su manje skloni da brinu za ljudska prava, a više ih interesuju glasovi. Važna im je i crkva, a ona je tu glavna. U Srbiji dominira jedna veoma retrogradna crkva, kakva je Srpska pravoslavna crkva. Ona za 600 godina nije izgovorila nijednu novu reč. Moramo da pojačamo ateizam u društvu, baš zato što je dominantna crkva toliko konzervativna da nam ne da da dišemo.

Nedim Sejdinović
(Foto: Medija centar Beograd)