Napomena: Veći dio ovog teksta autor je pročitao pod naslovom „Preko rijeke pa u šumu: Dvije Hrvatske Vladimira Nazora“, na skupu „Vladimir Nazor i hrvatska državnost “povodom 150. obljetnice rođenja Vladimira Nazora i dana državnosti Republike Hrvatske, u Splitu, 30. 05. 2026. Skup je održan u organizaciji udruge Veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA). Od hrvatskih medija o skupu je izvijestila splitska Slobodna Dalmacija u članku Damira Pilića pod naslovom „Zaboravljeni temelji: Vladimir Nazor – herojkojeg Hrvatska prešućuje, a njegovaantifašističkaostavštinaključna je za suvremenudržavnost”, Slobodna Dalmacija – Vladimir Nazor – heroj kojeg Hrvatska prešućuje, a njegova antifašistička ostavština ključna je za suvremenu državnost https://slobodnadalmacija.hr/split-i-zupanija/split/vladimir-nazor-hrvatska-drzavnost-antifasizam-split-1559331.

Vladimir Nazor bio je jedan od najpoznatijih hrvatskih i jugoslavenskih književnika. Generacije su o njemu i njegovim djelima učile u školskim programima. I danas ga je teško iz škola i lektira posve izbaciti ali ga današnji režimi koriste kako im odgovara. U kulturama sjećanja uspio je preživjeti jedan Nazorov „nadstranački“ junak po imenu Veli Jože. Valjda zahvaljujući izuzetnoj visini. Imao je barem dva metra i dvadeset i oko sto i četrdeset kila. Da je danas živ vjerojatno bi poput stotina mladih iz država zapadnog Balkana otišao u Ameriku ili ako ne bi bio toliko dobar onda barem u Tursku. Ali Nazor je Jožu smjestio u vrijeme kad se takve prilike mladima s ovih prostora nisu ukazivale, naime, u hrvatsku Istru pod vlašću mletačke Venecije (one što je na galiji okovala Iliju Galijota, još jednog Nazorovog slavonskog roba giganta). Veli Jože i grupa njegovih drugova sličnih proporcija mirno su služili tuđinskim gospodarima a Ilija je veslao okovan u potpalublju. Sve tako dok ih Mlečani nisu počeli toliko tlačiti da su se dobroćudni slavenski divovi pobunili i s lakoćom pregazili Mlečiće medu kojima je malo koji dosegnuo metar i šezdeset. Ujedinjeni Slaveni divovi izborili su slobodu koja je trajala sve dok im perfidni prirodni neprijatelji niskog rasta nisu spletkama posijali razdor i razbili jedinstvo. Ma kako da su ti slavenski divovi visoki i snažni bili, svaki za sebe nije mogao pobijediti u teškim utakmicama, kao što u košarci ni tko visoki i snažni centri kao Shaq i Jokić, ne mogu sami bez kvalitetnih suigrača i trenera s kojima grade timski duh i zajedništvo.

Danas se pripovijetka „Veli Jože“ Vladimira Nazora ne bi svidjela ni političkoj desnici ni lijevci. Desničari, etnički nacionalisti, prepoznali bi subverzivne poruke o narodnoj slozi i slobodi koja se može izboriti i sačuvati samo u bratstvu i jedinstvu. Ali one zajedničke države zbratimljenih i ujedinjenih divova više nema. Sto su najsjajnijih medalja u raznim sportovima osvojili, osvojili su, što su velikih utakmica odigrali, odigrali su. Sada najjači slavenski divovi sa zapadnog Balkan igraju za tuđinske gospodare ako ih uzmu i dobro plate da se ne bune nego samo šute, driblaju i zakucavaju. Dotle postjugoslavenskim državicama vladaju razni mlečići. Nacionalne ideologije ovih državica odaju niskost i hrane sitne duše. Ali ni politička ljevica kakva je danas, zaokupljena politikama i kulturama identiteta ne bi bila oduševljena Velim Jožom i njegovim divovima. Današnja ljevica idealizira različitost. I da se ljudi ujedinjuju po socijalnim konstrukcijama roda, rase i seksa. A ne prirodno, kako ih je bog stvorio, po visini. I ma kako da one niske iritiraju visoki kad pored njih prolaze i zasjene ih do nevidljivosti, ili visoke kad udaraju glavom u lustere i plafonjere, nema ni društvenih privilegija ni hormonalnih terapija i kirurških zahvata koji bi niske produljivali a visoke skraćivali. Strašan je bio primjer genocida 1994. u Ruandi kad su se niski okrenuli protiv visokih i mačetama ih skraćivali što za glave što za noge.

Opus Vladimira Nazora je, naravno, daleko bogatiji, složeniji i raznovrsniji od pripovijetke o bratstvu i razdoru slavenskih divova i njihovoj borbi protiv tuđinskih i domaćih patuljaka koji tuđinu služe prodajom u ropstvo onih najimpozantnijih. Poruku o slavenskom bratstvu i razdoru i druge snažne poruke Nazor je izrazio u brojnim proznim i poetskim radovima. Osim toga je – što su ove 2026 godine na 150. godišnjicu rođenja ovoga divovskog književnika – trenutačni vlastodršci, ne puno drukčiji od onih Mlečića, namjerno zaboravili – Vladimir Nazor bio i politički a ne samo kulturni div. Bio je antifašist i antifašistički borac u Drugom svjetskom ratu, državnik, predsjednik ratne partizanske hrvatske vlasti nasuprot ustaškoj fašističkoj, i prvi predsjednik hrvatske republike u jugoslavenskoj federaciji. Kao antifašistički intelektualac i umjetnik koji je djelovao u historijskom „antifašističkom momentu“ kad se odlučivala sudbina čovječanstva ugroženog barbarstvom nacifašizma, Vladimir Nazor je ušao u povijest u istoj borbi i na istoj strani uz divove svjetske humanističke inteligencije od kojih su neki u toj borbi dali ne samo velika djela nego i živote. Takvi su bili među ostalima:

Thomas Mann, Benedetto Croce, Federico Garcia Lorca, Miguel Unamuno, Pablo Neruda, Miguel Hernández, Ernest Hemingway, Pablo Picasso, Diego Rivera, Robert Capa, Paul Robeson, Woody Guthrie, Charlie Chaplin, Marlene Dietrich, Josephine Baker, George Orwell, Hannah Arendt, Paul Tillich, Erich Voegelin, Dietrich Bonhofer, Bertold Brecht, Stuart Davis, Albert Camus, Jean Paul Startre, Simone de Beauvoir, Walter Benjamin, Andre Malraux, John DosPassos, Upton Sinclair, Antoine de Saint-Exupéry, Sinclair Lewis, Ilja Erenburg, Simone Weill, Gustav Regler, Arthur Koestler, Louis Adamic, MikisTheodorakis, i drugi.Kao i brojni domaći intelektualci i umjetnici antifašistički borci uz Nazora, recimo, August Cesarec, Ivan Goran Kovačić, Ivo Tijardović, Oskar Davičo, Branko Ćopić, i drugi…U  školskim kurikulumima Vladimir Nazor se u globalnom kontekstu i društvu antifašista iz raznih naroda rijetko ako uopće spominje. A nesporno je da u taj kontekst spada. Velikani koje smo spomenuli doprinijeli su pobjedi nad fašizmom 1945 i ostavili bogato kulturno naslijede antifašizma. Da su ovi divovi danas živi, lakše bi prepoznali fašiste i našli motiv za borbu protiv njih.

Masovno sudjelovanje intelektualaca i umjetnika u borbi protiv fašizma bilo je, istaknuo je povjesničar Eric Hobsbawm, jedna od osebujnih karakteristika antifašizma kao svjetskog pokreta koji je oblikovao dvadeseti vijek.^[1] Ovi su intelektualci i umjetnici stvorili jednu antifašističku kulturu, koja je, smatra povjesničar EnzoTraverso, jedna od trajnih, vrijednih i možda najutjecajnijih segmenata antifašističke baštine.^[2] Ona uključuje antifašističku književnost, slikarstvo, fotografiju, spomeničku baštinu, filmsku i televizijsku produkciju, upotrebu folklora u patriotskoj borbi, i druge izričaje kasnije osvježene oblicima poput recimo folk, rock i pop glazbe i video umjetnosti danas dostupnih na internetu gdje pružaju otpor neofašističkoj propagandi u istom mediju.[3] Baština je to koja se, unatoč naporima neofašističkih revizionista i desnih populista koji ih puštaju da rade što hoće, ipak ne da izbrisati.

Za povjesničara neophodno je kazati o kome se historijskom periodu ovdje radi. Većina radova na ovu temu i na ovome jeziku bave se periodom 1941.-1945. a opsesije četrdesetprvom i četrdesetpetom ne jenjavaju. Iako je, nema dvojbe, i za Hrvatsku i za cijelu regiju i za Evropu ključna četrdesettreća. To je godina prekretnice, godina Staljingrada, Neretve, Sutjeske i proglasa Drugog zasjedanja ZAVNOH-a o vraćanju matici zemlji Dalmacije, jadranskih otoka i drugih područja koje je protuhrvatska ustaška vlast predala fašističkom okupatoru. U perspektivi globalne povijesti, radi se o periodu od 1937. do 1945., koji kineska historiografija ponekad naziva „Svjetskim antifašističkim ratom“. Te 1937. naime, dolazi do internacionalizacije Španjolskog građanskog rata i mobilizacije svjetske javnosti protiv fašizma, posebno nakon fašističkog zločina u Guernici u travnju i masakra japanskih agresora u Nankinga u prosincu. 1937 objavljen je i legendarni esej Winstona Churchilla „Pakleni blizanci“. Churchill je koristio taj izraz kako bi osudio i fašizam i komunizam. On tada piše da su to, unatoč tvrdnji da su suprotnosti i unatoč međusobnom ratu, obje ideologije i pokreti autoritarni, protudemokratski i antiliberalni i u skoro svemu gotovo identični. Ali će ovaj konzervativni državnik, poslije Hitlerovog napada na njegovu zemlju kojoj je zaprijetilo uništenje, postati svjetski antifašistički lider i u ratu za uništenje fašizma uzeti komuniste za saveznike. O tome će pisati Hobsbawm: „bez nemoguće alijanse između zapadnih kapitalističkih demokracija i komunističkog Sovjetskog saveza te brojnih antifašističkih pokreta otpora koje ce saveznici pomagati, ne bi bila moguća pobjeda nad fašizmom.“[4] Također te 1937, važne i za Jugoslaviju iz koje su tisuće dobrovoljaca antifašista otišli u borbu na republikanskoj stranu u Španjolski građanski rat, Josip Broz Tito piše i prvu verziju članka „Komunisti i katolici“ poznatiji po objavi u Proleteru 1940. Tu poziva u masovnu, svenarodnu, kako kaže, demokratsku, antifašističku frontu koja bi ujedinila ljude bez obzira na svjetonazor. Jer fašizam donosi rat i zlo, kako taj članak navodi, moguće još gore od onoga koje je svijetu dvadeset godina prije donio Veliki rat.

U svjetskom antifašističkim pokretu su intelektualci i umjetnici preuzeli su tumačenje političke strategije antifašizma u fazi nakon VII kongresa Kominterne iz 1935. Radi se o, danas bi kazali, populističkom zaokretu svjetske ljevice od antifašizma kao produžetka revolucionarnog boljševizma k masovnoj demokratskoj narodnoj fronti protiv rata i fašizma. Nacionalizam, kao nesporno najjača moderna ideologija, nije više neprijatelj, čak ni za komuniste, ako će poslužiti masovnoj mobilizaciji protiv fašizma koji ugrožava cijele narode. Osim toga, kako sugerira Hobsbawm, antifašistički intelektualci i umjetnici mogli su objasniti ljudima što je fašizam i zbog čega je važno organizirati otpor.^[5] Jedan od arhitekata mitologije o sukobu dobra i zla i pobjedi dobra kroz antifašistički otpor, bio je, primjerice, književnik nobelovac Ernest Hemingway. U romanu „Za kim zvono zvoni“ ima onaj poznati dijalog glavnih protagonista kad stranac, antifašistički diverzant u internacionalnim brigadama, objašnjava Španjolki republikanki zašto je iz daleke Amerike došao riskirati život za španjolsku republiku. Hemingway tu inzistira na moralnoj odluci slobodnog pojedinca koji razumije i dijeli patnju bližnjega i pokušava pomoći. Hemingway je takve borce za slobodu opisao junacima kao što su bili i pripadnici „vojske Kominterne“ koje je po zadatku u borbu protiv fašizma posala Moskva. Ali liberalni antifašizam Hemingwayev zna, kako će posvjedočiti i George Orwell koji se borio u redovima anarhosindikalista, da ta „vojska Kominterna“ nije ubijala samo fašiste nego i antifašiste koji nisu izvršavali sve što je Moskva naredila. U često citiranom dijalogu iz romana „Za kim zvono zvoni“, glavni lik na pitanje je li komunist odgovara „ne, ja sam antifašist.“ Na pitanje kada je i zašto to postao, interbrigadist kaže kad je shvatio što je fašizam, kamo vodi i da ga treba zaustaviti prije nego cijeli svijet uništi kao sto je tada uništavao Španjolsku. Naravno, da se te 1937 nije moglo znati kakvo je stvarno zlo fašizam i kakve će posljedice izazvati. Trebati će barem dvadeset godina za stjecanje toga znanja, otprilike, od suđenja ratnim zločincima u Nurmbergu i Tokiju 1945-48 i Jeruzalemu 1961, do zamaha studija Holokausta, genocida i totalitarizma od 1960-tih kroz naredna desetljeća. Ipak, intelektualci i umjetnici antifašisti imali su dar, intuiciju, prodornost izričaja kojim su nagovijestili što je fašizam i u što se može izroditi. Umjetničke fotografije Roberta Cape, stihovi Nerude, Picassova Guernica, Chaplinov „Veliki Diktaor“, Goranova „Jama“ ili Hemingwayeva proza o španjolskoj nacionalnoj tragediji koja je postala uvodom u Drugi svjetski rat, na vrijeme su otkrili svijetu što je fašizam. U tom je trenutku, zahvaljujući antifašističkim intelektualcima i umjetnicima među kojima je bio i hrvatski književnik Vladimir Nazor, doista dogodila jedna globalna moralna alijansa. To je varijanta alijanse dobrih i miroljubivih ljudi u borbi protiv tirana, uzurpatora i moćnika koji, kad se osile, vode agresivne ratove, odnosno, moralna alijansa zbratimljenog čovječanstva koju je primjerice zagovarao Tolstoj. To i takvo bratstvo ideja je starija i od Francuske revolucije i Svete alijanse poslije Napoleonskih ratove i od Tolstoja i Hemingwaya a pogotovo od jugoslavenskih partizana koji nisu izmislili bratstvo i jedinstvo. Nego se ono kroz oružanu borbu izgradilo kad su antifašisti iz različitih etnokonfesija shvatili da se moraju protiv fašističkih izdajnika iz svojih naroda boriti zajedno i oprati ljagu zločina protiv bratskih naroda koje su u njihovo ime počinili izdajnici.

Vladimir Nazor, antifašist-nekomunist,bio je bliži liberalnom antifašizmu Hemingwaya, ili kršćanskom Unamuna, Tillicha ili Bonhofera, nego staljinističkom, primjerice Georgi Dimitrova ili Tita. Ali će Nazor ipak kao partizan i predsjednik ZAVNOH-a priznati vodeću ulogu Komunističke partije. Osim toga će, kako svjedoči onaj njegov poznati credo iz ratnog dnevnika “S partizanima”, s jednim Križanićevskim romantizmom gledati u Staljinu vođu slavenskog svijeta u sudbinskom boju s teutonskim neprijateljem. Međutim, hrvatske intelektualce, pisce Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića, nije u šumu poslala ni Moskva ni Komunistička partija Jugoslavije. Oni su 1942 donijeli osobne moralne odluke o bijegu iz fašističke Nezavisne države Hrvatske na partizansku oslobođenu teritoriju a Komunistička partija im je u tome pomogla. Nazorovu spoznaju o građanskom ratu medju Hrvatima i odluku o izboru strane, prepoznajemo u pjesmi „Čamac na Kupi“ iz 1942. Tu Nazor objašnjava motive i simbolični značaj svog odlaska iz ustaške Hrvatske na oslobođenu teritoriju pod partizanskom vlašću opisom prelaska preko rijeke Kupe, tog njegovog moralnog Rubikona ali i puta nade i oslobođenja za njegov narod:

Maleni trošni čamče
na mutnoj Kupi,
uradi što i sa mnom:
dočekaj sve što trpi!
Prenesi cijelu Hrvatsku
na onu stranu vode,
na teške al svete puteve
poštenja i slobode!

Ta Nazorova Hrvatska poštenja i slobode to je Hrvatska narodne oslobodilačke borbe antifašista, partizana, Josipa Broza i Vlade Nazora, a ne Hrvatska izdaje, suradnje s okupatorom, Hrvatska Ante Pavelića, Mile Budaka i Crne legije. Te dvije Hrvatske Vladimira Nazora nisu samo pravne kategorije, iako i jedna i druge imaju organe vlasti i zakone a Nazor će predsjedavati zakonodavnom vlašću antifašističke Hrvatske. To su i moralne kategorije – što je najvažnije, jer vlast utemeljena na pravu bez morala nema legitimiteta. I Treći Rajh je bio pravna država kao i Staljinov SSSR a zakoni tih država ozakonili su masovne zločine. Zakoni ustaške Hrvatske koju je Nazor odbacio služili su predaji dijelova povijesnih hrvatskih  teritorija okupatoru, zločinima genocida i nasilju države nad vlastitim narodom. A zakoni Hrvatske koje donosi ZAVNOH pod predsjedništvom Vladimira Nazora služili su ostvarenju, kako to kaže Nazor, države poštenja i slobode. Tu moralnu dimenziju antifašističke Hrvatske nasuprot amoralnoj fašističkoj, Nazor će poslije elaborirati u svojim zapisima, govorima i književnom opusu iz partizanskog perioda. Tako će u govoru narodu u oslobođenoj Glini 1944, Nazor kazati:

“Zašto sam otišao u partizane? Na to me je potaknulo nečovječno proganjanje i istrebljivanje Židova, koji su ljudi kao i mi, a – što je najglavnije – potaklo me zlostavljanje i klanje Srba, koji su nam po krvi braća i s kojima skupa živimo ima već toliko vjekova…”.^[6]

Možda najvažniji Nazorov doprinos u kontekstu njegovog sveukupnog doprinosa hrvatskoj državnosti i nacionalnom oslobođenju, je onaj o pomirenju naroda. Hrvati i Srbi iz Hrvatske osuđeni su bili na suživot pa i nakon genocidnih zločina koje su u ime tih naroda počinili domaći kolaboracionisti sa fašističkim okupatorima. Uz Ivana Gorana Kovačića, partizana i autora poeme „Jama“ kojeg će zaklati četnici, Vladimir Nazor je najpoznatiji Hrvat koji je književnim izričajem ostavio svjedočanstvo o zločinima genocida. Vladimir Nazor je na Kordunu i Baniji svjedočio tragovima ustaških zločina nad civilnim stanovništvom, gledao spaljena sela i žrtve među kojima je bilo i djece. Ubijene su pokapali partizani, uz vjerske obrede, ako je s partizanima bilo svećenstva. Nazor je napisao poemu „Majka pravoslavna“ u spaljenom srpskom selu kod Vrginmosta, januara 1943. U njoj je kao najviši predstavnik partizanske vlasti u drugoj Hrvatskoj koja se borila protiv one ustaške, Nazor i kao Hrvat izrazio sućut bratskom narodu žrtvi zločinaca iz njegovog naroda, što je bio neizbježni uvjet pomirenja naroda nakon partizanska vojne pobjede:

Jesi li se nakukala iznad one strašne jame,
– O jamo prokleta!
Gdje s grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže
Pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču;
I boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna, tavna.
Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario,
Majko pravoslavna…

O ovoj Nazorovoj poemi pisao je suvremeni hrvatski književnik Miljenko Jergović u eseju iz 2015. pod naslovom “Vladimir Nazor – prvi hrvatski predsjednik,”: „Antifašistička partizanska, Nazorova Hrvatska, kronološki je prethodila Tuđmanovoj i traži priznanje . . . „ smatra Jergović, i nastavlja: „Nazor je antifašističkoj književnosti „pružio neočekivanu širinu, samosvijest i ljepotu, ispunjenu nekim višim osjećajem za mjeru, za sram i za kajanje. Nije tom pjesmom uzrastao Vladimir Nazor, nego je načas, zahvaljujući njemu, uzrasla hrvatska književnosti, dok je on i dalje ostao običan i mali. Ali s Majkom pravoslavnom običnost i malenost u Hrvata zadobila je neki novi, plemeniti ljudski smisao, na kojemu se mogla graditi velika i samosvjesna kultura…“^[7]

U zaključku treba kazati da je Vladimir Nazor prvi hrvatski predsjednik. Doprinos ovog hrvatskoga književnika, antifašističkog borca hrvatskoj državnosti se ne da izbrisati poput devastiranog partizanskog groblja. Vladimir Nazor je bio predsjednik ratne partizanske Hrvatske nasuprot ustaškoj NDH, što priznaje i ustav Republike Hrvatske (kojeg u tom dijelu hrvatska nacionalistička vlast sabotira). Nazor je bio i predsjednik poratne federalne Hrvatske. Nasuprot mitu o hrvatskom državnom pravu kao jednom od glavnih mitova hrvatskoga nacionalizma, koji prenaglašava pravnu dimenziju, samo je Vladimir Nazor svojom misijom u hrvatskoj povijesti uspio spojiti pravnu s moralnom dimenzijom Hrvatske državnosti. I danas u svibnju 2026, povodom 150 godišnjice rođenja Vladimira Nazora, bez obzira  koliko nacionalistička vlast Nazora kao državnika ignorirala, i bez obzira kakav pravni okvir Hrvatska imala, s moralnoga aspekta daju se prepoznati dvije Nazorove Hrvatske. I ona Hrvatska „poštenja i slobode“ i ona koja predstavlja suprotnost tim vrijednostima.

---

^[1] Eric Hobsbawm, IntellectualsandtheSpanish Civil War. The Orwell Foundation, 2007. (https://www.orwellfoundation.com/the-orwell-foundation/orwell/articles/eric-hobsbawm-intellectuals-and-the-spanish-civil-war/).

^[2]EnzoTraverso, “Intellectualsand Anti-Fascism: For a CriticalHistorization”, (New Politics, Vol. IX,  no. 4. Winter 2004, https://newpol.org/issue_post/intellectuals-and-anti-fascism-critical-historization/.

[3]Vidi Vjekoslav Perica, „Antifašizam – Povijest i aktualnost jednog svjetskog pokreta, 1924-2024“, Zagreb: Plejada, 2024. Vidi također na YT: Vjekoslav Perica (project autor): Antifascism : History, memoryandpresentrelevance – Global and National Perspectives, 1921-2024, https://youtu.be/34xoTiB2WJ8?si=b4VmuCkVVuxDWkBS.

[4]Eric Hobsbawm, The Age of Extremes: A Historyofthe World, 1914-1991, 1st American ed. New York: Pantheon Books, 1994.

^[5] „Da „fašizam znači rat“, kako je glasio slogan tog vremena, bilo je vidljivo od trenutka kada je Hitler došao na vlast… Logičan odgovor bio je očigledan: ujediniti sve snage protiv fašizma, iz bilo kojeg razloga. Smatram ovu tvrdnju zdravorazumskom, i doista je na kraju ovo shvaćanje iznjedrilo nevjerojatno jedinstvo svijeta zahvaljujući kojem je poražen fašizam …“ Citirano u Hobsbawm, IntellectualsandtheSpanish Civil War.

^[6]Ivo Goldstein, Hrvatska u drugom svjetskom ratu 1941. – 1945. Zagreb: Fraktura, 2025, str. 92.

^[7]Miljenko Jergović, “Vladimir Nazor – prvi hrvatski predsjednik,” jergovic.com,12. 05. 2015, https://www.jergovic.com/sumnjivo-lice/vladimir-nazor-prvi-hrvatski-predsjednik

(Autonomija)