Skip to main content

Koga briga za Vojvodinu?

Autonomija 10. окт 2012.
2 min čitanja

Nacionalisti su sada čvrsto na vlasti u Beogradu. Tomislav Nikolić je predsednik. On je dugo vremena bio saradnik Vojislava Šešelja, kome se pred Haškim tribunalom sudi za zločine protiv čovečnosti. Ivica Dačić, nekadašnji glasnogovornik partije Slobodana Miloševića, postao je premijer. U poslednje vreme ima dosta diskusija u Srbiji, regionu i u međunarodnoj zajednici o stavu Srbije prema Evropskoj uniji, prema susednim državama, a naročito prema Kosovu, koje zvanični Beograd i dalje smatra južnom srbijanskom pokrajinom.

Istovremeno, većina je zaboravila na Vojvodinu, koja ima svoje nerešene probleme u odnosima sa Beogradom. Stanovici Vojvodine ne žele da se odvajaju od Srbije, ali oni takođe ne žele da trpe poniženja koja traju više od 20 godina.

Vojvodina je bila jedan od najrazvijenih delova bivše Jugoslavije do 1988. godine, kada je Milošević, uz pomoć nacionalista, ukinuo pokrajinsku autonomiju i čvrsto centralizovao državu. Pre 1988. godine u Vojvodini je svake godine nicala jedna nova fabrika, građene su stotine kilometara puta i željeznica, mostovi, bolnice… Oko 90 odsto novca zarađenog u Vojvodini tu je i ostajalo, nezaposlenost jedva da je postojala, a bezbednost građana bila je na najvišem nivou u Evropi.

Danas, više od dve decenije kasnije, srbijanska vlada kontroliše sve aspekte života u Vojvodini, premda pokrajina ima svoje izabrane institucije. Vojvodina je po prvi put u svojoj istoriji svrstana u nerazvijene regione. Sela umiru, a mladi ljudi beže u inostranstvo. Kriminal i nezaposlenost su u porastu. Vojvodina je povratila neke nadležnosti, koje je imala ranije, ali samo na papiru. Vojvodina nije dobila pravo da upravlja sopstvenim novcem.

Prema Ustavu Srbije iz 2006. godine, Vojvodini bi trebalo da pripadne sedam odsto od republičkog budžeta, ali to se nikada nije desilo. U stvarnosti, Vojvodina godišnje puni nacionalni budžet sa 35 do 40 odsto, a nazad dobija po pravilu manje od sedam odsto propisanih ustavom. U poslednjih šest godina, Vojvodina je tako zakinuta za 600 miliona evra. To je veoma značajna suma, u zemlji koja je svoje najprofitabilnije preduzeće, Naftnu industriju Srbije, prodala Rusima za 400 miliona evra. Vlada Vojvodine uložila je prigovor Ustavnom sudu zbog toga što republička vlast zakida pokrajinu i ne poštuje sopstveni ustav.

Čak i Demokratska stranka, koja je vladala Srbijom nakon pada Miloševića, nije žurila da vrati Vojvodini prava koja joj je oduzeo Milošević 1988. godine. To je učinjeno samo delimično. A potom, istoga dana kada je dogovorena nova nacionalistička Vlada Srbije, Ustavni sud je objavio mišljenje da su 22 nadležnosti pokrajine u suprotnosti sa ustavom. Na taj način, osporeno je da se Novi Sad naziva glavnim gradom Vojvodine, osporeno je pravo pokrajini da sama donosi strategiju razvoja poljoprivrede, da vodi kancelariju u Briselu, da finansira rad Vojvođanske akademije nauka i umetnosti…

U jednom istraživanju javnog mnenja iz 2011. godine gotovo polovina građana Novog Sada kazalo je da nisu zadovoljni sadašnjim statusom Vojvodine. Pet procenata je kazalo da se zalaže za nezavisnu Vojvodinu. Sa nacionalistima na vlasti u Beogradu i demokratama u Vojvodini, može se očekivati pogoršanje situacije. Nacionalisti će želeti da Vojvodini ostanu simbolične nadležnosti i da ostane duboko zavisna od Beograda. S druge strane, građani Vojvodine će se boriti za svoja prava.

Branislav Despotović
(tekst našeg kolege iz SAD objavljen je na blogu američkog stručnjaka za Balkan Daniela Serwera, na adresi http://www.peacefare.net/?p=11454)