Skip to main content

FARUK ŠEHIĆ: Lov na ljude u Bosni i Hercegovini

Stav 31. avg 2022.
3 min čitanja

"Iako su fabrike prestale s radom i dalje živimo u sjenci onoga što su proizvele"

Sjećam se kad sam bio prvi put u Klotjevcu ili Klotivcu, selu trideset kilometara udaljenom od Srebrenice, na samoj granici sa Srbijom, kako sam bio fasciniran činjenicom da je srpska vojska dovodila pitomce artiljerijske vojne škole da tu vježbaju gađanje u „živo meso“.

Dovodili su ih na planinu Taru, koja se, nasuprot Klotivca, diže kao neki nestvarni zid iz filma epske fantastike.

Toliko me se to dojmilo da su mi počele dolaziti rečenice za priču o tom zidu/planini odakle se upražnjavala distopijska „igrica“ gađanja u živo meso.

Ovaj artiljerijsko-nastavni „safari“ se zaista dešavao a mete su bili mještani sela na drugoj obali jezera Perućac. Sve ovo mi je pričao Hariz Halilović, mještanin Klotivca, koji je sada profesor antropologije na univerzitetu u Melburnu, čovjek koji se sistematski bavi analizom zločinom koji je preživio. A njega je rat zatekao u Prijedoru i tu je ekspresno završio u Omarskoj, poslije je „prekomandovan“ u drugi „lakši“ logor, preživio sve to i završio down under. Jedini Srebreničan kao logoraš u prijedorskim logorima. Na njegovom životnom primjeru vidi se jedinstvo u srpskim zločinima u Bosni i Hercegovini. Jedno čudovično jedinstvo namjera i učinjenih zločina. Genocid je počeo u Prijedoru a završio se u Srebrenici.

Nisam napisao nadrealnu priču o Tari kao poligonu za gađanje živih, pokretnih meta. Htio sam poslije pisati i roman o sudbini mještana ovog sela koji su se krili u pećinama mjesecima nakon pada Srebrenici. Lovili ribu u jezeru i preživjeli genocid tako što su preko iste te Tare prešli sve do Makedonije ili se izvukli na druge načine. Neki su se predstavljali kao sakupljači ljekovitog bilja, a ekavicu su poznavali jer se govorila odmah preko jezera. Nisam ni to napisao ali imam plan da jednom ovu ideju pretvorim u kratki roman.

Razmjere užasa u BiH tokom rata su tolike da mene ništa ne može iznenaditi, pa tako ni intervju slovenskog režisera Mirana Zupaniča „Sarajevo safari“ o mračnim bogatašima koji su plaćali silne pare da dođu iznad Sarajeva i ubijaju civile u opkoljenom gradu. Iako se u intervjuu ne navodi dosta podataka koji bi zanimali javnost, meni je Sarajevo safari sasvim realna stvar, ako znam da je Eduard Edička Limonov bio preteča tog „safarija“, prije nego je to bilo kool među bjelosvjetskim zlikovcima i bogatašima. Tema je to koju tek treba istražiti, ali znamo da su dolazili razni dobrovoljci sa svih strana „pravoslavnog“ i nepravoslavnog svijeta da pomognu srpsku braću, koju su napali nenaoružani mudžahedini, to jest mi u patikama i Levi’s hlačama.

Koga zanima kako izgleda ovakav krvavi safari može pogledati odličan dokumentarac Pawela Pawlikowskog „Serbian Epics“ iz 1992. Film je to bez ijednog komentara iz offa; likovi/stvarne ličnosti sami pričaju, pjevaju, piju rakiju i vitlaju oružjem, te pucaju po opkoljenom gradu. Kamerman je bio pokojni Lazar Stojanović, autor bunkerisanog jugoslavenskog filma „Plastični Isus“.

U filmu „Serbian Epics“ kamera sve govori. Kadrovi prikazuju aktere kao orke iz Tolkienovog mitološkog svijeta „Gospodara prstenova“. Nije slučajno što Ukrajinci ruske vojnike nazivaju orcima. Ima tu neka tajna veza među „pravoslavnom“ braćom a to je pljačka, ubijanja, silovanja i ostali ratni zločini.

Doduše, nema pravoslavlje veze s tim, ili ne bi trebalo imati, samo što me „dejstvovanje“ Srpske pravoslavne crkve tokom i nakon rata jasno demantira u mojoj želji da im s leđa skinem bilo kakvu odgovornost za poticanje rata i zločina u BiH. Što bih ja imao razumijevanja za njih, kada su blagosiljali topove i ratne zločnice, a poslije rata ih skrivali po manastirima i crkvama. Popovi koji u mantijama pjevaju četničke pjesme; kao sadašnji patrijarh koji je negdje u Čikagu sa bradatim četnicima pojao tužne koljačke pjesmice – ima ta snimka iz doba kada nije bio patrijarh, vengo mitropolit.

Šta god crnje, bizarnije, najgore izroni kao novi podatak iz rata ja u to apsolutno vjerujem, jer opseg užasa iz ovog rata teško da će biti ikada shvaćen i prihvaćen.

Kao da je zlo uopšte i ikako moguće shvatiti, ono zlo na industrijskom nivou. Jednu industriju smrti i patnje čije fabrike su radile od aprila 1992. pa sve do kraja 1995. Iako su fabrike prestale s radom i dalje živimo u sjenci onoga što su proizvele. Pored smrti one su proizvodile i nemogućnost života na teritorijama gdje su fabrike bile izgrađene. Republika Srpska je nastala na takvim tvornicama ljudskih kostiju i masovnih grobnica. To je činjenica koju nikad i ništa neće promijeniti ni za milion godina.

Šta je tu onda jedan sarajevski safari, lov na ljude za dokone bogate ljude željne bilo kakvog adrenalina i tog osjećaj da uzimaš život nepoznatom ljudskom biću? Apsolutno ništa. To je tek udaljena fusnota u priči o ljudskom zlu. Priči koja nema kraja. I koju treba stalno dopisivati, nikad ne dozvoliti da je prekrije prah vremena i zaborava.

(Radio Sarajevo, foto: Paul Lowe)