Skip to main content

DINKO GRUHONJIĆ: Ratko Mladić je simbol srpskog sveta

Intervju 20. nov 2021.
20 min čitanja

Profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, novinar Dinko Gruhonjić, moj je večerašnji gost.

TAMARA NIKČEVIĆ: Ako biste bili u situaciji, kako biste nekom strancu objasnili šta se to dešava sa muralom posvećenim Ratku Mladiću u Njegoševoj ulici u Beogradu?

DINKO GRUHONJIĆ: Mural Mladiću u Beogradu je kao kada bismo sada pročitali vijest da je policija u Berlinu noćas čuvala mural posvećen Hajnrihu Himleru od građana koji su protestovali protiv njega. Jer ja ne vidim nikakvu razliku između slavljenja bilo koje vrste zločinaca sa bilo kojim nacionalnim prefiksom, to je jedna teška bruka i sramota za društvo u kojem se to dešava. To je zapravo ogledalo tog društva i – na kraju krajeva – to je kulturni spomenik današnje Srbije.

Ko čuva mural? Da li samo policija ili ga čuva još neko?

Imam dovoljno godina da se sjećam ratova i početaka ratova. Ovih dana se navršilo 30 godina od takozvanog oslobođenja Vukovara, odnosno 30 godina od činjenice da je takozvana Jugoslovenska narodna armija srušila taj, nekada prelijepi grad na Dunavu i na Vuki, do temelja – ali bukvalno do temelja. Svi se sjećamo da su zločin na Ovčari počinile takozvane paravojne jedinice bliske Srpskoj radikalnoj stranci Vojislava Šešelja i takozvana Teritorijalna odbrana Vukovara. Međutim, isto tako znamo da su i jedni i drugi bili pod komandom JNA, što znači da to nisu bile nikakve paravojne jedinice. Zbog čega ovo pričam? Zbog toga što je besmislena ta priča da u Srbiji postoji nekakva razlika između Aleksandra Vulina, koji je ministar policije, i tih huligana, kako im se tepa, jer to nisu huligani nego su nacisti i klerofašisti. Oni se, na kraju krajeva, i ne stide da to priznaju, jer pored toga što slave čovjeka koji je osuđen za genocid, oni se ne libe da tamo crtaju i međunarodne neonacističke znakove. Tako da tu nema sumnje o čemu je tu riječ: nisu to nikakvi huligani, to su fašisti. Nažalost, mi imamo ministra policije koji je takođe fašista i koji to takođe ne skriva. Tako da te priče o tome da tu postoji nekakva razlika između policije i nekih koji eventualno nemaju policijsku iskaznicu, zapravo prosto ne pije vodu – oni su svi pod kontrolom policije. Policija, dakle država Srbija, čuva Ratka Mladića, slavi Ratka Mladića, slavi đenerala Dražu Mihailovića, zato što nažalost današnja – ne samo aktuelna vlast – nego i ubjedljivi dio političke scene, uz neke časne izuzetke koje ne smijemo zaboraviti, kao i ubjedljivi dio vidljive intelektualne elite zapravo nije nacionalistički nego je ekstremno nacionalistički. Dakle, oni su ekstremisti.

Kada ste pominjali razaranje Vukovara, rekli ste takozvana Jugoslovenska narodna armija. Zašto takozvana?

Pa zato što mislim da ja kao Jugosloven imam puno pravo to da kažem. Zato što sam ja kao dijete, i kao tinejdžer, i kao student vjerovao u Jugoslaviju a naročito sam vjerovao – kao i nekadašnji vrhovni komandant maršal Tito – u JNA. Međutim, kasnije, kada su me mobilisali i kada sam…

Kad su vas mobilisali?

Bio sam u takozvanoj rezervi, kako se to tada zvalo, od 1. jula do 21. avgusta 1991. godine. Ja sam bio posljednja generacija rezervista koja je demobilisana naredbom o opštoj demobilizaciji koju je izdao tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepana Mesić. I to je bila posljednja naredba koja je ispoštovana. Proglašena je opšta demobilizacija i ja sam to iskoristio jer sam u međuvremenu shvatio o čemu se tu radi. A shvatio sam da to nije JNA.

Kako ste to shvatili?

Bilo mi je potpuno jasno da ja kao dijete iz mješovitog braka ne pripadam tu, jer me nisu dobro gledali. Sve ono što će se desiti poslije toga potvrdiće to. Od tada sam vodio računa samo o tome kako da me više nikada ne mobilišu i uspio sam u tome. Međutim, mnogi drugi mladi ljudi nisu i mnogi su ostavili svoje kosti počevši od Vukovara pa nadalje. A JNA je kasnije razorila moju Bosnu i Hercegovinu i to ju je razorila do temelja, tako što je predala sve oružje, od lakog pa do najtežeg naoružanja upravo zlikovcu o kojem pričamo i njegovoj soldateski, dakle Ratku Mladiću. Mi smo finansirali tu armiju 46 godina bez prestanka i onda sve to što smo finansirali za navodnu odbranu naše zajedničke domovine Jugoslavije oni su – ti generali – upotrebili protiv nas da nas pobiju i to na najbestijalnije moguće načine.

Nisam vas slučajno pitala. Pretpostavljam da ste čuli da je ratni zločinac Ratko Mladić bio general JNA i komunista. Ovo citiram, jer je to način na koji građanska desnica u Srbiji pere ruke od svega ovoga. Vrlo je zanimljivo, mislim, da je ovaj neznani umjetnik pored murala Mladiću nacrtao mural sa likom osuđenog kvislinga iz Drugog svjetskog rata Draže Mihailovića. Nije slučajno?

Ne da nije slučajno, čitava poenta jeste upravo u tome. Čitava stvar sa falsifikovanjem nedavne prošlosti se sastoji u tome da se opravda kvislinška uloga Srbije u Drugom svjetskom ratu. Srbija je tokom tog rata imala tri kvislinga: kvislinšku vladu Milana Nedića, kvislinga Dražu Mihailovića i notornog fašistu, kvislinga Dimitrija Ljotića. A sve ono što je tada urađeno, naročito u Bosni i Hercegovini, urađeno je po matrici iz Drugog svjetskog rata. Sve to je Draža Mihailović radio i u tom ratu, i njegovi četnici. Na potpuno isti način, na potpuno istoj platformi, na potpuno istoj ideologiji Ilije Garašanina, Stevana Moljevića itd. To je ta ideologija koja je doživjela debakl u Drugom svjetskom ratu i koja je čekala priliku da ponovo digne glavu. To je ono kada Mladić ulazi u Srebrenicu i kad proglašava “pobjedu nad Turcima”, “osvetu nad Turcima”… To je par ekselans četnička ideologija.

A to što je Mladić sticajem karijerističkih okolnosti, kao dijete iz siromašne familije, riješio svoju egzistenciju tako što je pohađao vojne škole, ne znači da je on bio komunista, kao što ta, salonska, tobož visokoplafonaška, desnica pokušava da proturi. Ratko Mladić ima veze sa komunizmom jednako koliko ja sa astrofizikom.

Da, ali je popularno reći da je neko komunista, to odmah znači nešto pogrdno…

Nažalost, to jeste popularno, ali to nije popularno samo u Srbiji ili ovde na jugoslovenskom prostoru. To je popularno naročito u istočnoj Evropi i to je, bogami, nažalost popularno i u Evropskom parlamentu, koji je do sada donio i dvije rezolucije kojima praktično izjednačava zločine nacizma i staljinizma, što je – iako ja mislim sve najgore o Staljinu – apsolutno nedopustivo i što je i u moralnom i u civilizacijskom smislu užasno opasna stvar za samu Evropu.

Moram da se vratim na taj mural ratnog zločinca Ratka Mladića. Od kada on stoji u Njegoševoj ulici?

Stoji, mislim, od početka jula ove godine. I manje-više je bezbrižno stajao.

Ali, kako je to moguće da nikome ne smeta?

Pa to je ogromno pitanje. Izvinjavam se što ću opet biti ličan, ali ja sam imao problem otprilike prije godinu dana, kada su na ulazu naše zgrade ispisali prijeteće grafite mržnje, koji su bili upućeni meni, na zgradi u kojoj živim sa porodicom. Zašto su bili ispisani? Zato što sam ja neposredno prije toga objavio jednu foto-video reportažu na portalu VOICE-a koja je govorila o tome kako je Novi Sad postao nacionalšovinistička palanka. Ja sam išao po Limanima u Novom Sadu, gdje živim, i samo fotografisao ono što vidimo svaki dan kada tuda prolazimo, a to su upravo poruke podrške prije svega Ratku Mladiću i ostala slična “znamenja”. I zarad toga sam dobio to što sam dobio.  

Očigledno, režim postane nervozan kada se piše o tome. Zašto? Zato što se osjeća da postoji neki otpor, ma kako on bio marginalan. I prije svega zato što je to sami temelj današnje Srbije. Ljudi koji bezbrižno prolaze pored murala čovjeku koji je odgovoran za smrt desetina hiljada ljudi – moraju sebe zapitati da li su ljudi.

Ali, ima tu nešto što je na prvi pogled apsurdno. Dakle, srpski narod je u Drugom svjetskom ratu stravično stradao i izginuo. Da ne pominjem Jasenovac, da ne pominjem sva ta mjesta stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu. Kako narod koji je doživio takav užas, kako ta djeca, ti mladi ljudi mogu da crtaju nacistička obilježja, dakle obilježja pod čijom je ideologijom stradao taj narod kojem oni pripadaju?

To samo na prvi pogled zvuči paradoksalno, zato što neonacista ima i u Izraelu, što tek zvuči paradoksalno. Hoću reći da nijedan kolektivitet, nijedan pojedinac ne može za sebe da garantuje da pod određenim okolnostima neće postati fašistoidan. Ne postoje narodi za koje je rezervisano da budu nacisti ili fašisti, postoje jednostavno neke društvene okolnosti koje dovedu do toga da se žrtva pretvori u dželata. Nažalost se to desilo sa državom Srbijom, jer ne želim da govorim u kategorijama ovog ili onog naroda.

Ali je činjenica da je srpski narod najviše stradao u Drugom svjetskom ratu. Zato govorim u kategorijama naroda, da me ne razumijete pogrešno…

To niko ne spori, to jeste činjenica, ali nije dovoljna garancija da se u sljedećoj inkarnaciji predstavnici tog naroda neće pretvoriti u dželate poput Ratka Mladića. Takve su bile društvene okolnosti. Srbija je nažalost na Balkanu odigrala ulogu kao neka mini-Njemačka u Drugom svjetskom ratu: i način na koji su počinjeni zločini su nažalost jako ličili na ono što je činjeno Srbima iz Bosne i Hercegovine, Like, Banije, Korduna, Dalmacije… pod ustaškim režimom. Metode koje je koristio Ratko Mladić i koje su korištene u posljednjim ratovima su poput ustaških metoda. Kad to kažete, onda vas razapnu, ali pogledajmo koliko je u Bosni i Hercegovini bilo koncentracionih logora, koliko ima masovnih grobnica, koliko je još ljudi kojima se ni za grob ne zna, koliko je bilo centara za organizovano silovanje nesrpkinja i nesrba, šta je Foča, šta je Višegrad, šta je Zvornik, šta je Bijeljina, šta je rađeno Sarajevu, šta je Prijedor, otkud tamo tri koncentarciona logora, odakle tamo Tomašica kao najveća masovna grobnica… Sve u svemu, to je ogroman zločin koji po zvjerstvima i načinima na koji je činjen ide uz bok sa onim zvjerstvima koje su ustaše činile nad srpskim življem recimo na Kozari, kod tog istog Prijedora.

Na kraju krajeva, srpska opsada Sarajeva je trajala duže nego nacitička opsada Lenjingrada. Tako da ove paralele nisu slučajne…

Naravno da nisu. I da ne govorimo o tome da, kao što je pisao pokojni kolega Miloš Vasić, operacija Vukovar ili operacija opsada Sarajeva zapravo nisu imale apsolutno nikakvu vojnu logiku. One su imale za cilj na prvom mjestu ubijanje ideje multikulturalnosti i svake ideje zajedničkog života. Vukovar je bio multietnički grad, Sarajevo je bilo simbol multikulturalnosti u Jugoslaviji, Kosovska Mitrovica – koja je danas podijeljen grad – bila je najmultikulturalniji grad na Kosovu. I oni su naravno pucali u srce multikulturalnosti. Ali, način na koji su to uradili, bilo je to iživljavanje radi iživljavanja, čisti sadizam, i time je stvar još gora.

Kako tumačite reagovanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na privođenje Aide Ćorović, upitao je: zašto u Novom Pazaru nije uklonjena tabla Aćif efendije, pitao je predsjednik Vučić?

Ja inače izbjegavam da komentarišem bilo šta što Vučić kaže, zato što sam duboko ubijeđen da to nije upućeno ni meni, ni vama, ni bilo kom nepopulističkom glasaču u Srbiji. To je upućeno njegovom biračkom tijelu. On jednostavno uvijek podilazi njihovim predrasudama, koje su im upravo takvi poput njega, tokom miloševićevske ratnopropagandističke ofanzive i usadili. Šta to uopšte znači – jednog zlikovca pravdati drugim zlikovcem. Da jedan zločin pravdamo drugim zločinom. Pa kakav je  to argument!?    

To je to što je Borka Pavićević  uvijek govorila: vi nas Jasenovcem, mi vas Blajburgom. Ili kako ćemo anulirati film “Quo vadis, Aida”, tako što ćemo snimiti “Daru iz Jasenovca”. To je ta matrica i simetrija da se jedan zločin opravda drugim zločinom…

Upravo tako. Blajburg je dobar primjer. To se u Hrvatskoj koristi isto po tom principu “a šta su oni nama radili na Blajburgu”, pa ćeš time opravdati Jasenovac. Ali, što bi rekao Stipe Mesić, postoji jedna fundamentalna razlika: ni za jednu žrtvu na Blajburgu nije kriv niko iz Jasenovca, a za sve žrtve u Jasenovcu su krivi oni sa Blajburga.

Ratko Mladić je simbol “srpskog sveta”, rekli ste nedavno za Pobjedu. Šta to onda konkretno znači, kako se dolazi do “srpskog sveta”?

Pa uz Ratka Mladića! I sam Ratko Mladić je upozorio političare prije početka rata da to što od njega traže da uradi – to se zove genocid. To je lično on izgovorio, postoje dokazi i ko želi neka provjeri. Dakle, on je kao general izvršio naređenje koje mu je dalo političko rukovodstvo i to je unaprijed priznao. I zato je on simbol “srpskog sveta”, jer “srpski svet” je ostvariv jedino uz etničko čišćenje i genocid, uz rat i uz militantni ekstremni nacionalizam. To je jedini način na koji je moguće ostvariti jednu takvu nebuloznu, destruktivnu i autodestruktivnu ideju. Kao što je bilo koji svijet sa etničkim prefiksom.

Kada ministar Aleksandar Vulin promoviše i najavljuje “srpski svet”, da li on podrazumijeva ovo o čemu vi govorite?

Da, apsolutno da. Nemojte imati iluzija, to nije ni od juče, ni od prije 30 godina. To je stvar koja ima svoje trajanje otkako postoji moderna država Srbija, i prije sticanja nezavisnosti, još od Načertanija. Na kraju krajeva, kada pogledate načine na koje je javno mnjenje tadašnje Srbije bilo pripremano recimo na balkanske ratove 1912. i 1913. godine, mene podilazi jeza. Ovo što oni danas rade sa tim propagandnim spinom je kao jaje jajetu slično onome što su radili krajem 19. i početkom 20. vijeka. Od tada zapravo datira i ta takozvana mržnja između Srba i Albanaca, koja naravno nije postojala, ali je proizvedena da bi se ostvarila hegemonistička vizija “velike Srbije”. Ljudima su mozgovi tada bili isprani na centrifugu. I zato ne treba potcjenjivati ni ovo sada. Tim prije jer sam, kao mlad čovjek, to potcjenjivao i nisam mogao da vjerujem da će da organizuju rat od kojeg se nismo oporavili ni 30 godina poslije.

S druge stane, zar nije zanimljiv način na koji reaguje srpska opozicija? Pretpostavljam da ste pročitali kako je reagovala visoka funkcionerka stranke Dragana Đilasa, Marinika Tepić, koja je rekla da je skandal sa muralom na Vračaru zapravo “zvečka koju je vlast bacila građanima kako bi skrenula pažnju sa ozbiljnih pitanja”.

Ja jedino na to mogu da kažem: sram je bilo! Sram je bilo zato što je sa opisa na svom Tviter nalogu skinula da je antifašistkinja. To je već njen problem. Ali, to nam govori o tome na šta liči ta takozvana prava opozicija, da na takav način ona vrijeđa ljude poput Aide Ćorović, poput Jelene Jaćimović, poput svih nas koji smo čitav svoj život se borili protiv te vrste srpskog fašizma. To je potpuno zastrašujuće! Navikao sam na svašta ali ta izjava gospođe Tepić ju je, što se mene tiče, potpuno diskvalifikovala vo vjeki vjekov. Ali, to vam je to, vidite da oni, ta takozvana prava opozicija non stop otkrivaju neke afere, pa nam dokazuju da je režim korumpiran, pa nam dokazuju da je režim kriminalan… Stvarno!? Pa mi to nismo znali uopšte, mi smo mislili da je Vučić baš jedna poštenjačina. Baš su otkrili rupu na saksiji! Ali, niko od njih neće naglas da kaže da su ratovi iz devedesetih godina uzrok svake vrste kriminalizacije društva u Srbiji. Mogao bih do prekosutra da nabrajam šta su ti ratovi uradili na planu destrukcije. Ali, evo, da se zapitamo – kad smo već govorili o Vukovaru – gdje je završila nafta sa slavonskih polja, gdje je završila bijela i ostala tehnika iz kuća, gdje su završili automobili, ko su ti ljudi koji su zaradili svoj prvi milion na Vukovaru, na ljudskim kostima? To su ljudi koji danas drmaju Srbijom. Zašto gospođa Marinika o tome ne govori, nego nam otkriva rupu na saksiji i optužuje nas da smo Vučićeva zvečka. Sad sam potpuno siguran da je ona Vučićeva zvečka.

Pa zašto?

Zato što fingira da je opozicija.

Mislite da zato govori, da zato relativizira ovu priču oko Mladića?

Pa pazite, ako se stvar odvija tako da se glavne opozicione partije prave mrtve kada je u pitanju bilo kakva osuda nacionalizma, da se prave mrtve kada je u pitanju priznavanje nezavisnosti Kosova, da se prave mrtve kad vama u Crnoj Gori rade ovo što vam rade, da se prave mrtve kad su u pitanju evroatlantske integracije Srbije, onda moram postaviti prirodno pitanje u čemu su oni tačno opozicija Aleksandru Vučiću? U tome što kažu da je Vučić kriminalac? Pa ja to znam celi život. U čemu ste vi, gospodo, u vrednosnom smislu opozicija Aleksandru Vučiću. Oni su do juče pravili koaliciju sa klerofašističkim pokretom Dveri i Boškom Obradovićem. Šta je tačno alternativa koju ćemo mi dobiti s vama i po čemu ste to tačno bolji od ovog užasa koji danas imamo? Ako je to alternativa, onda Srbija nema budućnost. Naravno da u Srbiji ima čestitih ljudi, naravno da ima marginalnih partija, intelektualaca, nevladinih organizacija, aktivista… Ali, njihov se glas ne čuje.

Postoji li išta što bi moglo danas da okupi građane, kao devedesetih godina protv režima Slobodana Miloševića? Bilo ih je mnogo.

Bilo ih je mnogo zato što se mnogo i radilo i zato što su tada studenti i građani hodali kroz Beograd sa transparentom “Beograd je svet”, pa su nosili zastave Amerike, Velike Britanije, Ferarija. Dakle, poslali su jasnu poruku da je Beograd svet i da smo mi za civilizaciju, za demokratiju, za evroatlantske integracije. Zamislite šta bi nam se desilo da sada izađemo na ulicu sa američkim zastavama. Dobili bismo batina i bilo bi nas ukupno stotinu. O tome se radi. A radi se o tome zato što su političari iz opozicije ili kukavice, ili Vučićevi ljudi, ili su totalni amateri. Ja četvrti odgovor ne mogu da smislim.

Ali, šta se dogodilo, kako je srpsko društvo sistematski uništeno, ko su bili junaci doba zlog, kako ih je nazvao naš pokojni drug Slaviša Lekić?

Arhijunaci, oni temeljni junaci doba zlog su Slobodan Milošević i svi njegovi epigoni, od Vojislava Šešelja, Tomislava Nikolića, Aleksandra Vučića… Posle pada Miloševića su na vlast došli, uz časne izuzetke, kompromiseri, koji su najviše bili oličeni u Vojislavu Koštunici koji je već od 6. oktobra počeo sa skrivanjem raznoraznih vrsta dokaza, spaljivanjem dokumentacije Službe državne bezbjednosti, odbranom načelnika Generalštaba Nebojše Pavkovića, koji će kasnije u Hagu biti osuđen za ratne zločine, odbranom svih čelnika službi DB-a i KOS-a, dakle odbranom sistema i temelja Miloševićevog režima. Te se sa ove distance stiče utisak da je sistemu smetao samo Slobodan Milošević kao pojedinac, jer je počeo jako da smeta interesima “duboke države”, pa su ga jednostavno morali skloniti. I onda su doveli ovoga Koštunicu da taj sistem zacementira. Naravno, ubistvo  premijera Đinđića je bilo kruna te vrste cementiranja nakaradnih vrijednosti i onda je na scenu doša Demokratska stranka Borisa Tadića, koja je bila izrazito kompromiserska, koja je 2006. godine donijela “kosovski” ustav zajedno sa radikalima, Koštunicom… Pa je 2008. počinila spektakularno samoubistvo  tako što je potpisala Deklaraciju o pomirenju sa SPS-om. Sad zamislite to: imate stranku Slobodana Miloševića koja se miri sa strankom Zorana Đinđića!? To nije moglo izaći na dobro nikako. Ta ista Demokratska stranka je omogućila da se formira Srpska napredna stranka i da bez izbora SNS uđe u parlament. DS je zajedno sa DSS-om izjednačila četnike s partizanima, oni su uveli vjeronauku u škole. Dakle, oni su kroz brojne kompromise sa zlikovcima, vjerujući da je od krokodila moguće napraviti vegetarijanca, trasirali put u sopstvenu propast kojoj svjedočimo, ali i put u propast svih nas koji živimo u Srbiji. I sada nastavljaju sa tim istim kukavičlukom, jer u tzv. pravoj opoziciji sede većinom ljudi iz iste te Demokratske stranke.

Ali, često se kaže da je Aleksandar Vučić majstor ili mag medijske manipulacije. Vi ste profesor novinarstva i novinar ste. Da li je?

To je relativna stvar, kako za koga. Da je on opsjednut medijima u to, kao što vidimo, nema nikakve sumnje. Tolika količina pojavljivanja na dnevnom nivou odavno prevazilazi granice patologije. Ne vidim ja tu nikakvo majstorstvo. Vučić je čovjek koji, prema mojim saznanjima, barem jedanput nedeljno naručuje različita istraživanja javnog mnjenja, fokus grupe, ovo-ono, i jedino što njega zanima jeste njegovo biračko tijelo. On je klasični populista, doduše prilično manijakalan, koji se sve vrijeme obraća svojim biračima. Problem razumnih ljudi je što uopšte slušaju to što Vučić govori, umjesto da se organizuju, politički artikulišu i suprotstave se nemani. Jer mi u Srbiji danas imamo partiju koja je metastazirala doslovno u svaku poru društva.

A na kraju krajeva, imate i parlament u kojem nema opozicije?

Naravno da nema opozicije, zato što je opozicija upravo takva kakva jeste. Ako se bavite politikom, vi morate prvo da vidite ko je sa druge strane, ko vam je protivnik. Na osnovu toga morate dobro da upoznate tog protivnika, da biste znali kako da mu se suprotstavite. Vi ne možete Srpskoj naprednoj stranci da se suprostavite saopštenjima za javnost i tvitovima, a da vas nema nigdje nema na terenu. To je nevjerovatan amaterizam. A Vučić je Šešeljev učenik. Srpsku radikalnu stranku je napravio Slobodan Milošević, odnosno Državna bezbjednost Srbije, od mjesnog odbora do Centralne otadžbinske uprave, s ciljem da ta partija radi prljave poslove za režim Slobodana Miloševića. Oni su, dakle, veoma infrastrukturno razvijeni. Kako opozicija njima da parira? Pa jedino onako kao što im je parirao Zoran Đinđić tokom devedesetih godina, u čemu je sasvim sigurno njegova najveća zasluga za Demokratsku stranku i za DOS kasnije, a to je – brate mili – da ideš po terenu i da praviš infrastrukturu. I da ohrabriš ljude, jer ljudi su u Srbiji opravdano uplašeni, imaju razloga da budu uplašeni, jer preko puta njih je hobotnica, ozbiljna neman, koja je ovladala svim sferama društva, koja je zarobila državu,a s druge strane imamo fingiranje nekakvog otpora, gdje se suštinski ti opozicioni političari rijetko miču s Terazija uopšte. Pa izvinite, gospodo, ali nije cijela Srbija Beograd.  

Ali, vi vrlo dobro znate – da ih sada malo branim, da budem njihov advokat – način na koji su pojedini lideri opozicije napadani i kakve se hajke protiv kontrolisanih tabloida i medija vode preko njih…

Pa izvinite, ali da li je to nešto novo? Protiv vas i mene se vode hajke cijeli život i da li smo zbog toga prestali da radimo, da li zbog toga nešto kukamo, sjedimo u ćošku i plačemo. Ja ne znam da li je bilo satanizovanijeg političara od Zorana Đinđića. Način na koji je Miloševićev i Šešeljev režim tokom devedesetih godina satanizovao Đinđića, koji se u jednom trenutku morao skloniti u Crnu Goru, kod Mila Đukanovića, da bi spasio živu glavu, sasvim je sigurno bio daleko opasniji od satanizacije današnje opozicije. Ako niste spremni da učestvujete u jednoj takvoj političkoj utakmici, u jednoj državi za koju morate da znate kakva je, o tome se radi, onda nemojte da se bavite politikom. Ako vam je problem što vas satanizuju režimski mediji autokrate i radikala Aleksandra Vučića, koji ništa drugo zapravo i ne zna nego da projektuje mržnju – zašto se onda bavite politikom. Nemojte se baviti politikom nego pošteno priznajte da nemate želudac da izdržite pritisak režimskih medija, ja bih to razumio, ali pošteno priznajte. Nije mi to nikakav argument to što oni njih satanizuju. Naravno da ih satanizuju i tek će da ih satanizuju.

Kad sam vam postavila pitanje o predsedniku Aleksandru Vučiću kao velikom magu manipulacije medijima, mislila sam i na rezultat koji će ostati posle njega.

Au, rezultat će biti potpuno katastrofalan. Mi smo 5. oktobra 2000. imali iluziju da ćemo se, kad padne Milošević, već sutra probuditi u slobodi a da će sve ono što je taj balkanski kasapin uradio tokom devedesetih godina u naše ime, nekako izbrisati gumicom i sve će izgledati kao neka noćna mora iz koje smo se probudili…

Jer meni se čini, od Srpske pravoslavne crkve do Politike, do Crvene zvezde i Srpske akademije nauka, koji su važili za nekakve stubove srpskog društva, da tu kamen na kamenu nije ostao…

Tačno, kamen na kamenu neće ostati. Društvo je devastirano, što se često ne ističe dovoljno, pre svega u vrijeme Miloševićevog režima. Ovo što Vučić radi meni najviše liči na onu Mladićevu komandu iznad Sarajeva “Razvucite im pamet!” A znate, kada razvučete pamet ljudima, onda se ne može ništa ni pametno ni dobro iz tog društva izroditi, tim prije što se potpuno kontaminriali društvo, od mjesne zajednice pa nadalje. Društvo je potpuno razvaljeno i zbog toga je jako važno insistirati na onome što su vrijednosti, instistirati na antinacionalističkoj politici, na tome da Mladić ne može da bude u Njegoševoj ulici, i neprestano insistirati na tome. U suprotnom ćemo nastaviti da se valjamo u blatu sa nekim novim Vučićem koji će promovisati i dalje neku podvrstu “srpskog sveta” ili neku drugu nijansu sive.

Nedavno ste na Tviteru napisali da je problem našeg vremena “ograničen intelekt i neograničen internet”. Šta za vas tačno to znači, šta ste htjeli da kažete?

Pa kao i obično, htio sam da provociram. Jer ja volim da provociram zato što volim da polemišem i zato što mislim da je polemika ne samo vještina, nego da je i inspiracija, neka vrsta intelektualnog nadmudrivanja i da je disciplina gimnastike uma. U tom smislu sam zategao stvari do krajnosti, zato što mi se konkretno Tviter čini kao prostor mržnje, prostor u kojem funkcionišu baloni koji se između sebe ne dodiruju i ako neko iz jednog balona uđe u drugi balon, jedino što može da dobije je – šamar. Ne govorim o ovim botovima i tim stvarima, nego generalno kada su ljudi potpuno ukopani u svoja uvjerenja, svako ko pokuša da iznese neki racionalan argument će dobiti šamarčinu, kao što ću ja recimo dobiti šamarčinu od takozvane prave opozicije kada oni pogledaju ovu našu emisiju, a meni se baš živo fućka za tim. Tako da ću onda imati svenarodni konsenzus, pošto me Vučić i ovi fašisti već osvjedočeno mrze. Neki dan su Večernje novosti rekle da sam “profesionalni srbomrzac”, pa razmišljam da li da to stavim u CV, s obzirom da su u pitanju ugledne Večernje novosti. Tako da ću sad kod ovih drugih vjerovatno biti profesionalni vučićevac. I to je to što sam htio da kažem: u tom prostoru interneta koji je bio zamišljen kao beskrajni prostor slobode, nažalost smo očekivano dobili i mogućnost da svako kaže baš svako mišljenje i još da insistira na njemu. Nemam ništa protiv da ljudi slobodno izražavaju svoje mišljenje, dok god se to mišljenje ne kosi sa slobodom drugih ljudi, a vrlo često se kosi.

Pomenuli ste polemiku. Polemišemo li mi?

Ne, mi vičemo, to je buka i bijes, u tome mi živimo. Kada smo govorili o tome da li je Vučić majstor medijske manipulacije, nažalost mogu reći da su se mnogi ljudi upecali na njegovu manipulaciju, mislim na ljude koji nisu njegovo biračko tijelo, koji ne dijele njegovu viziju “srpskog sveta”, ali koji se neprestano pecaju na mamce koji liče na mamce za somove. Mi se zapravo bavimo Vučićem, umesto da se bavimo sobom. Da se bavimo time kako da redefinišemo vrijednosni sistem, da stavimo prst na čelo i da se pitamo zašto smo oguglali na Ratka Mladića u Njegoševoj ulici, kako nam se dogodilo to da imamo masovnu grobnicu u Batajnici koja nije obilježena ni na koji način, kako nam se dogodilo to da se pravimo da ne znamo za sudbinu Sarajeva, Srebrenice, Đakovice, Vukovara…

Kako se, izvinite, dogodilo da se usred Knez Mihailove skupljaju potpisi za oslobađanje ubice Zorana Đinđića? Kako se to desilo?    

Desilo se tako što je Aleksandar Vučić na vlasti, a kapetan Dragan je od tog istog Vučića dobio novac, auto, stan…, šta li je već sve dobio. Vučić brani svoje vrijednosti, Vučić je fašista. Tako da svaka vrsta normalizacije fašizma ide njemu u prilog. Aleksandar Vulin je zapravo njegov Mister Hajd, njegov trbuhozborac.

Nedavno ste rekli da ovakva država Srbija predstavlja ogromnu opasnost za susedne zemlje i da, ukoliko se demokratske zapadne zemlje ne konsoliduju i pod hitno ne zauzmu oštar stav prema Srbiji, ne treba isključiti ni nove ratove. Dakle, govorili ste o opasnosti, gdje je prepoznajte?

Pa prepoznajem opasnost svugdje: Srbija se naoružava, zapadni demokratski svijet je vrlo nekonsolidovan, vrlo nemaju konsenzus. Nažalost, ako se sjetimo onih vremena kada je Milošević kretao u ratove, sjetićemo se da su to bila vremena kada je pao Berlinski zid, kada se istočna Evropa konačno probudila iz te noćne more, kada su ljudi odjednom počeli slobodno da putuju. To je bilo vrijeme ogromnog optimizma u zapadnom svijetu. Oni su, obuzeti tom svojom pobjedom i padom Sovjetskog Saveza, nekako zaboravili na Miloševića. Vjerovatno im Jugoslavija tada nije bila u fokusu, jer su slavili ujedinjenje Njemačke i pad SSSR-a, Milošević je to očigledno shvatio i uradio nesmetano to što je uradio, na najbestijalniji način. Uostalom, podsjetiću da je Sarajevo bilo domaćin Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, a onda je od proljeća 1992. do februara 1996. godine bilo pod opsadom, pred očima te iste Evrope. Tako da ja nikad ne bih potcijenio opasnost. Tim prije jer me na neki način ova današnja situacija podsjeća na početak devedesetih godina i obuzetost Zapada samim sobom. S jedne strane imate Evropsku uniju koja je doživjela strašan udarac izlaskom Velike Britanije, imate EU koja u ovom momentu nažalost nema niti jednog državnika u punom smislu te riječi. Svi ti lideri zemalja EU su mahom tehnokrate, koji nemaju viziju. Evropa je isto bila zauzeta ekonomskom krizom, pa takozvanom migrantskom krizom, pa gasnom krizom, pa neće više da se šire, pa je ovde porastao evroskepticizam. Pa smo imali u Americi Trampa koji je za četiri godine napravio toliko štete da je veliko pitanje da li će Bajden u svom mandatu uspjeti bar djelimično da ispravi tu štetu a naročito je veliko pitanje da li će Bajden, odnosno neko od normalnih kandidata, uspjeti pobjediti na sljedećim predsjedničkim izborima, ili će to opet biti Tramp. Ni to ne treba isključiti. Sve to znači da postoji jedan dosta širok prostor slobode za ludake sa ratničkim ambicijama, pogotovo ako imate iza njih nekakvog Vladimira Putina koji ih ohrabruje u tom smislu.

Ja ne znam zašto se Srbija toliko naoružava? Da bi se branila? Od koga? Ne vidim da Srbiji prijeti neka opasnost, da su Hrvatska, Mađarska, Rumunija, Bugarska, Makedonija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Kosovo… Nisam vidio nijednog političara iz tih zemalja koji je rekao “Bačka je naša” ili “Timočka krajina je naša”. Ali znam ih dosta u Beogradu koji kažu da je Banjaluka grad u Srbiji. Tako da, ne treba se s tim igrati. Nisam nimalo spokojan što se toga tiče i ako se nastavi ovaj vakuum na međunarodnoj sceni i ako se Beogradu na ozbiljan način ne stavi do znanja da će dobiti po prstima ako se nastavi igrati vatrom…

Pa hoće li Zapad reagovati?

Ono što možda pruža neku nadu jeste činjenica da Bajden jako dobro poznaje situaciju na postjugoslovenskom prostoru, i ova ekipa ljudi koje je on imenovao za svoje izaslanike, pokazuju da on razmišlja u tom smjeru. Vidjećemo da li on ima dovoljno instrumenata i da li je Amerika zaista još uvijek na taj način moćna, kao što je bia moćna prije Trampa, da nekom lokalnom manijaku zavrne ruku na ubjedljiv način.

Da, ali moram da vas podsjetim da je američki izaslanik za Balkan Gabrijel Eskobar nedavno rekao da na situaciju u Bosni i Hercegovini ne utiče Beograd nego Moskva. Šta vam to govori?

Pa to vjerovatno govori o nekim kalkulacijama. Kakve oni imaju planove sa Vučićem, ne znam, ali mi je utisak da oni u ovom momentu još uvijek nisu krenuli na Vučića i da im je on još uvijek partner.

Bez obzira na ono pismo sedam kongresmena i upozorenje koje su uputili?

Da, to je svakako jedan mali žuti karton, čisto da se zna da to ipak neko posmatra i da je došlo vrijeme i da se to javno saopšti. To su neke taktičke igre, ali me ohrabruje što se Amerika konačno uključuje, što dolaze neki izaslanici. Naravno, bilo bi najbolje da možemo sami da se izborimo, ali ne možemo, potrebna nam je pomoć.

Kakva pomoć? Sjećate se devedesetih godina kad nam je posljednji put bila potrebna pomoć. Dobili smo NATO intervenciju 1999. Na taj način je spriječena nova Srebrenica na Kosovu, odnosno novo etničko čišćenje. Crna Gora je tada otvorila vrata i primila blizu 100.000 albanskih izbjeglica, što se takođe često zaboravlja. I taj period devedesetih godina jugoslovenski narodi pamte dosta selektivno. Dakle, jesmo li išta naučili kao građani bivše Jugoslavije?

Pa neki jesu, neki nisu. Problem je što sam ja sada stariji 30 godina i što su u međuvremenu rođeni neki novi ljudi koji nemaju biološko sjećanje na to vrijeme. To je potpuno drugi osjećaj od mog, koji sam svjedočio tom vremenu. Naročito je drugi osjećaj jer su oni odrasli u matrici međunacionalne mržnje i što su njima usađeni u glavama zidovi. Ne oni berlinski, nego ovi u glavama, koji su sto puta opasniji od berlinskih. Kada vidite ispred sebe neki berlinski zid, ako imate dovoljno kuraži i ako ste radoznali, naravno da biste da provjerite šta je preko zida pa biste onda i da ga preskočite, ako vam se na primjer sviđa neka djevojka koja je tamo preko zida. Međutim, zida u glavi niste svjesni, vama je jedna strana svijeta izbrisana iz lične geografije. Plašim se da oni nisu ni svjesni koliko ne znaju i kolika im opasnost prijeti zbog toga što ne znaju. I koliko su izloženi svakoj vrsti manipulacije od strane ovih koji bi da nastave da ih pumpaju mržnjom prema drugima. A u Srbiji je to državna politika. To su nepojmljive količine mržnje, ali to je nažalost mejnstrim i ta djeca odrastaju u tom mejnstrimu. Tako da oni nisu ništa naučili jer nisu ni imali prilike da nauče, ali su nažalost postali humus za nove ratove.  

(Gradski portal)