Skip to main content

Rejha Avdić: Velika je tuga i bol kada dođeš u Srebrenicu među onolike nišane

Jugoslavija 11. jul 2022.
5 min čitanja

"Boli me jako što vidim mlade ljude koji su opsjednuti mržnjom a i ne znaju šta se desilo"

Sagovornica Danasa i njena deca preživela su genocid u Srebrenici. Nažalost, njen suprug je nestao. Porodica Avdić, Rejha i njeno petoro dece, još uvek tragaju za suprugom i ocem.

Kao i svakog 11. jula vraćaju mi se sjećanja na sva zbivanja koja su se desila 1995. u Srebrenici, kao i konstantna nada da ćemo konačno pronaći svoje najmilije, jer sa tugom i bolom dočekujemo svaki 11. juli. Najteže je živjeti sa tim bolom i sa tugom znajući da, oni koji mogu nešto da urade da ublaže tu bol ne rade ništa povodom toga a mi dok smo žive i dok i jedna žrtva hoda borit će se za svoja prava ma koliko god to bilo bolno, teško i ponižavajuće mi nećemo stati. Velika je tuga i bol kada dođeš u Srebrenicu među onolike Nišane, to su djeca bila a sad bi bili odrasli ljudi i zasnovali svoje porodice, i naša bi djeca odrastala sa svojim očevima, ujacima, stričevima – kaže u razgovoru za Danas Rejha Avdić, članica Udruženja „Žene Srebrenice“ i ženske mirovne grupe „Žene u crnom“.

Posebna pažnja ove godine, povodom obeležavanja 27 godina od genocida u Srebrenici, posvećena je ulozi žena, majki, ćerki i sestara Srebrenice, ali i svih drugih žena koje su dale svoj doprinos borbi za istinu o genocidu.

Kako godine odmiču, vidite li dostizanje većeg stepena satisfakcije za žrtve i svih onih koji saosećaju sa ovom najvećom tragedijom u novijoj istoriji na evropskom kontinentu?

– Kako godine odmiču, žrtve sve više padaju u zaborav, a majke, sestre, žene umiru, ne dočekaju da pokopaju svoje, da konačno nađu smiraj, jer teško je živjeti i nositi se sa bolom tolike godine. Grobnice se ne otvaraju, ne pronalaze se kosti najmilijih koji trebaju da nađu smiraj, sve je to do vlasti koja samo gleda kako će njima biti bolje a žrtve se i dalje nose sa svojim bolom i nadaju se da će se valjda nešto promijeniti u svemu tome.

Možete li opisati vašu ličnu tragediju koja vas je zadesila genocidom u Srebrenici?

– Tragedija je počela od 1992. godine i trajala je do 1995. godine jer smo protjerani 1992. godine iz svojih kuća i pobijeni. Tokom 1995. godine padom Srebrenice sam izgubila muža i mnogobrojne članove familije, za mužom još tragam, još ga nisam pronašla kao i mnoge članove porodice. Tako da je svaki juli jako tužno sjećanje na Srebrenicu na događanja i bol koji svake godine podsjeća na užase. Osjećam se tužno i žalosno jer vidim iz godine u godinu da nema nikakvog pomaka prema boljoj budućnosti, ali se ipak nadam da će mlađi naraštaji doći svijesti i krenuti pravim putem. Svima bi život bio ljepši da mladi ne odlaze iz svoje zemlje, nego da se borimo i izgrađujemo ponovo bolju budućnost i da se mladi osjećaju u svojoj zemlji da nemaju mržnje jedni prema drugima nego da rade zajedno i da se obrazuju.

Kao direktna žrtva genocida, a potom i borkinja za istinu, kako vidite rezultate izbora u Srbiji, gde se iznova i iznova na vlast vraćaju, odnosno ne odlaze oni koji su bili politički inspiratori genocida, skoro tri decenije posle? Kako to razumete?

– Ne mogu da razumijem nikako da se ni korak naprijed pomjerilo nije, da se ide prema pomirenju i suživotu, jedno te isti su na vlasti koji okreću leđa svim žrtvama bez obzira na naciju, jer svaka žrtva je jednako vrijedna kao i ostale. Žrtve nikad neće naći satisfakciju sve dok su jedni te isti na vlasti u bivšoj Jugoslaviji. Vlast u Srbili se ne bori za svoje žrtve a kamoli za neke druge, gledaju kako sebi da život učine boljim, a za druge ih nije briga. Jer svaka vlast treba da služi narodu a ne da se bogati na osnovu naroda.

U Srbiji vlast, ona koja je bila nosilac politike devedesetih, kada se dogodio genocid, nameće narativ građanima da kada se govori o genocidu, zapravo hoće da se ceo narod, „srpski narod“ označi genocidnim.

– Ne možemo svi svrstati da je srpski narod genocidan kao i svi drugi, to je radio vrh Srbije i pojedinci, jer su u Srbiji vršene prisilne mobilizacije za rat, napad na Bosnu. Zato trebaju da se kazne ratni zločinci, ma iz kojeg naroda bili, i da se javno govori o svemu šta je se dešavalo na ratnim prostorima, onda bismo vidjeli da imamo svjetliju budućnost.

Plašite li se novih sukoba, ako se ima u vidu snažan uticaj, kako srpskih vlasti tako i režima Vladimira Putina na Milorada Dodika i političare u entitetu Republika Srpska?

– Plašimo se konstantnog izazivanja mržnje među narodom, i Putinove i Dodikove politike s kojom ne vidimo svjetliju budućnost, jer mi smo vijekovima živjeli jedni s drugima, i treba da se cijenimo i poštujemo a ne da se mrzimo i izazivamo rat. To, međutim, svakoj političkoj stranci odgovara, da izaziva rat od kojeg običan narod strahuje. Milorad Dodik se uzda u Putina i u Vučića i zato dovodi svoj narod u propast a i nas zajedno sa njima. Doveli su narod na prosjački štap, pred izbore nude malo novca da bi se glasalo za njih a bijeda i sirotinja da se bori da preživi. Glasali mi ili ne glasali, oni neće sići sa vlasti. Ja sam iz Republike Srpske, imam kuću tamo, kad odem ne osjećam se prijatno i ravnopravno. To me mnogo boli jer Bosna i Hercegovina treba da bude cjelovita a ne isparčana na dijelove i da nas ograničavaju u torove kao da smo stado ovaca. Ne znam šta ti ljudi misle time postići, jer samo vraćaju se unazad.

Nakon genocida i lične tragedije, kako doživljavate taj bosansko-hercegovački entitet? Ljude koji tamo žive i glasaju kako glasaju… Za negatore genocida i neosetljive na patnju žrtava i njihovih porordica?

– Nema, dokle god ne dođe narod svijesti da treba da bude jedan predsjednik i da svi imamo ista prava i slobode na govor, a ne na mržnju. Prošlo je toliko dugo vremena, i još nacionalističke stranke podržavaju širenje mržnje i provokacija. Nije bitno koja je vjera na vlasti u Bosni i Hercegovini važno je da svi budemo isti i da gledamo u budućnost a ne da se vraćamo u nazad. Šta je bilo tokom devedesetih, ne možemo promijeniti, mrtve ne možemo vratiti nazad, a mi živi treba da se cijenimo, poštujemo i surađujemo, da budemo komšije i prijatelji kao što smo nekad bili.

Ima li tu izlaza?

– Ne mogu da shvatim da Srbija zna ko je učestvovao u ratnim dešavanjima i dalje negiraju i podržavaju ratne zločince koji lažima obmanjuju narod uvjeravaju ih u neistine i laži. Kako god gorka istina bila bar će se prije doći do nekog rješenja. Mi znamo šta se desilo i da pokušavaju obmanjivati nas, ali da obmanjuju svoj narod mi je neshvatljivo. Većinu poruka koje dolaze iz Srbije smatram jako uznemiravajućim, i boli me jako što vidim mlade ljude koji su opsjednuti mržnjom a i ne znaju šta se desilo, i ne krivim njih nego roditelje koji su im tu mržnju zasijali.

Kako čujete poruke koje dolaze iz Srbije? Uprkos brojnim presudama za genocid, srpske vlasti insistiraju na neistini… Kako to doživljavate, pogotovo, jer je prošlo čak 27 godina? Verujete li u suživot, odustsvo nacionalnog i verskog opterećenja, tereta rata u skorijoj budućnosti?

– Vjerujem u suživot i uvijek sam vjerovala, jer ne dijelim ljude po nacionalnosti nego samo na dobre i loše, nebitno odakle bili. Odsustvo nacionalnog i vjerskog opterećenja možemo očekivati tek onda kada nacionalne stranke siđu sa vlasti, svima bi nam bila bolja budućnost. Teret rata ne može ništa ublažiti, uvijek će biti tu. Ali sve dok su jedno te iste političke stranke na vlasti, oni nas konstantno nazaduju sve ove godine, i vraćaju nam bol, umjesto da nam bude bolje, nama je sve gore, i teško se s tim boriti jer uvijek živiš u strahu samo rata ponovo da ne bude, da ne dožive naša djeca ono što smo mi doživjeli. Jer mlađe generacije trebaju da rade i žive zajedno, da se ne pitaju ko je ko, tad bi bila svjetlija budućnost.

Snežana Čongradin (Danas, foto: Autonomija)