Božidar Gajo Sekulić (1938.) sarajevski je filozof crnogorskog porijekla, dugogodišnji profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, gdje je neposredno pred početak rata bio i dekan. No još je zanimljiviji njegov građanski angažman: bio je (1989.) glavni pokretač sarajevskog ogranka Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), kao i (uz Nebojšu Popova), godinu dana kasnije, inicijator Pretparlamenta i Okruglog stola vlasti i opozicije, dakle triju inicijativa – da se oni stariji podsjete, a oni mlađi doznaju – koje su, počevši od 1989. pa sve do 1991., pokušavale uspostaviti mehanizme mirnog prijelaza iz jednostranačja u politički pluralizam te spriječiti nasilan i krvav raspad Jugoslavije.

Svi su ti pokušaji bili bezuspješni, sistematski su marginalizirani i višestruko denuncirani, a danas se o njima više gotovo ništa ne zna. Gajo Sekulić je – opet bezuspješno – pokušao popraviti prešućivanje i prevenirati zaborav tih inicijativa, i to je učinio objavljivanjem knjige koju je pod naslovom Individuum i nasilje 2006. objavio sarajevski izdavač Rabic. No, s iznimkom triju prikaza, dva u sarajevskim časopisima Dijalog i Pregled, i jednoga u beogradskoj Republici, te kasnijih citiranja u jednom magistarskom radu i dva zbornika (gdje se ona navodi kao primarni historijski izvor za rekonstrukciju geneze civilnog društva u Bosni i Hercegovini, a osobito za uvid u karakter i dosege antiratnih inicijativa u periodu od 1990. do 1992. godine), knjiga je popraćena prešućivanjem (dijelom možda i zbog izostanka veće agilnosti izdavača). Njezin se naslov rijetko sreće u popisu literature istraživača kraja Jugoslavije i ratnih zbivanja devedesetih godina prošlog stoljeća.

Valja nešto reći i o samoj knjizi. Prvi dio donosi pisma koja je autor početkom ljeta 1991. slao svim značajnijim akterima tadašnjih turbulentnih zbivanja koja će prerasti u otvoreno ratno nasilje (svim predsjednicima tadašnjih republika, ali i Momčilu Krajišniku, Janezu Janši, Veljku Kadijeviću, Stipi Mesiću, Dobrici Ćosiću, Anti Markoviću, Vuku Draškoviću…), a neka od tih pisama popraćena su i njegovim komentarima i analizama (o karakteru tih analiza najbolje svjedoče naslovi nekih od njih: „Savremeni antifašizam je civilni“ i „Armija kao organ partijske države“). Drugi dio knjige donosi integralne dokumente Pretparlamenta Jugoslavije (indikativan je tu naslov „Savezni izbori put iz krize“) i Okruglog stola vlasti i opozicije (a tu je indikativan naslov „Kako spriječiti totalni rat“). Sve to predstavlja, kako autor imenuje, priloge „zabačenoj historiji“.

Knjiga objedinjuje dokumentarnu i analitičku vrijednost, a nije bez osnova i ocjena prema kojoj je ona valjan spoj filozofske refleksije (u kojoj se teorijski promišlja odnos pojedinca, moralne odgovornosti i političkog nasilja) i dokumentarne građe o raspadu Jugoslavije i o antiratnim aktivnostima u tom mračnom razdoblju. Gajo Sekulić se tu iskazuje kao „bosanski vizionar“ koji dosljedno zagovara mir i nenasilje, javno upozoravajući na posljedice predstojećeg rata u vremenima kada se još činilo da je rat moguće izbjeći. Ili, kako to on formulira u predgovoru: „I ja sam pripadao toj grupaciji mirovnih utopista čije je jedino oružje bio bolji argument, odnosno princip nenasilnog djelovanja“ (str.12).

Prezentirana dokumentacija je dragocjen i nezaobilazan izvor koji će morati na adekvatan način uzeti u obzir svaki istraživač/ica geneze katastrofe devedesetih godina, ali se vrijednost knjige nipošto ne može svesti na dokumentarnu dimenziju. Ona također donosi objašnjenje korijena te katastrofe, kao i razjašnjenje pitanja o odgovornosti. Jedan od tih korijena sadržan je u dominantnom uvjerenju da se demokracija može zasnivati na apsolutizaciji nacije (umjesto da ona polazi od suverenog građanina). Što se pak tiče odgovornosti, autor je rezolutan. Odluku o ratu donijeli su najmoćniji politički akteri tadašnje Jugoslavije, ili – u malo drukčijoj formulaciji – rat su proizvele političke, ekonomske, vojne, vjerske, policijske, znanstvene, medijske i mafijaške elite (baš tim redom!), ali suodgovornosti nisu lišeni ni širi društveni slojevi koji su prihvatili histerične nacionalne bajke, jer te bajke neumitno vode nasilju kao normalnom prirodnom stanju društva.

Knjiga nadalje može biti poticaj za razmišljanje o odgovornosti intelektualaca, ulozi i dosezima građanskog otpora te mogućnostima nenasilnog političkog djelovanja. Retrospektivno gledajući, svi ti pokušaji sprečavanja rata pokazali su se odviše slabašnima da bi mogli imati kakve značajnije učinke. Možda su se oni zasnivali i na naivnosti, na nerazumijevanju zbiljskih silnica koje su odredile karakter zbivanja što će uslijediti. I sve to stoji! Međutim, iz iskustava otpora nadolazećem zlu može se ponešto naučiti: u prvom redu to da individue i (makar i marginalne) skupine mogu i u najbezizlaznijim situacijama odbaciti logiku sile i nasilja, a u tom odbacivanju leži zalog da autoritarno-kriminalne strukture koje su proizašle iz devedesetih godina ne moraju biti neprikosnovene niti vječne.

I zaključno! Nije uobičajeno da se obilježavaju godišnjice knjiga koje nisu naišle na epohalan odjek. A ova marginalizirana knjiga sasvim sigurno nije stekla status prijelomnog djela. Međutim, ako imamo u vidu kako ona svjedoči ne samo o pokušaju da se spriječi nadolazeće zlo nego da se u njoj Gajo Sekulić iskazuje kao onaj koji je predvidio svu dubinu toga zla (a na više mjesta u svojim pismima on naglašava da će zlo u najgorem obliku pogoditi upravo Bosnu i Hercegovinu), onda se u njoj može otkriti visoka razina aktualnosti. Sve što je predvidio – dogodilo se!

A danas se zlodjela dobrim dijelom komemoriraju jednostrano: svatko se prisjeća žrtava iz redova vlastite etničke/vjerske skupine, zaboravljajući da je žrtava bilo i na drugim stranama (nerijetko i u mnogo većem broju nego na strani koju on zastupa i u čije ime pokušava govoriti). To posebno važi za srpsku stranu: s rijetkim iznimkama (Žene u crnom, Fond za humanitarno pravo, Helsinški odbor te pojedini – u pravilu marginalni – predstavnici opozicije), svi se srpski političari i intelektualci ekskluzivno usredotočuju na – nekad zbiljske nekad i izmišljene – zločine počinjene nad pripadnicima srpskog naroda. Naravno, prešućuju genezu zločina ili negiraju zločine, pa ih nerijetko i opravdavaju (kao što mnogi od njih slave tobožnje srpske heroje, one koji su poticali ili i direktno provodili najgore zločine, od genocida u Srebrenici pa nadalje).

Imamo li sve to u vidu, možemo zaključiti da marginalizacija ove knjige nipošto nije slučajnost. Ali i shvatiti da suočavanje s rađanjem zla i – premda bezuspješnim – pokušajima da se ono preventivno onemogući, o čemu nam ova knjiga nudi dragocjeno svjedočanstvo, može – a i mora – biti ključan doprinos svima nama toliko potrebnom izlječenju od zaborava i od opsjednutosti zlom koje je još uvijek na djelu.

(Tačno.net)