Skip to main content

Stjepan Mesić: Svima kojih se tiče

Aktuelno 18. феб 2022.
5 min čitanja

Stanje kojemu svjedočimo, a u kojemu ponašanje Republike Srpske i njezinog čelnika, Milorada Dodika, treba gledati isključivo kao upaljač krize, dok su njezini stvarni uzroci daleko dublji i treba ih tražiti i izvan Republike Srpske, realno nosi u sebi potencijal otvorenih sukoba. Ono ne bi bilo moguće da Dodik ne uživa podršku najveće hrvatske stranke u BiH, Hrvatske demokratske zajednice BiH.

Stjepan Mesić, bivši hrvatski predsjednik, uputio je apel za spas Bosne i Hercegovine. Njegov apel prenosimo u cijelosti.

“Ovaj apel za spas Bosne i Hercegovine upućujem, kao što sam ga i naslovio, svima kojih se tiče, misleći pri tome prije svega na relevantne čimbenike političkog života u BiH, u zemljama regije i u državama članicama Evropske unije, ali i one u Sjedinjenim Državama, Rusiji i Kini. Upućujem ga i čelnicima zemalja Pokreta nesvrstanih, imajući u vidu da je Bosna i Hercegovina jedna od zemalja-sljednica Jugoslavije koja je u tome pokretu igrala značajnu ulogu.

Apel upućujem i medijima, uz poziv da ne dozvole političkim čimbenicima ma s koje strane, da ih instrumentaliziraju.

Upućujem ga napokon i najširoj javnosti, svima onima, ma gdje bili, kojima je stalo do mira, stabilnosti, demokracije, tolerancije i ljudskih prava kao imanentnih prava svakog ljudskog bića, a ne kao oružja u političkim razmiricama.

Apeliram s pozicije nekoga tko se posljednjih trideset godina uporno i dosljedno zauzima za nedodirljivost Bosne i Hercegovine kao jedinstvene, što ne znači i unitarne, države i bori za jednaka prava svih njezinih građana, pa slijedom toga i njezinih konstitutivnih naroda.

Inicijalno bilo je zamišljeno da Apel uputim zajedno s dvojicom još živih, demokratski orijentiranih članova posljednjeg Predsjedništva Jugoslavije, gospodom Bogićem Bogićevićem (BiH) i Vasilom Tupurkovskim (Sjeverna Makedonija). Na žalost, mada podupiru moju inicijativu, obojica zbog zdravstvenih razloga nisu mogli aktivno sudjelovati u završnoj redakciji dokumenta, pa ga zbog toga potpisujem samo ja.

Zašto, dakle, ovaj Apel?

Duboko sam zabrinut stalnim pogoršavanjem odnosa u Bosni i Hercegovini i svjestan sam činjenice da bi bilo kakvi unutarnji sukobi u toj državi nužno imali negativne posljedice ne samo za mir i sigurnost na jugoistoku Evrope, nego i na cijelom kontinentu.

Promatrajući i procjenjujući dosadašnje ponašanje tzv. međunarodne zajednice, primarno EU, ali i SAD, Rusije i Kine pitam se nije li ono što doživljavamo kao nepoznavanje činjenica o sadašnjoj krizi, njezinim uzrocima i potencijalnim posljedicama zapravo odraz svjesne politike čiji je krajnji cilj održavanje sadašnjeg, za Bosnu i Hercegovinu neodrživog stanja, a sve to zbog zadovoljavanja interesa koji svakako nisu interesi BiH.

Procjenjujem da vremena za gubljenje više nema. Smatram svojom dužnošću, ali i dugom prema svima onima koji su mi kroz puno jedno desetljeće poklonili povjerenje kao predsjedniku Republike Hrvatske, reći kako se budućnost BiH može osigurati samo i jedino radikalnim promjenama, a ne održavanjem sadašnjeg stanja sa sadašnjim protagonistima koji ne pregovaraju da bi našli rješenje, nego da do njega ne bi došli,

Stanje kojemu svjedočimo, a u kojemu ponašanje Republike Srpske i njezinog čelnika, Milorada Dodika, treba gledati isključivo kao upaljač krize, dok su njezini stvarni uzroci daleko dublji i treba ih tražiti i izvan Republike Srpske, realno nosi u sebi potencijal otvorenih sukoba. Ono ne bi bilo moguće da Dodik ne uživa podršku najveće hrvatske stranke u BiH, Hrvatske demokratske zajednice BiH.

No, otvoreno separatističke težnje i osporavanje samoga smisla postojanja Bosne i Hercegovine što je postalo osnovni motiv svih istupanja i djelovanja Milorada Dodika ne bi bili mogući bez aktivne podrške Republike Srbije, kao ni bez podrške što je Republika Hrvatska daje vodstvu HDZ-a BiH. Čemu, kao destabilizirajuće faktore, treba dodati podršku Ruske Federacije Republici Srpskoj i Republici Srbiji, ali i politiku Zapada koji, doduše, izriče sankcije Miloradu Dodiku, ali je potpuno suglasan s Rusijom da se Daytonski sporazum ne može i ne smije mijenjati.

Zaklinjanje u Dayton nije ništa drugo nego osporavanje unaprijed svakog pokušaja da se promijeni ‘daytonski sustav’, sam po sebi nakaradan i u stvarnosti neprovediv (osim što je osigurao prekid otvorenih sukoba). Ni na međunarodnoj političkoj sceni, ni u regiji, ali ni u političkim krugovima BiH (mada u tome nisu svi izjednačeni) nema ni volje, ni sposobnosti, ali ni hrabrosti da se simptomi odvoje od onoga što ih uzrokuje, drugim riječima da se jasno kaže što su uzroci, a što posljedice. Oni koji – u BiH – imaju, ili su imali i volje, i sposobnosti, i hrabrosti, sustavno su onemogućeni i udaljeni od svake mogućnosti utjecanja na promjenu sadašnjeg neodrživog stanja.

Daytonski mirovni sporazum, ponovit ću još jednom, bio je u trenutku kada je potpisan jedini način da se prekine rat u Bosni i Hercegovini. Ali, on je uspostavio unutarnju podjelu zemlje za koju nema ama baš nikakvog uporišta ni u njezinoj tradiciji, ni u dugoj povijesti, odnosno uspostavio je Bosnu i Hercegovinu zasnovanu na rezultatima rata, što znači i na ratnim zločinima, uključujući etnička čišćenja i genocid.

Protekla su desetljeća pokazala da je tzv. politička elita u BiH, bez obzira na različitost razloga i motiva, u osnovi imala jedan cilj, a to je srozavanje države i društva, ali kriminalno i profitabilno, na današnju razinu. Fosilizirani Dayton kojega neki tretiraju kao spomenik svoje političke umješnosti, a drugi koriste kao instrument ostvarivanja vlastitih interesa, bez stalnog prilagođavanja poslijeratnoj realnosti, nije mogao preživjeti na korist države i društva, nego se nužno pretvorio u instrument zadovoljavanja manipulacije i kriminala.

Daytonskim sporazumom uspostavljena Bosna i Hercegovina od samoga je početka, dakle, bila osuđena na neuspjeh, na to da bude nefunkcionalna i da, promovirajući načelo ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda zapravo otme osnovna ljudska prava građanima – pojedincima i uspostavi neravnopravnost među njima, čak i tako da one koji se ne deklariraju pripadnicima jednoga od triju konstitutivnih naroda liši nekih od njihovih osnovnih prava.

Daytonski mirovni sporazum svoj je cilj ispunio. Umjesto da se odmah počelo razmišljati o njegovom nadograđivanju, pa i mijenjanju, pretvorilo ga se u dogmu. Zaklinjanjem u tu dogmu i proglašavanjem neprijateljima svih koji traže novi model za BiH, radi se na poništavanju osnovnog cilja Daytonskog sporazuma, a to je mir. I to treba jasno reći!

Stoga se proglašavanje Daytona za jedino, trajno i spasonosno rješenje za Bosnu i Hercegovinu, kao i prihvaćanje tzv. nacionalnih lidera (što je neustavna kategorija!) kao partnera u pregovorima o promjenama, a zapravo o zadržavanju i sistema i ljudi, svelo na stvaranje uvjeta u kojima je sadašnja kriza bila neizbježna.

U toj krizi koja nije od jučer, ali je sada akutnija nego bilo kada u prošlosti, akteri na unutarnje političkoj sceni BiH pokazali su kako nisu sposobni, a još manje voljni sami naći rješenje, tako da je često ponavljana floskula da će se međunarodna zajednica složiti sa svime o čemu se dogovore ključni akteri u BiH, tek proziran izgovor za neaktivnost.

Zato naglašavam, upozoravam i ponavljam: jedino rješenje što otvara vrata budućnosti BiH jest koncept građanske države. Odgovorno to tvrdim svim nacionalizmima i nacionalnim vođama usprkos, odlučno to poručujem svima koji nadmeno kažu kako je koncept građanske države za BiH – stvar prošlosti. Ne, taj koncept osigurava budućnost BiH, a oni sa svojim stavovima pripadaju prošlosti!

To konkretno znači da treba okrenuti leđa konceptu ravnopravnosti konstitutivnih naroda i konceptu prema kojemu prava građana izviru iz njihove pripadnosti određenom etnicitetu, odnosno narodu. Upravo suprotno: sva prava pojedinca izviru iz činjenice da je on građanin Bosne i Hercegovine. Svi su građani u svim pravima i na cijelome području BiH ravnopravni i jednakopravni. Kroz to jednakopravni su i narodi kojima pripadaju, ali se ta ravnopravnost ne oduzima onima koji jesu građani BiH, ali koji nisu ni Bošnjaci, ni Hrvati, ni Srbi.

Na građanskom konceptu zasnovana jedinstvena država BiH treba biti podijeljena na administrativne kantone s višenacionalnim stanovništvom i sa Sarajevom kao glavnim gradom i izdvojenom jedinicom. Susjedne države, Republika Srbija i Republika Hrvatska moraju se prestati bilo izravno, bilo neizravno miješati u unutarnje stvari BiH. Supotpisi Srbije i Hrvatske na Daytonskom sporazumu ne daju tim zemljama nikakva posebna prava, ali ih obvezuju da se suzdrže od bilo kakvih pretenzija na dijelove teritorija BiH (u što je, naravno, uključena i podrška onima koji bi, izravno ili neizravno, željeli razbiti BiH).

Odmak od Daytona i utiranje puta radikalnoj promjeni, što znači i sustava i aktualnih političkih lidera koji svojim djelovanjem taj sustav perpetuiraju, nije zamisliv bez promišljenog, ali i odlučnog, dugoročnog angažmana Evropske unije i Ujedinjenih naroda. To podrazumijeva uspostavljanje privremenog ustroja zemlje, pod međunarodnom kontrolom (ako je potrebno i uz respektabilne mirovne snage s jasnim mandatom) i uz aktivno sudjelovanje međunarodnih čimbenika, izradu novog ustava BiH koji bi izbjegao sve zamke što su se u sadašnjem ustavu pokazale pogubnima, te – nakon prijelaznog roka od pet godina – održavanje i parlamentarnih izbora i izbora za lokalne organe vlasti, kako bi se temeljem rezultata tih izbora uspostavila nova struktura vlasti i sudbina Bosne i Hercegovine napokon predala u ruke onih koji u njoj žive, svih građana BiH”, stoji u apelu Stjepana Mesića.

(Tačno.net, foto: screenshot/hrt)