Nikad do kraja razjašnjeno ubojstvo načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira, počinjeno na današnji dan prije 36 godina, trajna je mrlja i živa optužnica protiv HDZ-ova koncepta obrane Hrvatske 1991. godine. Postalo je to naročito jasno prošle godine, nakon što su ratni veterani prijetnjama spriječili projekciju dokumentarca o Josipu Reihl Kiru u Benkovcu, malom gradiću u zaleđu Zadra. Naizgled apsurdno: dokumentarni film snimljen tri i pol desetljeća nakon zločina o kojemu govori; pritom još prepričava uvelike poznate događaje, koji su u čak tri sudska procesa do neke mjere i razjašnjeni a počinitelj ubojstva osuđen na dugogodišnji zatvor; potom film već poznat, jer je prije benkovačkog incidenta već bio prikazan u kinima i na većim festivalima u Hrvatskoj te opširno predstavljen u medijima i pozdravljen od većeg dijela publike – a opet su benkovački ratni veterani odlučili prijetnjama zabraniti projekciju. “Hrvatski branitelji se ne slažu, zato što oni žele prikazati hrvatske branitelje kao zločince, uključujući generala Glavaša. Mislim, stvarno – kakvi su to filmovi?!”, objasnio je to Nediljko Genda, predvodnik veteranskih prosvjednika u Benkovcu, u novinarsku kameru 25. kolovoza prošle godine.

Problem s argumentacijom neobaviještenog Gende – autorstvo filma, umjesto redatelju Ivanu Ramljaku, komičnim je neznanjem u istoj izjavi pripisao kazališnom redatelju Oliveru Frljiću – jest u tome što general Glavaš, nažalost, jest zločinac. I to nisu rekli ni Ivan Ramljak ni njegov film “Mirotvorac”, nego Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u presudi objavljenoj 10. lipnja ove godine, nakon 19 godina dugog sudskog procesa u kojemu je Glavaš jednom već bio pravomoćno osuđen za ratni zločin, pa ga je Ustavni sud, kontroverznom presudom iz 2015., izvukao iz već gotovo odsluženog zatvora. I ne samo to: problem s Gendinom argumentacijom je i u tome što bi htjela da ne bude ono što jest: nije samo Glavaš, nego je i nekoliko drugih hrvatskih ratnih zapovjednika pred hrvatskim sudovima osuđeno za ratni zločin, usprkos tome što su ratni veterani poput Nediljka Gende, uz nedvosmislenu podršku HDZ-a, ta suđenja nastojali otežati, ako ne već i onemogućiti. Problem je, dakle, u tome što hrvatski rat za samostalnost, ma što tvrdili svi hrvatski gende, jest bio opterećen ekstremistima u vrhu Tuđmanova HDZ-a koji su pokušavali – uz neskrivenu i dugogodišnju zaštitu Tuđmanove vlasti – na ovaj ili onaj način, Srbima u Hrvatskoj život u njihovoj zemlji učiniti nepodnošljivim. Ubojstvo Josipa Reihl-Kira, sve dok ostaje nerazjašnjeno je li naručeno i unaprijed pripremljeno, jedan je od zločina koji ostaju bolno i trajno podsjećanje da je devedesetih u Hrvatskoj, uza sve ostalo, bila riječ upravo o tome.

Josip Reihl-Kir bio je profesionalni policajac i načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, kojeg je na taj položaj, poslije prvih slobodnih izbora 1990., postavila HDZ-ova vlada. U prvim pripremama za obranu Osijeka Kir je usko surađivao s Branimirom Glavašem, tadašnjim Sekretarom za narodnu obranu općine Osijek, kojega je također postavila HDZ-ova vlada – baš kao i Tomislava Merčepa, koji je u Vukovaru dobio istu funkciju kao Glavaš u Osijeku. 1. srpnja 1991., Reihl-Kira ustrijelio je hrvatski pričuvni policajac Antun Gudelj, na policijskom punktu između Osijeka i obližnjeg sela Tenja, dok se Kir iz pravca Osijeka sa suradnicima vraćao u selo, gdje su trebali nastaviti pregovore o uspostavi mira i smirivanju tenzija u većinski srpskoj Tenji. Uz Kira, ubijeni su i potpredsjednik tadašnjeg Izvršnog vijeća općine Osijek Goran Zobundžija te vijećnik u skupštini općine Osijek Milan Knežević, a predsjednik Mjesne zajednice Tenja Mirko Tubić teško je ranjen. Kirovo ubojstvo preraslo je u jednu od najvećih kontroverzi rata u Hrvatskoj, jer je ubojica Gudelj mirno otišao s lica mjesta pa potom u inozemstvo, da mu hrvatski sud udijeli amnestiju, pa da drugi sud tek poslije teških i višestrukih pravnih bitaka Kirove udovice Jadranke Reihl-Kir – i tek nakon što je HDZ 2000. izgubio vlast – ukine amnestiju i zatraži izručenje Gudelja iz Australije u Hrvatsku, gdje je 2008. – sedamnaest godina nakon zločina – osuđen na dvadeset godina zatvora.

Je li bilo nalogodavaca za to ubojstvo?

Pa opet, usprkos svemu tome, misterij još nije razjašnjen. Jer evo kako su aktivisti za ljudska prava iz Hrvatske i Srbije 2008. komentirali ishod sudskog procesa: “Presuda Županijskog suda u Osijeku kojom je osuđen Antun Gudelj tek je prvi korak prema rasvjetljivanju svih okolnosti počinjenog ubojstva. (…) Država je dužna istražiti jesu li ta ubojstva bila planirana kako bi se drastičnim potezom osujetila bilo kakva mogućnost da, makar na lokalnoj razini, pregovori, kompromis i zajedničko multinacionalno rješenje postanu alternativa ratu.” To se nikad nije dogodilo. Nikad nitko nije istražio je li bilo istine u izjavi ratnog zamjenika hrvatskog ministra unutarnjih poslova Slavka Degoricije, da je vrh vlasti od tajnih službi dobio informaciju o mogućim nalogodavcima Kirova ubojstva “iz redova članova HDZ-a”, kako su to formulirali aktivisti u svojoj izjavi koja je i danas dostupna na ovoj poveznici: https://documenta.hr/wp-content/uploads/2020/10/gudelj_izjava_za_javnost.pdf.

Sedamnaest godina nakon što je Gudelj osuđen, i godinu nakon što je 2024. već i pušten na prijevremenu slobodu, hrvatski dokumentarist Ivan Ramljak, uz pomoć iskusnih i obaviještenih novinara Drage Hedla i Hrvoja Zovka, prikazao je svoj potresni dokumentarac “Mirotvorac”, koji rasvjetljava dio misterija o likvidaciji Reihl-Kira i donosi nove važne detalje, ali ne daje konačne odgovore. Nakon što je razgovarao s tridesetak svjedoka i sudionika događaja te s profesionalcima koji su istraživali ubojstvo; nakon što je pročitao sve materijale sa sva tri suđenja ubojici Gudelju te u arhivima pronašao mnoge neobjavljene materijale, od kojih je dio uvrstio u film, Ramljak je u tjedniku Nacional uoči premijere filma izjavio ovako: “I ako me sada, nakon svega toga, pitate ključno pitanje – je li zločin bio organiziran i naređen – ne mogu vam decidirano odgovoriti. Nisam ništa pametniji nego što sam bio na početku. Mnogo je argumenata koji se mogu tumačiti kao da je ubojstvo bilo naređeno, ali ih isto tako mnogo može potkrijepiti tvrdnju da je do ubojstva dovela koincidencija različitih slučajnih okolnosti. Najviše što bih možda mogao zaključiti jest da je Josip Reihl-Kir postao žrtvom suprotstavljenih frakcija u HDZ-u. U svakom slučaju, sramotno je da se hrvatska država ni na jednom od tri suđenja ubojici Antunu Gudelju nije pozabavila pitanjem je li bilo nalogodavaca za to ubojstvo.”

Nezavršena istraga

Paradoks Ramljakova filma, koji svakako zaslužuje pohvale, u tome je što njime nitko nije bio zadovoljan: ratni veterani spriječili su projekciju u Benkovcu i optužili Ramljaka da ih želi prikazati kao zločince – što je dakako groteskno netočno – dok je udovica Reihl-Kira, Jadranka Reihl-Kir, žena najzaslužnija za to da je ubojica bar kažnjen, javno iznijela ozbiljne primjedbe na film – https://www.nacional.hr/jadranka-reihl-kir-svjedokinja-je-rekla-da-je-uoci-josipova-ubojstva-vidjela-glavasa-kako-izdaje-naredbe/ – ustvrdivši da je prešutio nekoliko ključnih indicija, ako ne već i dokaza, koje osnažuju sumnju da je ubojstvo unaprijed isplanirala hrvatska strana. Jedna od tih indicija jest i opširan iskaz Angeline Ratković – https://www.nacional.hr/zatvoreni-krug-indicija-pravosude-zanemarilo-svjedocenje-koje-sugerira-da-je-likvidaciju-reihl-kira-pripremio-glavas/#google_vignette – žene pred čijom je kućom na prilazima Tenji Antun Gudelj ubio Kira i njegove suputnike. U opsežnom iskazu koji je dala Jadranki Reihl-Kir, Angelina Ratković je ustvrdila kako je osobno vidjela da je policajce na punktu nedugo prije ubojstva raspoređivao osobno – Branimir Glavaš. Dodatnu težinu njezinu iskazu daje i jeziv nastavak: pola godine nakon ubojstva Kira, u prosincu 1991., njezin suprug Radoslav Ratković uhićen je i pretučen te, usta zalijepljenih selotejpom, odveden na Dravu i dvaput propucan kroz čeljust, ali je čudom preživio, da postane jedna od žrtava ali i svjedok ratnog zločina za koju je Glavaš osuđen 10. lipnja ove godine.

Hrvatsko pravosuđe nikad nije do kraja istražilo sve te, ali i mnoge druge indicije o kojima već godinama javno govori Jadranka Reihl-Kir, pa je ubojstvo njezinog supruga i danas misterij razjašnjen tek do razine neposrednog počinitelja. Ali zato su novinar i umjetnici naslutili istinsku dramu te likvidacije: osječki novinar Drago Hedl, primjerice, koji je profesionalno poznavao i Kira i Glavaša, godinama je istraživao ubojstvo, i on je prvi koji je razjasnio ključnu razliku ta dva ključna čovjeka u ratnom Osijeku 1991. godine: policijskog načelnika Kira, nepopustljivog profesionalca odanog zakonima, čuvanju mira, sigurnosti građana i međunacionalnom kompromisu; te priučenog vojnika Glavaša, ispunjenog mržnjom i resantimanom, sklonog nasilju i političkom ekstremizmu. Kako su tenzije 1991. u Osijeku rasle – zbog pritiska JNA i pobunjenih Srba u Hrvatskoj, ali i zbog provokativnih akcija Glavaševih ljudi – Kir ih je pokušavao stišati, a Glavaš raspiriti, premda su obojica, paradoksalno, djelovali uime iste, HDZ-ove vlasti. Posljedice takvog stanja u Ramljakovu je “Mirotvorcu” dobro opisao osječki novinar Goran Flauder, prisjećajući se kako je znalo biti “sukoba patrola policije i HDZ-ovih ljudi”, dakle Kirovih policajaca i Glavaševih HDZ-ovaca. “Oni bi u policijskim patrolama prepoznali nekog Srbina, pa bi izvadili pištolje i razoružali policiju. Tu je Kir imao problem; morao bi pohapsiti ljude na vlasti, stranku koja je pobijedila na izborima. Bio je pomirljv i nije htio konflikte, a opet, nije mogao dopustiti da mu policiju razoružavaju nelegalno naoružani ljudi. Oni su razoružavali policiju koja je bila pod istom HDZ-ovom vlašću pod kojom i ove paravojne formacije. (…) Imali smo paralelnu vlast u Hrvatskoj: jednu legalnu, izabranu na slobodnim izborima i regularnu, a drugu paravojnu, iz koje je nastao Zbor narodne garde i HOS, dok se to nije legaliziralo u hodu”. U tome je tajna trajne kontroverze ubojstva Josipa Reihl-Kira: ono daje naslutiti kako je je Osijeku, ako ne i cijeloj Hrvatskoj, prijetio dvostruki građanski rat: protiv Srba, i protiv ljudi koji su htjeli što manje žrtava, uključujući i ljude na visokim položajima, poput Josipa Reihl-Kira. Njegovo ubojstvo, dakle, pokazuje da je hrvatska strana rat u Hrvatskoj mogla voditi i drugačije. To ne znači da se rat mogao izbjeći, a još manje da je hrvatska strana za nj odgovorna – u više je presuda Haškog suda potvrđeno da je rat pokrenuo Milošević želeći stvoriti veliku Srbiju – ali da je u vodstvu HDZ-a, na čelu s Franjom Tuđmanom, bilo utjecajnih ljudi koji nisu željeli demokratsku i europsku, nego etnički čistu Hrvatsku – o tome danas ne svjedoče tek indicije, nego i pravomoćne sudske presude za ratne zločine u Osijeku, Pakračkoj poljani, Sisku, Splitu, Gospiću, a s njima i nerazjašnjena likvidacija načelnika policije koji je htio smiriti međunacionalne tenzije.

Istinu neće uspjeti promijeniti

Mirotvorstvo Josipa Reihl-Kira, naprosto, podsjeća koji je moralni standard hrvatska vlast, zbog vlastitih građana, bila dužna poštovati, a nije – i mogu gende koliko im drago zabranjivati filmove o mirotvorcima, ali tu istinu neće uspjeti promijeniti. Tuđman je, s jedne strane, uvjeravao naciju da rata neće biti, a s druge je strane na neka od najosjetljivijih mjesta u hijerarhiji obrane postavio najljuće stranačke ekstremiste koji su počinili zločine nad srpskim civilima – i to do danas progoni cijelu zemlju, jer nikad nije smogla snage odbaciti taj protusrpski ekstremizam, danas preoblikovan u tompsonovsku afirmaciju ustaškog pozdrava, koji partizane pretvara u zločince, ustaše u pobjednike, a hrvatske branitelje iz 1991. u HOS-ovce koji viču: “Za dom spremni”.

Tom ludilu valja suprotstaviti jedan sasvim drugačiji govor, stav koji čuva život, a formulirao ga je riječko-zagrebački publicist, pisac i prevoditelj Vuk Perišić u eseju “Nacija i rizik” iz njegove knjige “Od Weimara do Vardara” objavljene 2015. godine. Razmatrajući Tuđmanove ratne ciljeve, Perišić je pitao ovako, baš kao da je govorio na tragu Josipa Reihl-Kira: “Zašto hrvatska vladajuća elita nije pokušala izbjeći ratni rizik i rat po svaku cijenu, pa i po cijenu odustanka od svojih ciljeva, kad je već samodopadno tvrdila da je demokratska? (…) Politika koja s lakoćom prihvaća rizik rata, ljudskih i materijalnih gubitaka nije demokratska, nije racionalna i nije moralna. Ona je zločinačka. Ljudski život je apsolut pred kojim svi politički ciljevi, sve političke kombinacije, sve države i sve ideologije imaju samozatajno ustuknuti. Nijedan povijesni, klasni, nacionalni, ideološki ili državotvorni cilj nije vrijedan i ne može biti vrijedan bilo koje, svake i jedne jedine ljudske sudbine, jednog jedinog života i jedne jedine ljudske boli”. Je li Josip Reihl-Kir ubijen zato što je pokušavao oživotvoriti taj ideal? Posve moguće. A da se to sazna, možda još uvijek nije kasno.

Boris Pavelić (Autonomija/fotografije: Produkcija Factum)

Tekst je napisan uz podršku Pro Peace Beograd, u okviru projekta “Jedan dan u mesecu”