Skip to main content

DRAGAN BURSAĆ: Negiranje genocida stiglo i u beogradsku COVID bolnicu

Stav 11. апр 2021.
4 min čitanja

Da bestijalnom ludilu nema kraja svjedoči i posljednji opskurni slučaj pronalska revizionističke i nacionalističke literature, preciznije velikog broja štampanih primjeraka publikacije Srebrenica – službena laž jedne epohe u privremenoj COVID bolnici, u beogradskoj Štark areni.

Ova, najveća ovakva bolnica na Balkanu, osim oboljelih ljudi, postaje na žalost dom bolesne literature i bolesnih nakana.

Pabirčenje mrtvih kao zamjena za genocid

Za one koji ne znaju, između ostalog, u sramnoj publikaciji stoji da je brojka od 8000 ubijenih u Srebrenici “napabirčena“.

Zamislite samo da vam neko mrtvu djecu, roditelje, porodicu i širu familiju, da vam komšije i sugrađane, da vam čitav svemir ljudi koji ste poznavali podvodi pod “napabirčene”. Kao da su krompir, žito ili ljetina, koju treba tovariti i sa mukom sakupljati na jedno mjesto. Eto nisu ubijeni nevini ljudi u genocidu, nisu ubijeni čak ni u “velikom zločinu”, kako ga zvanično krste negatori genocida u Srbiji, nego su eto tako umirali od nekog nepoznatog virusa u ljeto 1995, pa onda sakupljani s koca i konopca i “pabirčeni” tu na jedno – zajedničko mjesto. Sramno da sramnije ne može biti!

A sad zamislite ljude oboljele od korone, koji leže u improvizovanom smještaju pod ogromnom novobeogradskom kupolom i koji su se u svojoj muci zabavili dok se bore da udahnu komad vazduha. I od svih stvari koje bi mogli da uzmu pa da pročitaju od svih mogućih razbibriga i utjeha na svijetu, oni imaju obezbijeđeno revizionističko smeće koje negira genocid u drugoj državi?!

Ako mislite da je ovo slučajno, da je tek tako sa neba pala publikacija koja ništi genocid i koja se zadesila među ljudima koji je po sili nužde, kad-tad moraju uzeti u ruke, onda ste ili naivni ili nedobronamjerni.

Srbijanska politika ne šuti na genocid, ona ga otvoreno negira
Kad smo kod distribucije, da dobri ljudi, dobre savjesti, okupljeni oko mnogobrojnih srbijanskih NGO su poslali zajedničko pismo u kome kažu:

“Ako državne institucije Srbije ćute na propagandu čiji je cilj poricanje genocida u Srebrenici, to će biti znak više da su i danas na strani politike režima Slobodana Miloševića”.

Ne znam kako da kažem dobrim ljudima, od kojih su mnogi moji prijatelji, ali institucije Srbije uopšte ne šute glede propaganda negiranja genocida. Naprotiv, glasnije su od bilo koga na Balkanu u negiranju istog! Toliko su glasne da je negiranje genocida u Srbiji stvar i “dobrog manira” i “kućnog odgoja”, ali i državnog opredjeljenja i onih na vlasti i ogromnog dijela opozicije.

To negiranje pokriva baš, baš širok dijapazon od “strašnog zločina, ali ne genocida” premijerke Brnabić, preko “Potočara kao vojnog groblja” Milorada Dodika do “bjelosvjetskih sakupljača leševa” Milomira Marića, zatim “masovnih grobnica koje su nastale zbog asanacije terena” banjalučkih profesora, do otvorenog Šešeljevog, Obradovićevog i inih “genocid se nije desio”, pa u konačnici do one dubinske navijačke, a najmonstruoznije, koja je vox populi desnice “u Srebrenici genocid nije bio, dabogda se dva puta ponovio”.

Negiranje genocida ili afirmacija istog i zazivanje novog su u Srbiji (po)stale stvar konfekcije – doslovno. Sjetite se samo sramnih majica i dukserica sa natpisima “Nož, žica” koje su se mogle kupiti potpuno legalno i koje su veličinama bile prilagođene za cijelu porodicu.

I da se razumijemo, ova politička agenda negiranja genocida nije prisutna samo i jedino u Srbiji i entitetu Republika Srpska u kome su arhitekte, protagonisti i realizatori genocida heroji, taj narativ je prisutan i u crnogorskom političkom životu u kome jedan ministar i to za manjine otvoreno negira genocid u javnom prostoru, a taj ministar Leposavić oko sebe, oko crkve koja ga je sa vladom dovela na vlast taloži masu ljudi koji negiraju genocid. Pa se i na poziv za njegovu smjenu oglasio Aleksandar Vučić, koji je kazao, pazite sad, da nije oduševljen smjenom Leposavića.

Smjena negatora genocida ne oduševljava Vučića

Dakle, neprikosnoveni lider svih Srba u Kosmosu i bližoj okolini nije oduševljen što smjenjuju čovjeka koji negira genocid (sic!).

Kad tako postavimo stvari, a nemamo kako drugačije, dobro je što oboljele u COVID bolnici beogradskoj zapalo “lako štivo” poput Srebrenica-službena laž jedne epohe. Mogla ih je dopasti Šešeljeva hrestomatija ludila koja odgovara njegovoj težini ili kakav zbornik ostalih ratnih zločinaca, almanah pogani koje iz zatvora ili sa uslovne rade publicistiku. Ispade ovaj zborničić nemušti pjesmuljak, kakve su sve u Srbiji revizionističke epopeje.

Zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu – da mu se, dok mu je duša u ustima – servira negiranje srebreničkog genocida, duma Vučićev režim dok poprilično organizovano po beogradskoj COVID bolnici distribuira revizionističko smeće.

Jer nema govora da ovo nije organizovano! Pa nisu sa neba pale silne bale papira u kojima se sistematsko i plansko ubijanje ljudi od strane vojske Republike Srpske uz logistiku države Srbije pretvara u pabirčenje.

Brošura Srebrenica – službena laž jedne epohe u svom nazivu sadrži jednu ključnu istinitu riječ, a to nije ni “Srebrenica”, ni “laž” – ne, to je riječ “službeno”. E tačno tako, kako je po službenoj dužnosti štampana, kako je po službenom odobrenju distribuirana, kako je po službenom ovlaštenju posve legalna u zemlji koja je do sada jedina država na svijetu presudom Međunarodnog suda pravde proglašena odgovornom za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida , eto isto tako se i po službenoj dužnosti našla među oboljelim ljudima i tako je negiranje genocida zapravo posve službena stvar!

Bolestan čovjek traži utjehu u svemu, prilagođava se svakoj situaciji ne bi li preživio i u konačnici se izliječio, a svaka reminiscencija, svaka priča, svaka knjiga, pročitano djelo, ostaju mu u glavi i memoriji jače, duže i trajnije od bilo čega prije bolesti.

E to je porazno – ta psiha i taj sistem koji znaju za ovaj mehanizam i koji su baš zbog ovog mehanizma bolesnim ljudima dali reviznionističko smeće ne bi li im obrlatili pamet.

A to nije više (samo) zločin nad već ubijenim ljudima u genocidu i njihovim obiteljima, to je zločin i nad sopstvenim narodom. Ali u nacističkim teorijama krvi i tla, narod je najmanje bitan, čak i kad je tvoj.

(Al Jazeera)