Skip to main content

PAVLE RADIĆ: Lament nad traćenjem života

Autonomija 19. мар 2023.
3 min čitanja

Tako to biva kad se ispadne iz civilizacije

Kad se vreme i njegovi znaci za neki narod, za neko društvo, za duže vreme svedu na tretman lanjskog snega, kao u slučaju Srbije i Srba, neminovno im sledi ispadanje iz civilizacije. I traćenje života.

Svakom iole emancipovanom narodu vreme i njegovi znaci su dragocen resurs kojeg je grehota ignorisati. Jedino Srbima – apsurda li, evropskom narodu – zaslugom njegovih elita i njihovom izopačenom poimanju vrednosti, vreme i njegovi znaci ne znači ništa spram njihove anahrone etnodržavne sumanutosti i zagledanosti isključivo u vlastiti pupak. Štaviše, beskrajno traćenje vremena – zapravo traćenje života – parazitske vladajuće srpske elite smatraju svojom civilizacijskom izuzetnošću, svojom mudrušću.

Sublimirano ludilo ’ćeraćemo se još’, pa šta košta da košta, pa nek traje koliko traje, suspendovalo je razum bezmalo celom srpskom društvu i – nasuprot prosvećenom delu sveta – obesnažilo i sve njegove emancipatorke resurse. Između ostalog i ono što je – kad se proćerda nenadoknadivo – vreme, kojeg vođeni mračnim elitama Srbi nemilice traće na ’ćeranje’, na inaćenje zdravom razumu, predodređujući time svoje nove generacije za civilizacijske gubitnike. U sred Evrope. I to traje li, traje.

Do pred kraj osamdesetih prošlog veka, Srbija je živela u istovetnom državnom i ideološkom sistemu uz Sloveniju, Hrvatsku i ostale federalne jedinice ondašnje države. Otkako je bilo Jugoslavije, u njoj su bile vidljive razlike među njenim delovima – između razvijenijih severozapadnih delova (Slovenija, Hrvatska i Vojvodina) u odnosu na ekonomski slabije razvijen jug i jugoistok zemlje. Zbog načela solidarnosti, država je na teret razvijenijih i bogatijih delova zemlje iz federalnog budžeta konstantno pomagala siromašnije delove, kako bi se smanjile razlike u razvijenosti i kvalitetu života građana. Postojale su, dakako, razlike i u kulturološkom pogledu, u socijalnom nasleđu. Severozapadni delovi – koji su pre ujedinjenja bili pod vlašću Austrougagarske monarhije i njezinih vrednosti – baštinili su elemente evropskog makar i periferijskog iskustva, evropskog modernizma, za razliku od delova zemlje – koji su živeli pod Otomanskim carstvom – u kojem su dominirali, pored značajno slabije ekonomske razvijenosti, ruralni patrijarharni obrasci života sa tek rudimentarnim oblicima evropskog iskustva. Uprkos državnog ideološkog projekta da se razlike smanje i nekako egalitaristički nivelišu, nasleđena ekonomska i kulturološko-antropološka iskustva nisu se mogla ignorisati, ni integrativnim tokovima od ’od dole ka gore’, spontano, dovesti do nivoa nekonfliktne integrisanosti.

Država je nakon Drugog svetskog rata, u socijalističkom razdoblju, u vreme ideološke dominacije ulagala velike napore da se modernizuje, da se razvije, da što’no se kaže preskoči vekove zaostalosti. Generacije koje pamte to vreme, pamte ga po vidljivim znacima kontinuiranog napredovanja, iako je to bio period ideološkog voluntarizma, pa i arhaičnosti. Vreme i njegovi znaci u SFRJ nisu bagatelisani i traćeni. A to je već samo po sebi vrlina. Kad se ta vrlina istrošila, kad se izgubila, SFRJ je presuđeno.
Kad je SFRJ iscrpila ideološki i konstututivni emancipatorski potencijal, razlike koje su nekada ideološkim mehanizmima držane pod kontrolom, došle su do izražaja dosežući najpre političke, a potom – svedočili smo – i oružane konflikte. Ključne razlike u krešendu jugoslovenske krize – kraj odsamdesedih prošlog veka – odnosile su se na pitanje kuda i kako Jugoslavija da ide dalje u vremenu tektonskih ideoloških i geopolitičkih promena Evrope (pad Berlinskog zida). Slovenci i nešto tiše Hrvati, njihova dubinskim reformama sklona partijska vođstva, zagovarali su brzo prilagođavanje duhu vremena, zagovarali su evropeizaciju cele države, a ako ne cele, onda su iskazivali legitimne interese da se tome posvete kao samostalne države. Je li u njihovim legitimnim zahtevima bilo išta sporno? Nasuprot njima, birokratizovane srpske elite su na promene u Evropi, na pad Berlinskog zida gledali sa skepsom. Nisu razumele znake u vremenu. Odbijale su modernizacijske promene Jugoslavije i njezino evropeiziranje. Štaviše, okrenule su se potpunoj rebirokratizaciji, težnji reunitarizacije države i traženju savezništva u Moskvi, među pučistima koji su hteli sprečiti raspad propalog Sovjetskog saveza. Ostalo je istorija.

Slovenci i Hrvati – njihova vođstva i njihove dominantne elite – razumeli su znake u vremenu, preuzeli su rizik osamostaljenja i uz ne male žrtve (Hrvatska i teške ratne) dospeli tu gde su danas. Na dobrobit svojih građana. Dakako nisu ni njihova društva bez mana, ali su u odnosu na ostatak bivše države – na ’region’, čiju sudbinu još uvek određuje dominantno stanje elita i politika Beograda – daleko skoro kao nebo od zemlje.

Srpske elite i srpska politika – ako se nacionalističko pijanstvo i buncanja uopšte mugu zvati politikom – u prelomnim godinama po bivšu državu nisu shvatili novo vreme i njegove znake u Evropi krajem prošlog milenijuma. Za njih su i to vreme i njegovi znaci svedeni na nivo lanjskog snega. Da zlo bude veće, kako je bilo onda tako je i danas, kad su se Srbija i srpsko društvo sveli na ruine, na bolesno mesto Evrope oko čije sudbine se muče Borelj, Lajčak, Eskobar, Šolc, Makron…

Patološki zagledana u svoj pupak, propala Srbija spas traži u zločincu Putinu i ’konačno promenjenoj geopolitičkoj realnosti koja će nastati kad heroj Putin pobedi mrski Zapad’, te Rusiji i Srbiji vrati slavu i čast. Lipši magare do zelene trave. Traće se životi ko zna koliko još generacija i sumanuto se moli Moskvi, zločincu Putinu, dok se ponižavajuće bedno sluđene mase samozvanih ’rodoljuba’ okupljaju oko spomenika ruskom imperatoru Nikolaju II u centru Beograda (sic!). Strašno i beznadežno da strašnije i beznadežnije teško može biti.

Tako to biva kad se ispadne iz civilizacije, koju naša deca i unuci masovno traže bežeći iz ovog ’ćeraćemo se još’ ludila i očaja.

(Autonomija)