Skip to main content

MILOŠ VASIĆ: Strategija Kalifata i kako ne nasesti

Izdvajamo 23. нов 2015.
4 min čitanja

Počnimo od osnovnih pravila: „Gerilac pliva kroz narod kao riba kroz vodu“, napisao je Mao Ce Tung još 1937. u svom čuvenom priručniku za narodni rat. Nije on to izmislio; to se zna još od početka ratovanja protiv nadmoćne sile, najbolje je primenjeno tokom španskog otpora Napoleonu 1809. i kasnije, a usavršeno tokom 20. veka. U Drugom svetskom ratu i kasnijim oslobodilačkim kolonijalnim ratovima taktika „ribe u vodi“ doista je bila usavršena, o čemu kasnije.

Ova sadašnja Islamska država ili Kalifat naravno da se drži osnovnih pravila. Bilo kako bilo, oni svoju borbu shvataju kao oslobodilačku, u ime svoje verzije Islama, uskogrude i sporne za većinu drugih muslimana, ali to njima ne smeta: svi ostali ionako su jeretici i izdajnici, dok je istina samo njihova. To nam zvuči poznato.

Vratimo se sada taktici. Kalifat je na svom terenu – koji je zaposeo zahvaljujući nesposobnim, haotičnim i korumpiranim režimima – zaveo strahovladu, jer mu se moglo. Ponesen uspesima postupio je slično ostalim sličnim pokretima: ideološki (u ovom slučaju verski) teror, prisilne mobilizacije, nepotrebne surovosti; nalik na Crvenog Kmera u Kambodži posle 1975. Ispalo je – kako to obično biva – da većini stanovništva to nije bilo baš po volji; odakle inače ovolike izbeglice? Između čekića Kalifata i nakovnja nesposobnih režima u Damasku i Bagdadu, ljudi su odlučili da begaju i uklone se. Kalifat je odgovorio fatvama i proklinjanjem izbeglica kao „izdajnika“, ali nije mogao da ih spreči – za razliku od Crvenog Kmera, koji je zatvorio granice i obavio kratki i efikasni ideološki genocid (dva do tri miliona mrtvih), sve dok i poslednji Kmer nije pognuo glavu i ućutao se.

Došlo se do nove faze: šta da radimo sa stanovništvom koje neće da bude „voda za ribe“ i kojemu se taj rat ne sviđa? E, pa njih treba dovesti u položaj iz kojega ne mogu nigde, a i to je usavršeno tokom tolikih gerilskih i oslobodilačkih ratova u prošlom veku. To stanovništvo, mlako i nevoljno ratovanju, dade se kompromitovati do tačke gde više nema izbora. To su radili u Drugom svetskom ratu svi pokreti otpora u Evropi, računajući na najgluplju reakciju nacista – masovne represalije.

Francuski pokret otpora počeo je da ubija nemačke vojnike, a glupi nacisti počeli su da skupljaju i streljaju taoce. Francuskom seljaku ostao je jasan izbor: ili u „maquis“ (pokret otpora; žbunje) – ili pred streljački stroj. Trećeg nema. Naši partizani radili su isto. Posle rata isto su radili vijetnamski partizani pod Ho Ši Minom (Viet Minh) protiv Francuza, pa onda i protiv Amerikanaca (Viet Cong); pobedili su u oba slučaja. Masovne represalije najgluplji su odgovor na narodni rat: one samo jačaju narodni otpor, jer on na to i računa. Ako se stanovništvu pruži izbor – ili te okupator strelja, ili ideš s nama u šumu – razuman odgovor je jasan, jer niko (osim budala i fanatika) neće da bude saradnik okupatora kad je već jasno ko dobija rat. Isti scenario ponavljao se svuda, u svim kolonijalnim oslobodilačkim ratovima pedesetih i šezdesetih godina. Jedini izuzetak bilo je britansko vanredno stanje u Malaji (1951-1962) – upravo zato što su Britanci shvatili logiku narodnog rata, kome su doprinosili onoliko za vreme Drugog svetskog rata. Oni su u Malaji učinili dve stvari, obe teške i naporne: zaveli su pravednu lokalnu vlast koja je štitila stanovništvo; i prihvatili su taktiku protivnika, šaljući svoje specijalne (SAS) gerilske odrede u džunglu da se bore po ponuđenim pravilima igre, u noći i iznenada, štiteći lokalno stanovništvo na licu mesta i stičući njegovo poverenje. Bilo je teško i dugo, ali se isplatilo.

Ovoga trenutka Kalifat je u neprilici. Lupaju ga iz vazduha svi, čak i Rusi. Preko volje se protivnici Kalifata obraćaju čak i Kurdima, Turskoj usprkos. Veći deo stanovništva već im je pobegao i putuje preko Balkana u Evropu glavom bez obzira – a kako i ne bi? Prošli su im kroz grabljive prste i sada soli na rep… Ako Kalifat nešto ne preduzme – dobro biti neće na duži rok: uništavaju im resurse, lupaju im rafinerije i naftne izvore, napadaju konvoje cisterni. Jedino što Kalifatu preostaje jeste da potraži novu „vodu“ za svoje „ribe“.

Tako dolazimo do Evrope. Muslimanska populacija tu se nalazi decenijama i duže; najviše u Francuskoj, jer je Alžir bio do 1962. sastavni deo Republike, nešto kao Kosovo ovde, a pre toga bio je priliv i iz Maroka, Tunisa i Sirije, kao iz nekih afričkih „frankofonskih“ zemalja (Mali, Senegal, Obala slonovače itd; o DOM-TOM zemljama – prekomorski dominioni i teritorije – i da ne govorimo). Ostale evropske industrijske zemlje (Nemačka, Austrija, Švajcarska, Benelux, Švedska, Norveška) imale su spor i solidan priliv gastarbajtera iz muslimanskih zemalja, ali i iz Turske decenijama. Ti rođeni, naturalizovani ili legalizovani useljenici islamske vere broje se u milionima; sada imaju žestok priliv begunaca od rata, preko pola miliona najmanje u ovih godinu i nešto dana. To je svet bilo siromašan, bilo eksploatisan, bilo besposlen; prezreni u Evropi ili se tako osećaju: različiti po običajima – dok im se deca ne utope, ako mogu, što nije lako u ksenofobičnim društvima sklonim desnici – po socijalnom položaju i po tome što su svakako drugačiji, koliko god se trudili, jer rasizam nije mrtav, naprotiv. Svaka ekonomska kriza donosi kuknjavu desnice da „nam oni otimaju radna mesta“ itd.

Kalifat je shvatio da bi ta masa muslimanskih useljenika i gastarbajtera mogla biti korisna. Uostalom, Al Kaida je već puštala svoje „ribe“ u tu baru. Skoro je sasvim izvesno da ova kampanja terorističkih napada Kalifata ima za cilj da izazove nekoliko stvari: pre svega rast postojeće ksenofobije već pojačane ekonomskom krizom; zatim da dovede do represalija, čime bi evropski muslimani bili radikalizovani; konačno, da od te populacije učini žarište nestabilnosti zbog frustracija i očajanja do kojih bi prethodne okolnosti dovele.

Reč je ovde o iracionalnom, da ne kažem paničnom, planu. Cilj Kalifata nije da sebi stekne neku političku korist u Evropi – štogod Mišel Uelbek („Pokoravanje“) pisao; to je nemoguće. Cilj je Evropi i hrišćanluku naneti štetu, pa makar je kasnije gorko ispaštao. Sve se to – na kraju krajeva – svodi na nemoćni bes i samoubilačku paniku jednog pokreta koji ne zna šta bi sa sopstvenim Kalifatom, sve i da ga stekne. To je nalik na neuspelu varijantu iranske verske revolucije, kad su oterali šaha, pa su im godine trebale da Iran srede iznutra – ako su ga sredili, što nije sigurno.

Evropa, Zapad i ostatak hrišćanluka za sada odolevaju iskušenju da nasednu na strategiju Kalifata. Francuska je – sećam se toga iz detinjstva, bio sam tamo – odolela da nasedne na desničarski terorizam posle davanja nezavisnosti Alžiru 1962: tu su pucale bombe („plastiquers“ su zvali ekstremiste iz OAS, protivnike nezavisnosti); tu su pokušali da ubiju De Gola nekoliko puta; on je dao streljati nekoliko generala zbog vojne pobune, pa vi vidite. Ako ostane ovako; ako se priliv izbeglica filtrira polako i postepeno kao sada; ako ne dođe do ksenofobično-desničarskih pobuna i nereda; ako Evropa uspe da integriše svoje nove i drugačije sugrađane – sve će dobro završiti, Kalifatu usprkos. Ali, tu treba pameti.

(Autonomija)