"Studenti, pamet u glavu! Jer bi se sa Danicom Crnogorčević umjesto 6. oktobra 2000. godine u Beogradu, mogli probuditi 31. avgusta 2020. godine u Nikšiću, a to je drugačije od onog za šta se borite"

“Studenti, pamet u glavu! Jer bi se sa Danicom Crnogorčević umjesto 6. oktobra 2000. godine u Beogradu, mogli probuditi 31. avgusta 2020. godine u Nikšiću, a to je sasvim druga stvar od one kojoj ste se nadali i za koju se borite.“
U Srbiji su, kao što znate, u toku studentski protesti. Mladi ljudi su ustali i rekli: “Dosta je!” Režimu koji već dugo kroji kapu ne samo građanima Srbije, nego i regiji, a koji pod devizom srpskog sveta teroriše sve što je drugačije i drugotno od ciljeva zacrtanih u doktrini SANU-a i svetosavlja. Crna Gora i Bosna i Hercegovina osjećaju to na dnevnom nivou.
A ti ciljevi srpskog sveta su uvijek isti: jedan vođa, jedan narod, jedna država. Zvuči poznato? I treba da vam bude poznato, jer je to bila i ideja “onog poštenog bravara” kojem se Nikolaj Velimirović divio do besvijesti i imbecilnosti.
Ali hajde da pređemo na stvar!
Naravno da studente treba podržati, jer generacijski sadašnjost i budućnost pripadaju njima. Oni su mladi, pametni, lijepi, na strani su pravde, novi su, neukaljani, i žele bolji život — za sebe i svoje roditelje koji nisu znali, htjeli, ili nisu smjeli podići pogled prema nebu i zvijezdama.
Kad štakori zaplešu
Međutim, ima tu nešto drugo. Kao i na svakim mogućim političkim protestima širom svijeta, od Čilea do beogradske Slavije, demonstrantima su pridružuju razni poluljudi — kukolj koji se nepogrešivim štakorskim instinktom pacova povlači kad osjeti oluju i brodolom. Narodski rečeno, četnici su ’44. godine krenuli u partizane.
A kad smo već kod četnika, i prelaznog roka, vidimo da se Danica Crnogorčević, zajedno sa Nebojšom Babovićem i ostatkom litijaša, poziva na “slobodu, ljubav, bratstvo” pružajući podršku studentima. Naravno, valja brzo proprati biografije i sačuvati stražnjice, ali ovakvim konvertitima ide na ruku i poslovična nezainteresovanost Beograda za sve što je dalje od Ovče i Borče. Pa tako, u Beogradu imamo čitav jedan soj, da ne kažem sloj političkih idiota koji i dan danas, četiri godine nakon litijaške četničke kontrarevolucije, u istoj vide najsvjetliju tačku “borbe protiv korupcije” i sloma diktature. Na stranu što je korupcija počela da cvjeta pod “oslobodiocima”, i na stranu što je taj “diktator” otišao uz pozdrav i civilizovano “zbogom“, čini se da je ideja romantizacije onog što im servira Srpska pravoslavna crkva mnogo jača od stvarnosti koja kaže da su na vlasti došli četnici, i da su tu da ostanu. Pod Mandićem, Kneževićem – svejedno je.
Problem može nastati, dozvolite da kažem, ako se isti oni koji su podsticali četničku kontrarevoluciju infiltriraju u beogradske proteste, i ako se studentska plemenita ideja pretvori u borbu kartela unutar srpskog sveta.
Da pojednostavim, nije bitno hoće li (duhovnu) vlast preuzeti Profirije Perić ili Grigorije Durić sa svojim podređenima, ako je doktrina Crkve Srbije ista. Nije bitno hoće li na vlasti biti Vučić ili Boško Obradović, doktrina je opet ista. I na kraju, ako tu doktrinu sprovedu svetosavski litijaši, gospodo, džaba ste krečili. Ne pitajte kako znam! A opasno se narečeni približavaju djeci koja demonstriraju. Svojim instinktom pacova i bacila, svojim žoharskim nagonom za preživljavanje, već počinju da djeluju unutar sistema demonstracija, i djeca ih se moraju čuvati, kao kuge. Gdje oni dođu, nema pravde — bukvalno i figurativno, shvatite to kako god hoćete.
Ideja slamanja Vučića je plemenita
Znam da je ideja, “neka samo ode ovaj, pa ćemo vidjeti šta dalje”, plemenita i u konačnici pragmatična, ali samo se čuvajte, mladi ljudi, da ne budete gurnuti u zapećak od istih onih koji su se divili i koji se i danas dive Vojislavu Šešelju do besvijesti. Jer će vam oni pod plaštom četničkih barjaka reći da skupovi nisu politički, mlatiće svakog s EU zastavom, gurajući krstine i četničke simbole. Pa pogledajte samo notornog Dritana Abazovića koga ste podržavali u Beogradu kako drži predavanje za SNS Vučićevu mladež.
Pamet u glavu! Jer bi se umjesto 6. oktobra 2000. godine u Beogradu, mogli probuditi 31. avgusta 2020. godine u Nikšiću, a to je sasvim druga stvar od one kojoj ste se nadali.
(CdM, foto: CRTA)