Skip to main content

ŠEKI RADONČIĆ: Vučićeva „velika“ Srbija zapravo je mala Putinova kolonija na Zapadnom Balkanu

Izdvajamo 21. jul 2022.
9 min čitanja

Svega nekoliko dana uoči „istorijske smjene vlasti” DPS-a na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, avgusta 2020. godine, film ”Zavjera” istraživačkog novinara, publiciste i autora brojnih dokumentarnih filmova Šekija Radončića, premijerno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu. Tema Radončićevog filma bila je u tom trenutku veoma aktuelna: maligni uticaj Rusije u Crnoj Gori, u kojoj je 16. oktobra 2016. godine grupa zavjerenika iz Rusije i Srbije pokušala državni udar, sve u namjeri da spriječe ulazak Crne Gore u NATO i da, kako je pisalo u kasnijoj optužnici, otmu tadašnjeg crnogorskog premijera Mila Đukanovića.

AUTONOMIJA: Gospodine Radončiću, kada ste registrovali prva ozbiljnija miješanja Rusije u unutrašnja pitanja Crne Gore? Da li je to bilo novembra 2015. ili ranije?                                                                                    

RADONČIĆ: Ranije. Naime, neposredno nakon raferenduma 2006. godine, došlo je do naglog upliva ruskog kapitala na Crnogorskom primorju. Ruski građani, posebno pripadnici ruskih službi, krenuli su u kupovinu ogromnog broja nekretnina ne pitajući za cijenu. Dogodilo se čudo neviđeno: mala i do tada siromašna opština Budva postao je grad sa najvećim brojem milionera po glavi stanovnika u Evropi. Tokom desetak godina, Rusi su postali vlasnici oko 19.000 preplaćenih nekretnina u Crnoj Gori – kuća, stanova i poslovnih prostora, ukupne površine od oko, vjerovali ili ne, 1.152.000 kvadratnih metara. Plus zemljišta od 3,9 miliona kvadratnih metara. Od toga, čak 98 procenata uz crnogorsku obalu. Ako u obzir uzmemo činjenicu da su Rusi kupili najvise zemljišta oko strateški važne Luke Bar (923.641 m2) i Budve (603.834 m2), jasno je da riječ nije samo o ruskom turističkom projektu, već prije svega o državno-vojnom projektu tihog izlaska Rusije na toplo more. I sve legalno – kupovinom nekretnina i zemljišta. Ovo o čemu govorim bila je uvertira u 2015. godinu, kada je Rusija, uz pomoć svoje agenture – Demokratskog fronta, medijskog koncerna ”Vijesti”, pojedinih NVO i šatorskog naselja organizovanog ispred crnogorskog parlamenta krenula u osvajanje Skupštine Crne Gore i proglašavanje tzv. Narodne Skupštine. Krajnji cilj bio je oboranje tadašnje Vlade i hapšenje njenog predsjednika Mila Đukanovića.

AUTONOMIJA: Je li najava učlanjenja Crne Gore u NATO bila glavni razlog pojačanog ruskog uticaja u Crnoj Gori, zemlji koja je, podsjećam, imala skladne odnose sa Moskvom?                                        

RADONČIĆ: Naravno. Za Rusiju je Crna Gora vjekovima i bila i ostala važna geostrateška i politička tačka; posebno Luka Bar, gdje su ruski brodovi i krstarice mogli puniti rezervoare. Pored toga, opstanak Crne Gore u ruskoj orbiti predstavljao bi “meki trbuh” NATO snaga na Mediteranu. 

AUTONOMIJA: Kada govorite o ruskom uticaju u Crnoj Gori, na koje tačno strukture  mislite? Sjećate se da je bivši specijalni državni tužilac Milovoje Katnić pominjao ”ruske nacionaliste”…

RADONČIĆ: Tako je. Taj je termin zaista često korišćen u optužnicama i u dokumentima Tužilaštva. Vrijeme je pokazalo da je riječ bila o ruskim nacionalistima, doduše, zapošljenim kao agenti u ruskim tajnim službama poput GRU i FSB. Govorim o Putinovim agentima Eduardu Šišmakovu i Vladimiru Popovu, organizatorima pokušaja državnog udara u Crnoj Gori oktobra 2016. godine. Cilj i tog ataka Moskve na Crnu Goru ostao je isti: rušenje tadašnjeg prozapadno orijentisanog crnogorskog premijera Mila Đukanovića i dovođenje na vlast proruskih partija i marioneta.

AUTONOMIJA: Govorite o partijama koje je Moskva odabrala kao partnere za destabilizaciju Crne Gore?

RADONČIĆ: Naravno. Govorim, dakle, prije svega o Demokratskom frontu Andrije Mandića i Nebojše Medojevića.

AUTONOMIJA: Kakvu je ulogu imala Crkva Srbije, na čelu sa tadašnjim mitropolitom Amfilohijem?

RADONČIĆ: Hladna i proračunata Moskva pažljivo je birala saradnike, i to po sistemu „neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj“. Stroga selekcija vršena je i po principu – kupi sve koji su spremni da se prodaju za šaku rubalja. Govorim o vlasnicima „crnogorskih nezavisnih“ medija, koji su, praveći neviđenu profesionalnu izdaju, postali medijski nosači ruskih interesa u Crnoj Gori. Sjetimo se samo kako su se ”Monitor„ i „Vijesti” u svojim tekstovima rugali pokušaju terorizma iz oktobra 2016. godine, nazivajući uhapšene teroriste ”pekarima, keramičarima i kuvarima“, kojima Đukanovićevo Tužilaštvo navodno podmeće pokušaj državnog udara.

AUTONOMIJA: Na sličan način je tadašnji predsjednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica pokušao da reletivizuje oružanu pobunu JSO iz novembra 2001, koja je praktično predstavljala pripremu za atentat na premijera Zorana Đinđića, 12. marta 2003. „Lekari protestuju u belim mantilima…”, govorio je Koštunica, sjećate li se?

RADONČIĆ: Kako se ne bih sjećao?! Pa, to je ista matrica, potpuno isti rukopis… Iako su već tada veliki broj država Zapada, kao i njihovi lideri – od Amerike i Britanije, pa do visokih zvaničnika NATO – tvrdili da su moskovski agenti planirali da izvedu državni udar u Crnoj Gori, ”Monitor” i ”Vijesti” nijesu odustajali, sve dok jedan zapadni ambasador njihovoj uredničkoj perjanici nije otvoreno skrenuo pažnju da to ne čini.

Budući da sam ovaj slučaj godinama istraživao, a i dalje ga istražujem – prije svega zbog filma i knjige koju pišem – mirne duše mogu konstatovati da su u pokušaju državnog udara u Crnoj Gori 2016. ruke SPC bile umočene do lakata. Uostalom, upravo se u Manastiru Ostrog nalazio „glavni štab“ zavjerenika, u kojem je, pored Joanikija Mićovića, boravio i jedan ruski agent, kao i penzionisani general srpske žandarmerije Bratislav Dikić. No, crnogorski istražitelji nijesu htjeli da ulaze u taj osinjak.

AUTONOMIJA: Zašto?

RADONČIĆ: Očito su procijenili da imaju dovoljno dokaza, te da bi možda bilo kontraproduktivno otvarati front i sa SPC, budući da bi se to prikazalo kao ”udar na vjerske slobode” i na “ugrožene” Srbe u Crnoj Gori. Inače, lideri DF-a su, kao što znamo, kontinuirano optuživali Đukanovića da im je baš on, preko tužilaštva i sudstva, „organizovao montirani politički proces“, kako bi uništio Demokratski front, a njih poslao na višegodišnju robiju. Naravno, i to je vrijeme demantovalo. Jer, ne samo da Đukanović nije uništio DF i nije zatvorio njegove lidere, nego su, uz pomoć bratske Rusije, Beograda i SPC, upravo oni četiri godine kasnije oborili Đukanovićev DPS sa vlasti, a onda, sa pozicije vlasti, pošto-poto pokušali da izdjejstvuju njegovo hapšenje i slanje u Spuž. 

Patrušev drži pištolj na čelu Vučiću

AUTONOMIJA: Koliko je Srbija u to vrijeme bila upletena u pokušaj terorizma u Crnoj Gori? Pitam i zato što je predsjednik Aleksandar Vučić, kako ste podsjetili u svom filmu ”Zavjera”, govorio o zastrašujućim podacima do kojih su došle srpske službe?

RADONČIĆ: Ono što znam je da zvanična Srbija, odnosno predsjednik Vučić, u početku nijesu znali kakav se krvavi pir spremao Crnoj Gori i premijeru Đukanoviću. No, srpska BIA je, nakon što se policiji u Beogradu predao Saša Sinđelić, povezala konce i policijski dokumentovala cio slučaj. O tome je govorio Aleksandar Vučić na vanrednoj konferenciji za novinare, osam dana nakon propalog pokušaja državnog udara u Crnoj Gori. Vučić je, kao što znamo, tada izjavio da je „Đukanović praćen najsavremenijim uređajima“ i decidno kazao da je „postojao jasan plan za Đukanovićevu likvidaciju“. Takođe, Vučić je podvukao da „Srbija nikada ne bi učestvovala u pokušaju ubistva zvaničnika bilo koje države“, pa ni Crne Gore.

U mom filmu „Zavjera“, predsjednik Đukanović je prvi put javno potvrdio da Srbija, nažalost, crnogorske istražne organe nije blagovremeno obavijestila o saznanjima koje je imala o tom slučaju, niti ih je kasnije ustupila crnogorskom pravosuđu, kako bi se  dokazi do kojih su došli koristili na suđenju.

AUTONOMIJA: Zašto Srbija nije dostavila dokaze Crnoj Gori? Zbog čega predsjednik Vučić ”mijenja stranu”?

RADONČIĆ: Stvari se mijenjaju 24 sata nakon pomenute Vučićeve konferencije, kada u Beograd stiže general-pukovnik Nikolaj Patrušev, koordinator svih službi bezbjednosti Rusije i desna ruka Vladimira Putina. Figurativno govoreći, Patrušev tada „stavlja pištolj na čelo“ Aleksandru Vučiću, nakon čega Vučićevi glavni igrači i saveznici u Crnoj Gori postaju i ostaju lideri proruskog DF-a Andrija Mandić i Milan Knežević. Što je, priznaćete, neuobičajeno i nije baš predsjednički i dobrosusjedski gest. Tim prije što se upravo ovim ljudima u tom momentu u susjednoj državi sudi zbog pokušaj terorizma. Obojica su, podsjećam, u prvostepenoj presudi osuđeni na po pet godina zatvora.

“Tek kada Crna Gora uđe u EU, biće zaštićena od Srbije kao ruskog provodnika na Zapadnom Balkanu”

AUTONOMIJA: Predsjednik Vučić godinama ponavlja da je njegov cilj Srbija u EU, istovremeno, čini sve da rusifikuje srpsko društvo. Šta predsjednika Vučića sprečava da se oslobodi „ruskog zagrljaja”, što mislite?

RADONČIĆ: Isti pištolj u ruci Nikolaja Patruševa.

Koliko god Aleksandar Vučić izigravao velikog i moćnog suverena, najava dolaska Russia Today u Beograd, TV stanice koja je, zbog širenja ruske propagande – naročito tokom varvarske agresije Rusije na Ukrajinu – zabranjena u zemljama Zapada, pokazuje da je Vučićeva „velika“ Srbija zapravo mala Putinova kolonija na Zapadnom Balkanu. I to je mjera ”srpskog sveta”! Možda Aleksandar Vučić nije mazohista i ne uživa u statusu Putinovog poslušnika; ali – sila Boga ne moli.

Maligni uticaj koncerna “Vijesti”

AUTONOMIJA: Pomenuli ste ulogu medija u širenju ruske propagande u Crnoj Gori. Na koga sve Rusija računa?

RADONČIĆ: Uloga proruskih a tobože ”nezavisnih medija“ u Crnoj Gori ključna je i razorna u širenju ruske propagande. Gledano iz ugla ruskih nacionalnih interesa, Moskva je taj posao u Crnoj Gori završila besprijekorno. Upali su u eteblirane „nezavisne“ crnogorske medije, time i u crnogorsko glasačko tijelo i javno mnjenje, tako što su sklopili dil sa vlasnicima pomenutih medija, onih koji su veoma suptilno ali temeljno promijenili dotadašnju prozapadnu uređivačku politiku u korist ruskih interesa. To je posebno došlo da izražaja 2015, kada medijski koncern ”Vijesti” daje otvorenu podršku proruskom Demokratskom frontu i ruskoj politici. Stvar je kulminirala 2016. godine, kada vlasnici, urednici i novinari ”Vijesti” pošto-poto pokušavaju da banalizuju pokušaj državnog udara u Crnoj Gori, izveden u režiji ruskih agenata. Isto nastavljaju da čine čak i nakon što SDT Milivoje Katnić i njegovi saradnici, neposredno poslije hapšenja srpskog generala Dikića i ostalih, obavještavaju crnogorsku javnost o tome kako je ubačena grupa koju su organizovali Šišmakov i Popov planirala da zauzme državne organe Crne Gore, uhapsi ili likvidira premijera Đukanovića, te proglasi pobjedu DF-a. Vraćam Vas na tadašnju naslovnicu ”Vijesti”, na kojoj je pisalo: „Na državu udarili krojač, ribar, bravar…“, kao i na izjave direktorice CIN-a Milke Tadić Mijović na Javnom servisu da je riječ o ” ženama, pekarima i keramičarima koji ne mogu biti teroristi, jer imaju umorne oči“. Milka Tadić Mijović je i nakon toga ostala darling Američke ambasade u Podgorici i njihov favorit za ambasadorku Crne Gore u Vašingtonu. Što se moglo pročitati u ”Vijestima”.

Naravno, u igri sa ”Vijestima” našao se i ogroman ruski novac.

AUTONOMIJA: Kako ogroman?

RADONČIĆ: Tužilac Milivoje Katnić je baš u „Zavjeri“ posvjedočio da je tih dana u Crnu Goru ušlo oko 15 miliona dolara ruskog novca i da je značajan dio otišao za medije. Očito je da Moskva nije žalila novac. Demokratski front je za kampanju od dvadeset dana, po enormnom marketinškom ugovoru sa ”Vijestima”, vlasnicima tog koncerna isplatio 280.000 eura. Jedan od lidera DF-a, Milan Knežević, kasnije je, ljut na suvlasnika „Vijesti” Željka Ivanovića, pred TV kamerama izjavio da je koncern ”Vijesti” od DF-a dobio oko 1,7 miliona eura. Dalje, bivši šef SDT-a Milivoje Katnić, pred kamerama TV Nova (04.03.2021), ukazao je da mutne veze Željka Ivanovića i Rusa datiraju još od prije desetak godina: „Neka suvlasnik ‘Vijesti’ Željko Ivanović objasni odakle mu 400.000 eura što su mu stigle iz Rusije u dva, tri navrata prije desetak godina. Nek objasni koji je osnov, kako je došao taj novac, da li ga je zaradio“, pitao je tužilac Katnić. Od drugog suvlasnika ”Vijesti”, Miodraga Perovića, tražio je da zajedno sa ”Drugom familijom”, koju čine Perovićeva sestra i brat, vrati državi četiri miliona koje su „poharali“. Međutim, Katnić nije dobio odgovor na postavljena pitanja, baš kao ni Milan Knežević: obojica prozvanih vlasnika proruskog tabloida ”Vijesti” prave se mrtvi. Njihova strategija je perfidna: koncern ”Vijesti” ne hvali, ali mnogo i ne kudi Vladimira Putina i Rusiju. Međutim, medijski satiru procrnogorske političare i kritičare zvaničnoga Beograda i Kremlja, lijepeći im etikete crnogorskih nacionalista i šovinista, prikazujući mnoge od njih kao primitivce, kriminalce ili članove kriminalne hobotnice koja navodno rastura Crnu Goru

AUTONOMIJA: Šta je sa Crkvom Srbije? U posljednjem izvještaju Evropskog parlamenta piše da je Rusija ”svoj utjecaj širila kroz Pravoslavnu crkvu u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini (posebno entitetu Republika Srpska), Gruziji i u određenoj mjeri Ukrajini”, te da je ”ovaj utjecaj korišten za širenje antievropskih osjećanja, poticanje sukoba među lokalnim stanovništvom i pristrasnog predstavljanja historije”.

RADONČIĆ: To su činjenice! Pored Crkve Srbije, glavne poluge ruskog malignog uticaja u regionu čine korumpirani političari iz vlasti i opozicije, medijski tajkuni i njihovi mediji, novinari, poznati režiseri, pisci… O ekstremističkim i navijačkim grupama da ne govorimo.


pročitajte još: SINIŠA VUKOVIĆ: Podrškom Otvorenom Balkanu, SAD od Srbije traže priznanje nezavisnosti Kosova


AUTONOMIJA: Kako vidite ulogu Milorada Dodika? Kako to da se političar iz dijela BiH, iz entiteta RS, toliko puta sastao sa predsjednikom Vladimirom Putinom?

RADONČIĆ: Milorad Dodik, siguran sam, zna staru poslovicu: „Kada magarca zovu na svadbu, ne zovu ga da igra i pjeva, već da vuče kola“. Dakle, kada Car Vladimir na svadbu pozove Milorada iz Laktaša, onda ga pozova da ga upregne u kola i pokaže mu u kojem pravcu da vuče entitet RS. Posljedično, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. A sve u interesu Rusije.

AUTONOMIJA: U kojoj mjeri je ruska agresija na Ukrajinu uticala na to da Zapad jasnije vidi kanale i moć ruskog uticaja na države Zapadnog Balkana?

RADONČIĆ: Agresija Rusije na Ukrajinu svakako je uticala na to da Zapad ozbiljnije shvati destruktivnu moć Moskve i njenu ulogu u našem regionu. Međutim, mislim da Zapad pravi veliku grešku, jer vjeruje da je uspio da oko Rusije i njenih satelita napravi kakav-takav sanitarni koridor, pa ne žuri da države Zapadnog Balkana stavi pod kišobran NATO i EU. Što, recimo, čini sa ruskim komšijama Švedskom i Finskom. Rusi tu inertnost koriste da opet otvoreno djeluju u Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Primjer su pomenuti ulazak Russia Today u Beograd, baš kao i aktuelni rusko-srpski pokušaj da pošto-poto blokiraju ulazak Crne Gore u EU, sve igrajući na kartu tobožnjih crnogorskih podjela, isforsiranog temeljnog ugovora, te lažnog crnogorskog nacionalizma.

AUTONOMIJA: Ima li u ovom mometu Crna Gora mehanizme da obuzda maligni uticaj Rusije na svojoj teritoriji?

RADONČIĆ: Ima, ukoliko joj u tome pomognu saveznici iz NATO i EU.

AUTONOMIJA: Kako?

RADONČIĆ: Prije svega poštovanjem rezultata koje je Crna Gora postigla kao lider evropskih integracija u regionu. Tek kada Crna Gora uđe u EU, biće zaštićena od ruske čizme, Srbije kao ruskog provodnika na Zapadnom Balkanu, te velikosrpskih aspiracija.  

AUTONOMIJA: Zapad upozorava na ne samo destruktivni uticaj Rusije, nego i na sličan upliv Kine u zemljama regiona. Koliki je uticaj Kine u Crnoj Gori, posebno ako imamo u vidu ”najskuplji autoput na svijetu”, zbog kojeg je zvanična Podgorica nerijetko bila kritikovana?

RADONČIĆ: Prvo, netačna je priča Dritana Abazovića i njegovih medijskih mentora da je „crnogorski autoput iz niđe u ništa“ najskuplji na svijetu: 41 km tog puta koštao je gotovo milijardu eura. Običnom pretragom na Google-u možemo utvrditi da je najskuplji autoput izgrađen, gle čuda, u Francuskoj, u oblasti Reunion. Izgradnja 12 kilometara tog puta koštala je čak dvije milijarde eura, tj. gotovo pet puta skuplje po kilometru od crnogorskog. Što, naravno, pokazuje da cijena autoputa najviše zavisi od konfiguracije i vrste terena. Uz to, Kinezi su bili najeftiniji ponuđač sa referentnim preporukama i nije čudo što su dobili posao. Nažalost, evropske finansijske adrese tada nije zanimalo partnerstvo, odnosno finansiranje tog projekta, pa su Kinezi ostali kao jedina opcija. No, mislim da je najvažnije da se kroz ovaj autoput „ljube sjever i jug“ Crne Gore i da ne postoji nikakva opasnost od dužničkog ropstva Crne Gore prema Kini. Uostalom, u tom slučaju bi, vjerujem, upomoć priskočili crnogorski saveznici iz EU i NATO.  

Tamara Nikčević (Autonomija, foto: Gradski portal)

Intervju je deo projekta “Analiza antizapadnih narativa u Srbiji” koji sprovode Nezavisno društvo novinara Vojvodine i portal Autonomija. Projekat je podržala Ambasada SAD u Srbiji.