“Koncentracijski logori u stvarnosti najviše liče na srednjovjekovne slike pakla” (Hannah Arendt)

U februaru 2008. je Matan Vilnai, tadašnji zamjenik izraelskog ministra odbrane, zaprijetio Palestincima u Gazi “holokaustom”. “Navući će na sebe veći shoah [hebrejski izraz za holokaust], jer ćemo upotrijebiti sve svoje snage da se odbranimo”, rekao je u intervjuu za radiostanicu izraelske vojske.

Važno je prisjetiti se ove izjave danas, kada se aktivisti i analitičari suočavaju s osudama zbog poređenja onoga što se sada događa stanovnicima Gaze s onim što su evropski Jevreji prošlog stoljeća doživjeli od nacista.

U Izraelu se riječ shoah nikada ne koristi mimo rasprava o nacističkom istrebljenju Jevreja tokom Drugog svjetskog rata. Mnogi Izraelci, naročito cionisti, imaju ozbiljan problem s ljudima koji tu riječ koriste za opisivanje drugih genocida. No, zamjenik ministra odlučio je Palestincima zaprijetiti shoahom. Jasno je da je bio svjestan na šta se ona odnosi i da nije štedio riječi.

U decembru 2008. godine, deset mjeseci nakon Vilnaievog intervjua, izraelske okupacijske snage pokrenule su veliki vojni napad na Pojas Gaze koji je trajao 22 dana. Izrael je u ovom napadu ubio više od 1.400 ljudi, većinom djece i žena. Tada niko nije spominjao zabranjenu riječ. Niko se nije usudio da vojnu operaciju, groteskno nazvanu “Lijevano olovo”, uporedi sa shoahom.

Takozvana međunarodna zajednica nije uradila ništa da zaštiti palestinske civile. Baš kao što nije ništa uradila ni kasnih 1930-ih, kada je stajala po strani i dokono posmatrala, odbijajući pružiti utočište nevinim civilima koji su bježali pred pokoljem monstruoznog nacističkog režima.

Normalizacija ratnih zločina

Nacistički ratni zločinci dugo vremena su djelovali potpuno nekažnjeno, oslanjajući se na podršku građana i ravnodušnost “međunarodne zajednice” koja je omogućila ono što je pokojna filozofkinja Hannah Arendt nazvala “banalnošću zla”.

Zbog toga su nacisti bili opušteni u ponavljaju istih zločina iznova i iznova. Ono što su nacistički oficiri tada radili djelovalo je “zastrašujuće normalno”. Kao što je Arendt opisala postupke jednog nacističkog birokrate: počinio je zločine “pod okolnostima koje su gotovo onemogućile da zna ili osjeća da radi nešto loše”. Nacisti su ubijali, a da nakon toga ne osjećaju bilo kakvu grižnju savjesti.

Danas bismo to opisali kao normalizaciju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. U Palestini trenutno posmatramo normalizaciju genocida, etničkog čišćenja i aparthejda.

S obzirom na to da Ujedinjeni narodi, Vijeće sigurnosti UN-a, Evropska unija, te arapski i muslimanski svijet nisu ozbiljno shvatili krvoproliće koje je aparthejdski Izrael počinio 2008. godine, opsada i pokolj Palestinaca Gaze u koncentracijskom logoru postali su “normalni” ili, kako bi to Arendt nazvala – “banalni”.

Kao rezultat toga, Izrael je s lakoćom ponovio krvoproliće 2012, 2014, 2021. i sada 2023. godine – sve vrijeme održavajući hermetičnu, srednjovjekovnu opsadu nametnutu 2006. godine. Masovno ubijanje civila, kao i onemogućavanje pristupa struji, hrani, vodi, lijekovima, internetu, komunikaciji i drugim osnovnim dobrima postali su “normalni”. Na kraju krajeva, Palestinci iz Gaze su “ljudske životinje” – kako ih je otvoreno nazvao aktuelni izraelski ministar odbrane Yoav Gallant – i njihova smrt ne izaziva nikakvu grižnju savjesti.

Podrška kolonijalnog Zapada

U normalizaciji genocidnog nasilja, Izraelu je pomogao i podršku pružio kolonijalni Zapad. To i nije iznenađujuće, s obzirom na prošlost zapadnih zemalja koje su vodile ratove po cijelom svijetu, od Azije preko Afrike do Latinske Amerike, uništavajući pritom autohtone kulture i civilizacije. Te su zemlje počinile gnusne zločine u sklopu “civilizacijske misije” bijelog čovjeka.

I u arapskom svijetu su održavali imperijalistički projekt koji je imao dva cilja – jedan je zaštita interesa Zapada u čuvanju naftnih polja i ublažavanje rastućih nacionalističkih osjećaja; drugi je upravljanje liberalnim kompleksom krivice u vezi sa najgorim pogromom počinjenim u 20. stoljeću, nazvanim shoah.

Zbog toga se shoah u Gazi toleriše. Tamnoputi Palestinci ne opterećuju zapadnu liberalnu savjest, a “banalna” smrt 22.000 Palestinaca koju je počinila genocidna vojska ne predstavlja prijetnju interesima Zapada u arapskom svijetu. Zbog toga je Vijeće sigurnosti UN-a neuspješno u provedbi potpunog prekida vatre u Gazi.

Dakle, trebamo li shvatiti da je izraelski genocid u Gazi Zapadu prihvatljiv, odnosno “normalan”? Da Vijeće sigurnosti UN-a ne vidi hitnu potrebu potpunog prekida vatre? Da je Vijeće sigurnosti UN-a samo produžena ruka Ministarstva vanjskih poslova SAD-a?

Nažalost, odgovor na sva pitanja je potvrdan.

Svijet može biti drugačiji

To što se danas nalazimo u ovoj genocidalnoj stvarnosti, ne znači da ne postoji mogućnost drugačijeg svjetskog poretka s boljim Ujedinjenim narodima gdje su svi glasovi jednaki. Propalestinski skupovi na kojima su učestvovali milioni ljudi koji su izašli na ulice SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Južne Afrike, Španije, Maroka, Indonezije, Malezije, Jemena, Jordana, Italije, Čilea, Argentine, Kolumbije i drugih zemalja, kao i savjesne odluke koje su, između ostalih, donijele vlade Belizea, Bolivije, Kolumbije, Čilea i Južne Afrike, pokazatelj su da svijet želi i može biti drugačiji.

Nije toliko teško zamisliti blisku budućnost u kojoj će postojati jednakost i stvarno poštivanje ljudskih prava svih ljudskih bića, bez obzira na rasu, vjeru, spol i etničku pripadnost.

Njemački pjesnik Bertolt Brecht napisao je ovo u jednom od najmračnijih vremena ljudske historije:

U mračnim vremenima
Da li će se pjevati?
Da, i tada će se pjevati
O mračnim vremenima.

(Al Jazeera, foto: N1)