Skip to main content

NATALIJA JAKOVLJEVIĆ: Počasni građanin među pitbulovima

Izdvajamo 22. авг 2019.
4 min čitanja

Subotica je u poslednje tri godine i regionalno prepoznata po javno objavljenom audio snimku u kom su, kako je široj javnosti već dobro poznato, učestvovali gradonačelnik ovog grada Bogdan Laban i njegov dojučerašnji stranački kolega Vladimir Polovina, a u kom ga je gradonačelnik plašio “čupanjem grkljana”, “betonskim cipelama”, “pitbulovima” i sličnim pretnjama iz unutarstranačkog vokabulara. Nedugo nakon toga, isti gradonačelnik je Suboticu uspeo ponovo da stavi na stub srama isforsiranom i ničim izazvanom dodelom zvanja Počasni građanin piscu Danilu Kišu, posthumno, svega 30 godina nakon njegove smrti, da se, kako je rekao, “ispravi istorijska nepravda”, po principu – bolje ikad, nego nikad.

U međuvremenu se može reći da se za ove tri godine gotovo ništa spektakularno i preterano značajno nije dešavalo u ovom gradu, do te mere da, ukoliko se još niste predali i pratite lokalne medijske prilepke vlasti, prema svemu sudeći, ne sumnjam da niste uspeli da izvučete ni jednu suvislu informaciju o tome šta naša vlast radi ili ne radi. Vlast, koju čine SNS i SVM godinama ne polažu nikakve račune građanima, a novinari, čast pojedincima, ništa ni ne pitaju niti pišu. Najčitanije su rubrike crna hronika, a ne zaostaju ni vesti o vremenskoj prognozi, isključenjima struje, uobičajenim gužvama na graničnim prelazima tokom letnjeg perioda, fotografije, ko je kad, gde i sa kim viđen u gradu, servisne informacije, poneka vestica iz kulture i tu se subotičko “novinarstvo” završava.


Lagano ali sigurno propadanje grada

Međutim, iako su mnoge stvari postale potpuno nevidljive, pojedine krupne prilično su vidljive – lagano ali sigurno propadanje grada, posebno zaštićenog gradskog jezgra, koje je sada potpuno zapušteno. Fasade zgrada su devastirane, šetalište na pojedinim mestima oštećeno, đubre razbacano, korpe i kante neretko preplavljene smećem. Zelena fontana građena od žolnai keramike izgleda kao ruševina u sred gradskog Korzoa. Grad je prljav, buja korov svuda, prigradska naselja zapuštena, biciklističke staze grbave i stare, a putevi prepuni rupa i rupetina. Nakon svake veće kiše, Subotičani dobro znaju, pojedini delovi grada su poplavljeni, automobili zaglavljeni ispod nadvožnjaka, voda ne otiče jer nema adekvatno izgrađenih slivnika na putevima. Godinama unazad o tome niko ne vodi računa, ni ova, kao ni prethodna vlast.

Gradonačenik se, kao i kompletna naprednjačka garnitura “stručnjaka”, po pravilu krije od građana. Mayor se ponekad pojavli na marginalnim konferencijama za novinare, kao što su sportska dešavanja i slične sportsko-rekreativne manifestacije. Po pravilu, niko ga od novinara ništa ne pita. A i nema baš ko da ga pita.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је laban-voice-natalija-jakovljevic-1024x768.jpg

Niko od novinara ga ništa i ne pita

Nedavno je jedan beogradski list objavio seriju tekstova u glavnoj ulozi sa subotičkim gradonačelnikom, nakon čega su njegove stranačke kolege, ne on, nego oni, sazvali konferenciju za novinare gde je, između ostalog bilo reči, o nekakvim ulaganjima u gradsku infrastukturu, projektima, šta je urađeno, šta nije, a šta će tek da bude, bla-bla… I naravno, govornici bliski Labanu su objasnili šta sve nije istina u tim tekstovima, zapretili tužbama… Možda je to razlog zbog kog pojedini novinari, koji nisu bliski vlasti, nisu dobili poziv na ovu pres konferenciju.

Koalicioni partner SNS-a, Savez vojvođanskih Mađara, godinama se bavi svojim biznis idejama i poslovima, što zapravo čine oba tabora, ne mešajući se jedni drugima u posao. Građanima ne preostaje ništa drugo, osim masovnog opredeljivanja za odlazak iz Subotice, iz Srbije, negde drugde, bilo gde, gde će ih više ceniti i gde će, zajedno sa svojim porodicama imati mogućnost da pristojno žive od svog rada.

Negde sam još davno pročitala da je “Subotica usputna stanica sa koje ljudi odlaze čim im se ukaže prilika za to”. Ovo je poslednjih godina rečenica koje se vrlo često setim. Posebno kada znam da su mnogi moji prijatelji i poznanici sami ili sa porodicama već odavno na drugom kraju sveta. Neretko vidim i fejsbuk poznanike koji su objavili statuse da su se preselili u drugi grad, državu, a mnogi planiraju odlazak kako bi deci obezbedili dalje školovanje, dok neka deca odavno pohađaju škole i fakultete u inostranstvu, stiču nove prijatelje, grade nove živote. Autobusi gotovo svakodnevno organizovano prevoze našu radnu snagu u Beč i druge gradove.


Usputna stanica za drugi kraj sveta

Neka odeljenja na subotičkim fakultetima jedva opstaju, sve je manje đaka za upis. Oni koji završe fakultet neće tu da rade za 200-300 evra, jer nemaju političke veze na dobro plaćenim radnim mestima, već nose svoje diplome i pokušavaju da rade u svojoj struci ili da rade bilo šta u inostranstvu i da zarade pristojne plate. Za Industrijsku zonu radna snaga se već neko vreme “uvozi” iz drugih krajeva Srbije. A i ona je tu, čini se, takođe samo na usputnoj stanici.

Situacija je gora nego ikada, i to nije nekakva floskula. Lokalna samouprava je gotovo potpuno zatvorena za javnost, a subotičko novinarstvo se odavno pretvorilo u svojevrsnu deponiju, nepregledno i neupotrebljivo smeće koje ničemu ne služi, osim vlastima i zagađivanju životnog prostora preostalih mislećih građana. Naravno, još uvek ima pojedinaca, novinara, sa makar i otupelim oštricama, koji se ne predaju, čuvaju plamen profesije u nestajanju.

Tu su, zatim, nevladine organizacije, osnivači internet medija iza kojih stoje i politički aktivni pojedinci koji dolaze iz istog tabora u kojem je i gradonačenik, a sada vode politiku nekih drugih partija. Većina medija su sredstvo za unutarstranačke obračune i zamlaćivanje javnosti, dok je druga polovina tu da ubira harač na lokalnim konkursima za medije i konkursima iz oblasti kulture.

Lokalna vlast po pravilu nezavisne novinare naziva opozicijom, DOS-ovskim novinarima, što apsolutno ne iznenađuje, već upravo suprotno – to je još jedan u nizu pokazatelja potpunog nerazumevanja funkcije medija, čemu oni služe, šta je njihov posao i uloga u društvu, zbog čega je važno očuvanje nezavisnih medija. U takvom okruženju velika većina medija bira da bude prilepak vlasti, da se proda za iznose od svega 100.000 dinara, dok oni prilježniji doguraju i do nekoliko miliona.

Da li su to moje kolege? Ne, nisu. To nisu novinari, to su puki držači mikrofona, nemi statisti, izvršioci, saučesnici. Sluge ove i svake druge buduće vlasti.

(Autonomija)