Možda znate biblijsku priču o Isavu i Jakovu. Isav je bio prvorođeni sin, ali ne previše bistar, da tako to kažemo. Jednog dana se vratio umoran iz lova i osjetio miris jela. „Daj mi da jedem od toga jela crvenoga što si spremio“, rekao je bratu. „Hoću, ako mi ustupiš pravo prvorođenog“. Whatever, ustupam ti ga, samo da nešto pojedem – Isav je bio u tom fazonu. Jesi li siguran da mi ustupaš to pravo? Kuneš li se? pitao ga je Jakov sa upornošću s kojom vas kompjuter pita „Are you sure to want delete this file“? Jebeš pravo prvorođenog, crkoh od gladi, evo ti ga, nà (malo slobodniji prevod).

Isav, dakle, nije razmišljao dugoročno. Ali ovo nije bila glavna Jakovljeva prevara. Kad je njihov otac Isak osjetio da mu se bliži kraj, poželio je da blagoslovi starijeg sina što bi u terminima današnjeg svijeta značilo da taj koji dobije blagoslov dobija većinski paket akcija u najjačoj kompaniji na tržištu, Mercedes Majbah i najljepše žene svijeta pride. Elem, Isav je bio rutav a Jakov gladak. Jakovljeva majka Rebeka, naklonjena mlađem sinu, zaklala je jare i umotala ga u jareću kožu. Jakov se predstavio kao Isav (koji je opet bio zauzet lovom) i zatražio blagoslov. „Priđi bliže da te opipam“, rekao mu je otac jer je bio skoro sasvim slijep.

„Glas je Jakovljev ali su ruke Isavove“ rekao je otac i dao mu blagoslov. Kad se Isav vratio iz lova, ne znajući šta se desilo, prišao je ocu i zatražio da ga blagoslovi. „Već ga dadoh bratu tvome“, kaza mu otac.

„A Isav reče: pravo je što mu je ime Jakov jer me dvaput prevari. Uze mi prvenstvo a sad mi uze i blagoslov“ (1Moj 27:36)

„Onda reče ocu svojemu: e da li je samo jedan blagoslov u tebe oče, blagoslovi i mene. I stade iza glasa plakati Isav.“ (Ibid, 37-38). Too late, too late.

Nevil Godard, koga sam već pominjao, tumači ovu priču veoma kreativno i povezuje je sa izvjesnim skrivenim psihološkim zakonima u šta sad nećemo ulaziti. Po njemu, ime Jakov znači „supplanter“, onaj koji potiskuje. I tako, Jakov je potisnuo Mickeyja. Sad je na dobrom putu da potisne i Đukanovića. Momentum je na njegovoj strani. Suverenistički blok više niko i ne pominje. SDP se prosuo, urnisan Raškom i Rankom.

Znate već šta mislim o piscima koji srozavaju sebe na nivo političkih analitičara. Gnušao bih se sebe kad bih pisao klasičnu političku analizu. Ja prosto moram da ubacim filozofiju, religiju ili ezoteriju inače ne bih izdržao suvoparnost tematike. Zato ne zamjerite što sam se poslužio starozavjetnom pričom da bih mogao napisati ovaj tekst.

Šta smo u nedjelju naučili? Pa, za početak, da nekoga ko se zove Jakov nikad ne treba potcijeniti.

Nisam ga, naravno, glasao jer sam oldskul DPS- ovac a teško je starog psa naučiti novim trikovima. I ništa u vezi s njim mi nije simpatično osim imena.

Ali mi se isto tako nisu dopale banalne igre riječi kojima su mu se velji Crnogorci rugali. Znao sam tada da sigurno ulazi u drugi krug. U crnogorskoj sumornoj priči, da se vratim na poređenje s Biblijom, prevara se sastojala u tome što je u javnosti stvoren utisak da je Andrija Mandić glavni Vučićev igrač, a ustvari, pravi kandidat Vučića i SPC je bio Milatović.

Nešto mislim, kad se već ona šklopocija od trajekta zove 30. Avgust, možda bi i himnu trebalo da preimenujemo kao što stoji u naslovu. Bilo bi nekako primjerenije. Jer, za otrežnjenje ovog društva očito će trebati godine, možda i decenije. Do nekog novog Mila Đukanovića koji će stvari postaviti na svoje mjesto. U međuvremenu, naši životi prolaze. Ili možda stoje u mjestu, nisam više siguran.

(Antena M)