Skip to main content

MARK LOŠONC: O prošlosti svih nas

Autonomija 23. нов 2015.
7 min čitanja

„…prošlost nam je glavna nada. Budući da je na paradoksalan način promenljivo samo ono što je nepromenljivo.“
Janoš Pilinski

„Gde su praški i gdanjski Nemci, Poljaci iz Vilniusa, Šveđani iz Sankt Petersburga, Muslimani iz Delhija, Englezi iz Montreala, Grci iz Bukurešta, Sefardi iz Kazablanke, austrijski Jevreji iz Černovica, pekinški Mandžurijci, Kreoli iz Port o Prensa, Francuzi Hugenoti iz Berlina, tršćanski Slovenci? Ko je za njima pustio makar i jednu suzu?”
Gašpar Mikloš Tamaš

U mojoj porodičnoj tradiciji brojna su sećanja o onoj seriji događaja koja se u današnje vreme obično pominje kao pokolj u Južnim krajevima. Naročito su mi se urezala dva pripovedanja. Jedno se vezuje za najveću, s jeseni 1944. iskopanu i zatrpanu masovnu grobnicu u Temerinu, koja se i danas može naći kod ulaza u katoličko groblje. Prema priči moje bake, žrtve je bilo zabranjeno pominjati, ogroman je broj onih koji se ni u uskom porodičnom krugu nisu usuđivali da oživljuju zbivanja. Masovna grobnica nije smela da bude označena, i protokom godina je na njoj mogao da stoji svega jedan mali drveni krst, a o otvorenom izražavanju pijeteta nije moglo biti ni reči. Ipak, na Dan mrtvih na grobnici se našlo cveće, uprkos zabrani iz godine u godinu ono ju je potpuno prekrilo. Sa borbom Temerinaca za sećanje, komemoraciju, docnije sam se sreo u knjizi o temerinskoj raciji. Posle sam na to nabasao i kod Šandora Ileša:

„…nosim i posebno jedan cvet u ruci. Tako sam to uvek video kod meštana i zabrađenih seoskih žena koje su vukle vence na Dan mrtvih, sa izgovorom da skraćuju svoj put, uvek su pored neoznačene masovne grobnice prolazile grupno. I kada su stigle pored grobnice, onda su kao ’slučajno’ na nju ispustile po jedan cvet. Tako se nosilo cveće onima na čijoj grobnici nije mogla da se zapali ni sveća, za koje nije smelo ni da se moli, čak ni da se zastane pored njihove grobnice. I ipak, gle, procvetala je grobnica, bila je uvek kao kakva krasna bašta s proleća.”

***

Širom sveta osamdesete su bile godine otkrivanja genocida. Jedva da je bilo naroda koji nije osvežio sećanje na svoje ubijene pretke, mora krvi kolektivne prošlosti. I reč „holokaust“ je počeo da se inflatira, počelo se govoriti o Black Holocaustu, crvenom holokaustu… štaviše: o holokaustu protiv Palestinaca. Od dostojnog sećanja na žrtve ne jednom stvorena je obična industrija sećanja, a od uspomena jeftina masovna roba. Od strašne prošlosti mogao je da se stvori politički kapital, a pokazala se korisnom i za gomilanje moralnih privilegija i kao sirovina kulturnih identiteta. Rat brojkama umrlih, metodično uzajamno licitiranje, „krvava algebra žrtava“ na kraju je vodila ka konkurentnom statusu žrtve (competitive victimhood).

„Meni su tri pretka ubijena kod Vundid Nia. A tebi?“

Simptomatično je kako je Finkielkraut sve ovo kritikovao još početkom 80-tih godina: „Od kada znamo o holokaustu, ona etnička grupa koja nije bila žrtva masovnog istrebljenja ne zaslužuje pažnju ili saosećanje sveta, genocid je postao sredstvo kolektivne legitimacije i stvaranja identiteta“. Bodrijar je i od ovog bio ciničniji: „…svi smo kao i Jermeni, koji očajnički nastoje da dokažu da su ih 1917. poklali“.

Doista, šta vredi jedna zajednica koja još ima žive članove??!

Kada je ’89/90-e, osnivanjem Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara započelo političko samoorganizovanje vojvođanskih Mađara, oživljeno je i sećanje na Mađare ubijene koncem Drugog svetskog rata i nakon njega kroz javno izražavanje pijeteta; započinjanje istraživanja i objavljivanje rezultata spadalo je među najvažnija stremljenja.

Ubijali su nas, dakle, mogli smo postati svesni sebe? Bez politike sećanja vojvođanskih Mađara verovatno ne bi bilo moguće efikasno buđenje kolektivne svesti.

U takvom je istorijskom trenutku došlo do njihove borbe za dostojnu komemoraciju kada se celina (post)jugoslovenskog područja bavila nečim sličnim, i pored sećanja na žrtve iz prošlosti – uvećavala i broj žrtava sadašnjosti. Ali, da li je katarzično oživljavanje Čuruga, Žablja i Mošorina značilo isto kao sve češće pominjanje Foče, Blajburga ili Jasenovca? Još uvek znamo isuviše malo o tom periodu vojvođanskih Mađara da bismo mogli pravično da prosuđujemo. Ipak, podsećajući se tadašnjih govora, imamo utisak da su se nastojanja vojvođanskih Mađara razlikovala od logike mrtvih koja je funkcionisala u južnoslovenskim ratovima. Tako se, na primer, 1990. na temerinskoj komemoraciji DZVM-a čulo i to da „ni zimu 1942. ne možemo zaboraviti“ i da „budućnost od nas ne želi osećanje krivice, nego svest o odgovornosti“. Ako je i bilo onih koji su žrtve koristili za prikupljanje političkih poena, čini se da ih čak ni oni nisu smatrali sredstvom raspirivanja međunacionalne mržnje. Ali, postavlja se pitanje da li možemo biti zadovoljni sa svim onim što se sa našim sećanjem dogodilo i događa?

Do danas jedno od najraširenijih gledišta, koje ponajviše iskrivljuje ono što se dogodilo, koristi suprotstavljanje zlih partizana versus nedužnih mađarskih žrtava. Ovaj je pristup zaokružen u izjavi Ištvana Pastora, predsednika SVM, prema kojoj „ono što se u 1944. i 1945-toj dogodilo nisu počinili Srbi, nego boljševički partizani“.

Previše je ovo jednostavna strategija: počinioce poistovećuje sa komunistima, kojih više nema ni u naznakama, tako da u krajnjoj liniji nema s kim i nema zašto da se razgovara o onome što se dogodilo. A knjige o pokoljima u Južnim krajevima možemo slobodno da stavimo na policu pored Viktora Serža, Solženjicina i Crne knjige komunizma? Ono što se zbilo može se istrgnuti iz istorije srpsko-mađarskog suživota i tretirati kao pusti sporedni slučaj totalitarnog boljševičkog državnog aparata? U toj se viziji gube ne samo višedecenijske suprotnosti pre toga, nego i složenost tadašnje situacije. Iz ove priče izostaju vojvođanski Srbi, koji su učestvovali u pokoljima i kolonisti koji su se vratili (tako osvetnici iz šajkaškog područja), ali i Crvena armija, koja je u brojnim slučajevima stala u odbranu Mađara, kao i spasilac Mađara koji je platio životom, agrarni socijalista Peter Nemet i mnogi drugi…

( I uopšte: budući da pokoljima evo već četvrt veka pristupamo u duhu rutinskog, nediferenciranog antikomunizma, mađarski, jevrejski, nemački i drugi industrijski i agrarni proletarijat tog doba i njihovi pokreti su za nas nevidljivi.)

Tadašnja zbivanja ne mogu se razumeti bez poznavanja bede čitavog naroda. Uvodnik Temerinskih novina od 18. juna 1942. dobro pokazuje tadašnje opšte raspoloženje: „sada, kada smo vraćeni hiljadugodišnjoj Majci, ne tražimo poklon, milostinju za ovdašnje Mađare, nego zahtevamo da… konačno dođu do onog na šta posle mnogovekovne žrtve u krvi i rada imaju pravo: do hleba, posla i zemlje“. I s pravom piše Bela Čorba u vezi sa od 1942. sve učestalijim partizanskim akcijama paljenja žita, da je nepoverenje u režim i u krugu temerinskih Mađara sve više raslo: „Nerešavanje socijalnog pitanja, zabrana povećanja nadnice težaka, uvođenje obavezne predaje letine…, izostanak podele zemlje, sve je to bilo od uticaja u pravcu nepopularnosti režima“. Možda se i masovnom bedom može objasniti zbog čega se našao dobar broj takvih Mađara u Temerinu koji su se trudili da iskoriste uvek nove prilike za nezakonito sticanje imovine: pristupili su pljačkanju jevrejskih kuća, išli u „plenidbu“ po napuštenu dobrovoljac-imovinu u Koloniju i Sirig, čak su u oktobru 1944. započeli da kradu i nemačku imovinu.

Studije o pokoljima su i danas pune površnih prekoncepcija, zbog toga je još uvek i u pogledu najelementarnijih pitanja teško jasno videti situaciju. Tako, na primer: ko je počinio ubistva? Čitav niz studija govori o „Titovim partizanima“, „dželatima Titovog režima“, ili olakom jednostavnošću „Titovima“, i pored toga što je, koliko znam, veza između partijskog rukovodstva i ubijanja nedužnih do danas nerazjašnjena.

A na to pitanje mogu da bace drugačije svetlo recimo sećanja Ise Jovanovića. Jovanović, koji je, pored ostalog, bio predsednik Narodnooslobodilačkog fronta Vojvodine, u svojim memoarima piše ovo:

„A bilo je i nemilih pojava, bilo je ponegde i odmazde. Ogorčen zbog zverstava tokom okupacije, narod se u nekim svetio Mađarima, učestvovala je u tome i vojska. Međutim u tome su stradali i mnogi nevini. Zapravo, zločinci koji su okrvavili ruke u Novom Sadu i selima Šajkaške mahom nisu ni dočekali oslobođenje, već su pobegli sa Nemcima i njilašima. Većina onih koji su ostali nije se osećala krivom.

Zbog toga nas je, Žarka i mene, Tito jednom pozvao u Beograd, desetak dana nakon početka našeg rada u Novom Sadu. Pošli smo u njegovu rezidenciju u Užičkoj ulici, u koju se tek bio uselio. Naravno, prethodno smo se javili u Centralni komitet. Zapitali smo zašto nas Tito zove. Leka reče samo da ćemo videti, ništa više. Bilo nam je jasno da je Tito nešto ljut na nas. U Užičku ulicu smo pošli sa Lekom, Đilasom i Nikolom Petrovićem.

 Tita zatekosmo kako šeta po sobi. Reče nam da sednemo.

 – Pozvao sam vas da vam skrenem pažnju na nešto što se kod vas dešava – poče Tito. – To je u suprotnosti sa marksizmom, sa politikom naše Partije. Kako ste mogli da dozvolite odmazdu nad Mađarima, ni krivim ni dužnim ljudima, radnicima, koji nisu ni bežali od nas…?

– Izvini, druže Stari – rekoh ja prvi – ja sada prvi put čujem za to…

– Druže Tito, i ja prvi put čujem za tako nešto – pridruži mi se i Žarko.

– Pa tim gore – preseče nas Tito – sekretari Pe-Ka pa ne znaju…! Pa to može da sazna međunarodna javnost, da se počne govoriti kako smo mi za odmazdu. A mi, komunisti, nismo za odmazdu… Tačno je da su oni ubijali Srbe u Novom Sadu, Žablju i drugde, ali ovo nije način da im se revanširamo, mi moramo biti internacionalisti…

Bio je jako ljut na nas. Tu su bili i Đilas i Ranković, možda i Hebrang, a mi kao na optuženičkoj klupi. Pokušavali smo da se branimo, ali Tito nije popuštao.“

Shodno nastavku prisećanja, Tito je naredio da se sekretari, odnosno Isa Jovanović i Jovan Veselinov Žarko sastanu sa vojnim komandirima i da im zabrane da čine bilo šta osim oslobađanja novih teritorija. (Pogledaj: Isa Jovanović: U službi revolucije. Institut za istoriju, Novi Sad, 1987. 198-199. str.)

Imamo li razloga da sumnjamo u verodostojnost ovog izvora? Bilo kako bilo, stvaranje socijalističkom nazivane Jugoslavije natopljeno je i krvlju nevinih Mađara, u Bačkoj, Banatu, u Podravini i Pomurju.

***

U mojoj je porodici bilo još jedno pripovedanje, pored onog o procvetaloj grobnici za Dan mrtvih, koje je mnogo puta iskrsavalo. Govorilo je o onim precima koji su se pod starost odselili u Čurug, da bi tamo u miru mogli da provedu vreme koje im je preostalo. Upozoravali su ih da će, ukoliko dođe do obrta, mladi pobeći i da će oni biti žrtve osvete – sve uzalud. Nisu dočekali ni to da ih oteraju u logor smrti u Bačkom Jarku. Njihova su imena tamo na spomen-ploči temerinskog groblja, a sećanje na njih čuva i knjiga Temerinska racija, ako i ne poimenično. Tamo su među pogubljenima bez sudske odluke, kod Janoša Ivaniča: „oca i majku su mu umlatili u Čurugu.“

Toliko je meni ostalo od mog čukundede i čukunbake.

Istovremeno, moja baka ni najmanje nije bila pristalica kuđenja Srba ili partizana. Sećala se onih koji su se prilikom ulaska honveda drali: „Hitler, Horthy, a rácot hordd ki!” [„Hitler, Horti, iznesi Raca!“], a i onih koji su odlazili u susedna naselja da napastvuju Srbe i pljačkaju. Da li je bila u pravu, kada je tako razmišljala? U kojoj meri?

Sve više verujem da je, nakon što smo stigli do kraja popisivanja grehova, na obe strane, vredno setiti se onih koji se usred užasa nisu ponašali onako kako su moćnici od njih očekivali, naših skromnih vojvođanskih Šalkahazi Šara (Šara Šalkahazi je bila sestra u rimokatičkom crkvenom redu Društvo socijalne službe i tokom II svetskog rata bitno je doprinela spasavanju Jevreja u Mađarskoj), Mihalja Horvata i Andora Molnara, koviljskih sudija i Lajoša Dunafalvija, koviljskog žandarmerijskog komandira, koji su istupili u odbranu Srba viđenih za pogubljenje, ili, zaštitnika siriških Srba Mihalja Fehera, Antala Berki Ivaniča, Pala Kalmara, Janoša Kase, Antala Fraja, Đerđa Tota i Ileša Varge. Ili spasiteljki Jevreja, Rozalije Zavarko Loc i Franciške Mesaroš iz Temerina. Jednom, kada čak i kamenje postane sveto, biće knjiga u kojima će biti imena samo njima sličnih. Prošlost je to svih nas. I koliko god da je neverovatno, možemo u njoj pronaći i utehu.

(Tekst je objavljen na hu.autonomija.info)