Skip to main content

DRAGAN BURSAĆ: Đukanovića podržavaju Majke Srebrenice, a Milatovića ratni zločinci

Stav 30. mar 2023.
3 min čitanja

"Stvar je jasna, da jasnija ne može biti"

Odavno je izborna utrka za predsjednika Crne Gore izašla izvan granica te zemlje. I još važnije, ta utrka itekako boji ne samo ideološko nebo nad Balkanom, nego određuje i sudbinu ove regije.

Zašto kažem ove regije, a ne samo Crne Gore?

Glas za Milatovića je glas za srpski svet

Jer, ako pobijedi prosrpski kandidat Jakov Milatović, projekt srpskog sveta će doživjeti konačan trijumf u Crnoj Gori i ozvaničiće ta pobjeda fazu dva u ovom projektu, a to je širenje istog u punom kapacitetu na Bosnu i Hercegovinu. U prevodu, konačno će Milorad Dodik dobiti saveznika na jugu koji će aktivno raditi na stvaranju samostalne Republike Srpske.

Ja vas podsjećam da prosrpske partije u Crnoj Gori, u raznoraznim koalicijama već imaju prevlast u državnoj Skupštini. Isto tako najvažnije gradove drže načelnici iz prosrpskih partija-od Podgorice i Nikšića pa sve do Budve.

Jedina zvanična institucija koja je u “posjedu“ crnogorskih suverenista jeste pozicija predsjednika države, na čijem čelu je Milo Đukanović. Uz sve mane Đukanovićeve višedecenijske vladavine i sve nedokazane afere koje se pripisuju njemu i njegovim najbližim saradnicma, kao i glomaznom partijskom aparatu DPS-a, nesumnjivo je da je ovaj čovjek uveo Crnu Goru u NATO pakt i da je doveo na vrata Evropske Unije. A ako ćemo iskreno u konačnici, on je taj koji je kazao veliko NE Crkvi Srbije i njenim imperijalnim planovima ne samo u Crnoj Gori, nego i u regionu.

Nakon poraza njegovog DPS-a na parlamentarnim izborima avgusta 2020. i pobjede prosrpskih partija, jasno je to svima – zemlja nazaduje ili preciznije koracima od sedam milja hrli u naručje rusko-srpskog sveta. Sve što se dešavalo u zadnje dvije godine – od klerikalne pročetničke litijaške kontrarevolucije, preko uspostavljanja apostolske vlade koju je sastavljao pokojni mitropolit Amfilohije Radović, pa do posljednje, sramne vlade Dritana Abazovića, koja je potpisala Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije i faktički dala dijelove zemlje, ali i povijesno naslijeđe Crne Gore srpskoj crkvi, dakle sve ovo nam jasno pokazuje kojim putem ide Crna Gora.

I to su na koncu morale priznati i Amerika i EU, koje su nakon početne euforije što je u Crnoj Gori došlo do “demokratskih promjena“ pokajnički zaključile da je zemlja “na rubu ambisa“.

Pa tako na terenu za rezultat imate zastrašivanje nesrpskog stanovništva, prije svega Bošnjaka na sjeveru zemlje i pojačane nacionalne tenzije u cijeloj državi, a ta cijela država preko lokalnih vlasti sije mržnju prema Ukrajini i NATO paktu čija je, ironično članica. U dobro obaviještenim krugovima odavno se priča da bi Crna Gora osovljena na srpsko-ruski svet mogla biti prva članica NATO pakta, koja bi istupila iz ove vojne organizacije.

A sve ovo nam jasno kazuje kojim će putem ići zemlja ako u nedjelju 2. aprila pobijedi Jakov Milatović iz “Evrope sad“. Nemojmo zaboraviti da je i ova friško oformljena partija projekt koji je nastao u Beogradu i čiji su idejni tvorci ljudi najbliži Vučiću.

Hoće li Crnoj Gori Beograd opet biti glavni grad?

Pa onda ne čudi da su uz Jakova Milatovića, koji izlazi na megdan Đukanoviću stali i ratni zločinac Vojislav Šešelj, i kor Vučićevog SNS-a, i (para) istoričar Aleksandar Raković koji stalno zlokobno najavljuje ukidanje crnogorske nacije i države; i neočetnici regiona i poštovaoci ratnih zločinaca, i kvaziliberali kojima je Crkva Srbije materijalno utočište i na koncu sama Crkva Srbije. Svi pobrojani su armija itekako važnih igrača koja jasno daje do znanja ne samo šta je i ko je Jakov Milatović, nego i kako će njegov eventualni predsjednički put biti trasiran. A taj put vodi u Beograd kao glavni grad i nastavlja dalje do Moskve kao nalogodavca i poslodavca.

Sa druge strane, Milu Đukanovića su podržali najumniji intelektualci regije, podržao ga je veliki košarkaški trener Bogdan Tanjević, podržali su ga najistaknutiji javni radnici, podržali su ga je i članovi BiH Predsjedništva Denis Bećirović i Željko Komšić i na koncu podržale su ga Majke Srebrenice.

“Godinama su odnosi Bosne i Hercegovine i Crne Gore sve bolji. Odnos političkih zvaničnika prema genocidu u Srebrenici pokazali su da Crna Gora ne želi biti dio negatora, dio onih snaga čiji je cilj poniziti nas majke i preživjele žrtve. Rezolucija koju je Skupština usvojila potvrdila je tu zdravu politiku”, napisale su Majke Srebrenice na svom Tviter nalogu.

I zapravo ovo je sukus vanjske politike koju je imala Crna Gora prije litijaške kontrarevolucije, a čiji je reprezent bio i ostao predsjednik Milo Đukanović. Sa druge strane, politika koju zastupa Jakov Milatović ili da budemo posve precizni politika čiji je on tek puki izvršilac ide prema tome da relativizuje sve zločine pa i srebrenički genocid. Nemojte zaboraviti da su ministri iz zadnje dvije crnogorske vlade rado viđeni gosti kod Milorada Dodika i nemojte zaboraviti da je upravo Milorad Dodik podržao četničkog vojvodu Andriju Mandića, a kako ovaj nije ušao u drugi krug, njegova podrška se okreće Jakovu Milatoviću. I kome ništa nije jasno i ko odista ne prati regionalnu politiku, čitajući imena i prezimena ljudi koji podržavaju jednu ili drugu stranu-jasno im je sve.

Pa tako u nedjelju imamo sraz Đukanovića iza koga stoji svijetla strana Balkana i koga podržavaju Majke Srebrenice i Milatovića iza koga stoje oni koji su na ovaj ili onaj način podržali dželate i ratne zločince, koji su odgovorni za srebrenički genocid. Stvar je jasna da jasnija ne može biti, svjetlost ili mrak, mir i prosperitet ili tama i rat.

Na građanima Crne Gore je.

(Al Jazeera, foto: NDNV)