Leksikon tranzicije Hajrudina Hromadžića spominje se na više mjesta kao djelo koje možda najbolje opisuje put kojim su prošle i još prolaze zemlje nastale nakon raspada Jugoslavije.
“Leksikon tranzicije uspostavlja dijagnostičke orijentire procesa koji traju posljednjih tridesetak godina i lucidno odgovara na pitanja: gdje smo, što smo, odakle smo krenuli i kamo idemo“, zapisao je Dean Duda, profesor sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Hajrudin Hromadžić, redovni profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci u svojoj novoj knjizi izdvojio je i detaljno objasnio gotovo 130 pojmova i sintagmi, među njima one koji nadilaze iskustva „naše tranzicije“, poput pojmova kapitalizam, socijalizam, liberalizam, ali i pojmove i sintagme koji su duboko obilježili postjugoslovenski prostor, poput uhljeb ili turbofolk.
„Jedan od glavnih, temeljnih mitova o tranziciji, blizak autorima liberalne i neokonzervativne provenijencije koji se bave ovom temom, jest onaj da je tranzicija drugo ime za linearno-progresivističku povijesnu putanju od točke A prema zamišljenoj točki B […] Primjer naše regije kroz tranziciju pokazuje da se moguće vratiti, to jest kao nekim vremeplovom dospjeti, u egzistencijalne uvjete koji više nalikuju nekim predmodernim razdobljima“, rekao je Hromadžić u intervjuu Al Jazeeri uoči sarajevske promocije Leksikona tranzicije planirane za početak oktobra.
Zašto je, po Vama, Leksikon tranzicije važan?
–U Leksikonu sam pokušao dijagnosticirati političke, ekonomske i kulturalne dimenzije i karakteristike recentne tranzicije bivšeg jugoslavenskog prostora s fokusom na Hrvatsku. Iako, pritom očekivano, nalazim pregršt preklapajućih perspektiva i iskustava s ostalim jugoslavenskim republikama. Riječ je o gotovo 130 pojmova i sintagmi koje tretiram kao simptomatične markere za iskustva naše tranzicije i preko kojih takva iskustva analiziram.
Radi se o formi leksikona, dakle ponešto osobno subjektivnijem čitanju i interpretiranju spomenutih fenomena, iako sam, naravno, itekako vodio računa o preciznosti i provjerljivosti svega navedenog u knjizi. Pritom sam potpuno svjestan limita takvog pristupa, to jest subjektivne autorske procjene o primjerenosti ili neprimjerenosti uvrštavanja nekog pojma u Leksikon.
Treba imati u vidu da je ovo individualan autorski rad, jer na srodnim uratcima obično rade veće ili manje profesionalne grupe stručnjaka za pojedine oblasti. Spomenuta forma dijelom je rezultat okolnosti da su pojmovi, u kraćim verzijama, prije knjiškog ukoričenja, objavljivani u zagrebačkom tjedniku Novosti.
Početna frustracija zbog malog prostora koji sam dobio na raspolaganje, svega 2.800 znakova s proredom, to jest jedna i pol kartica novinskog teksta, na kraju se pokazala prednošću jer sam morao izbrusiti stil, semantiku i leksik teksta do krajnjih detalja. Istovremeno nisam želio napisati još jednu klasičnu znanstveno-istraživačku studiju, iako i takve nedostaju o ovoj temi na našem jeziku, već sam se svjesno odlučio za hibridnu formu esejistike, angažirane publicistike i teorije, za koju se nadam da komunicira sa širom zainteresiranom javnošću.
Premda se knjiga može čitati nelinearno, hipertekstualno, u skokovima s pojma na pojam, i to će vjerojatno biti i slučaj kod nemalog broja čitatelja i čitateljica, ona ipak predstavlja pokušaj kreiranja jedne razdrobljene, a opet dijaloški povezane cjeline.
Vi se, dakle, u Leksikonu tranzicije bavite pojmovima koji su ušli u svjetski javni prostor, a vrlo direktno i pojmovima koji su ušli u javni prostor zemalja nastale raspadom Jugoslavije. Koji su to pojmovi koji su obilježili bivše jugoslovenske zemlje od ‘90-ih do danas, a koje razrađujete u svojoj knjizi?
–Spomenuo sam da se radi o povelikom broju pojmova i sintagmi koje nalazim indikativnim za naša kolektivna društvena iskustva tokom proteklih 30-40 godina. Neki pojmovi koje sam uvrstio u Leksikon su grandioznog, historijskog i paradigmatskog karaktera te daleko nadilaze partikularna iskustva naše tranzicije. Oni pripadaju svijetu i povijesti. Takvi su recimo pojmovi prosvjetiteljstvo, kapitalizam, socijalizam, liberalizam i njima srodni. Uključio sam ih u knjigu jer me zanimalo pokušati dovesti ih u vezu i interpretirati ih u ključu specifičnosti naših iskustava s kraja 20. i početka 21. vijeka. No, neki drugi pojmovi su pak specifičnije i uže vezani uz naše tranzicijske priče i perspektive. Na primjer, uhljeb, turbofolk, poslovni anđeli itd. Oni su na neki način naši, iako srodna značenja koja takvi pojmovi pokrivaju postoje i drugdje, u drugim tranzicijskim zemljama.
Jesu li neki od tih pojmova zloupotrijebljeni od političkih elita, u smislu obračuna s neistomišljenicima ili prikrivanje vlastitog kriminala?
–Apsolutno. Takav je recimo upravo spomenuti pojam uhljeb. To je klasičan primjer ideološke intervencije u medijsko-javni prostor sa ciljem difamacije određenih vrijednosti, profesija, radnih profila, poslova, ideala… U ovom konkretnom slučaju, pojmom uhljeb etiketiraju se neke javne profesije i poslovi kojima se prišiva status nedopustive radne i životne zbrinutosti u epohi neizbježnog kapitalizma i radno-životnih nesigurnosti koje su njemu inherentne. Uhljeb kao relikt nadiđene prošlosti, ostatak socijalizma. Umjesto, sugerira nam aktualna hegemonija, da svi lijepo preuzmu rizik tzv. tržišne utakmice što je postalo navodno sasvim razumljivo. Kada tog uhljeba sparite s nekim prikladnim antipodom, koji je također proizveden i naširoko distribuiran u istoj medijskoj kloaki, ali je optočen s nizom pozitivnih i afirmativnih atributa, takvi su na primjer poslovni anđeli, ubrzo dospijete do skice društva mladog tranzicijskog neoliberalizma. Ono što je pritom zanimljivo i indikativno jest da se upravo ti silni entrepreneuri nerijetko svim silama upiru ne bi li ušli u posao s državom i njenim institucijama te uspostavili monopol, umjesto da se baš oni, deklarativni zagovornici modela slobodnog tržišta, prvi izlože izazovima tržišne utakmice.
Šta nam otkrivaju neki od tih pojmova; u kojem smjeru se kreće ovaj dio Evrope?
–Jedan od glavnih, temeljnih mitova o tranziciji, blizak autorima liberalne i neokonzervativne provenijencije koji se bave ovom temom, jest onaj da je tranzicija drugo ime za linearno-progresivističku povijesnu putanju od točke A prema zamišljenoj točki B. To jest od navodno autoritarnih država režimskog socijalizma prema parlamentarnoj liberalnoj kapitalističkoj demokraciji, od centralizirane planske državne ekonomije prema slobodnom tržištu, od sivila kulturne jednobraznosti prema nepreglednom, koloritnom i kreativnom postmodernom brikolažu raznovrsnih identiteta. Ništa besmislenije od toga.
Umjesto takvih bajki, preko marksističke kritike političke ekonomije kapitalizma, ali i iskustveno, znamo da je tranzicija u samoj svojoj strukturi obilježena društvenim prekidima, lomovima, regresijama i rupturama. U tom smislu, primjer naše regije kroz tranziciju pokazuje da se moguće vratiti, to jest kao nekim vremeplovom dospjeti, u egzistencijalne uvjete koji više nalikuju nekim predmodernim razdobljima, svakako onim vremenima koja prethode našoj historijski kratkotrajnoj, ali kvalitativno jako nabijenoj društvenoj emancipaciji, svojstvenoj za jugoslavenski modernistički socijalizam. Stoga su države ove regije, uz neke evidentne razlike, redom doživjele regresiju kroz postsocijalističku tranziciju. To se ne odnosi samo na Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Srbiju ili Sjevernu Makedoniju, već i na relativno uspješnu tranzicijsku zemlju poput Slovenije, koja je s pozicije jugoslavenskog ekonomskog hegemona s naglašeno izvozno orijentiranom privredom, dospjela na (polu)periferiju Europe, u značajnoj mjeri ovisnu o središtu EU-a i njenim institucijama.
U jednom ranijem intervjuu koristite termin ‘kapitalistički fašizam’ koji će biti ‘besprijekorno ispoliran’. Na šta ste konkretno mislili?
–Sintagmom o besprijekorno ispoliranom kapitalističkom fašizmu želio sam ukazati na činjenicu da obličja nekih sadašnjih i budućih fašizama neće nužno, i vrlo vjerojatno, nalikovati klasičnom nacifašizmu iz 1930-ih i 1940-ih s njegovom megalomanijom, pompoznom grandioznošću i onim što je Debord imenovao koncentriranim spektaklom totalitarne estetike. Novi fašizmi svakako preuzimaju pregršt vrijednosti i stilova od starog fašizma, ali su to istovremeno i novi fašizmi digitalnog doba s visokosofisticiranom, difuznom spektaklskom estetikom postmodernosti, no zato ništa manje stravični. Aludiram na novije distopijske slike i mehanizme klasičnih fašističkih oblika eliminacija, isključenja, odbacivanja koji sada mogu imati obličja „nedužne“ igre, a zapravo siju klasičan strah, eliminaciju i smrt.
U domenama recentnije popularno-medijske produkcije, reprezentacije nekih elemenata tih novih tipova „ispoliranog“ fašizma moguće je vidjeti u već slavnim serijama poput Black Mirror i/ili Squid Game.
A spomenuta sintagma istovremeno je i historijski podsjetnik na političke i ekonomske okolnosti koje ne bi valjalo zaboraviti. One da je kapitalizam kako nekad, između dva svjetska rata, tako i danas, koristio i afirmirao mehanizme fašizma svaki put kada bi prepoznao političko-ekonomske elemente koji prijete realizaciji njegovih interesa, a središnji takav interes je stalna akumulacija profita.
Nacizam i fašizam su u 1930-im i 1940-im bili sredstva kojim su tadašnja kapitalistička središta moći pokušavala oslabiti socijalističke, komunističke i anarhističke pokrete na svjetskoj ljevici. O tome kvalitetno piše, na primjer, historičar Ishay Landa. Nemojmo sumnjati da će kapitalizam isto napraviti i danas, ako bude potrebno.
STUPS: Diplomatija