Skip to main content

DAŠKO MILINOVIĆ: I prije i poslije Jugoslavije smo – ništa

Intervju 18. јул 2021.
9 min čitanja

Popularni radio-voditelj Daško Milinović pre tri meseca je napadnut šipkama u jednoj novosadskoj ulici, dok je u ranim jutarnjim satima išao na posao. Jedan od dva napadača je ubrzo uhapšen, kao i nalogodavac. Ispostavilo se da su u pitanju članovi jedne od brojnih ekstremno desničarskih grupacija u Srbiji, koje Milinovića ne vole, zbog njegovih levičarskih, antinacionalističkih i antiklerikalnih stavova, koje iznosi pre svega u izuzetno slušanoj emisiji “Alarm”, koja se emituje na podcastu “Daško & Mlađa”. Ovaj napad je samo vrhunac pretnji koje Milinović dobija godinama unazad. Uzgred, on je i aktivista jedne antifašističke organizacije.

Milinović i njegov voditeljski partner Mladen Urdarević specifikum su medijske scene u Srbiji. Uspevaju svoj internetski radio da održavaju već pet godina, isključivo zahvaljujući donacijama slušalaca iz zemlje i inostranstva, a preko jedne od crowdfunding platformi. Pre toga su vodili jutarnji program “Uzbudilnik” na novosadskom AS FM radiju, potom su emisiju preselili na Radio B92, da bi se na kraju skrasili na Radio-televiziji Vojvodine, na novosadskom O radiju, koji funkcioniše u okviru ovog javnog medijskog servisa. Ali, ne zadugo. Nakon političkih smena na RTV-u 2016. godine, novo rukovodstvo prekida saradnju sa njima – iz političkih razloga. Sada se navršava 10 godina njihovog zajedničkog rada.

Milinović je bio i glavni i odgovorni urednik časopisa CKM, a bavi se i muzikom i dizajnom. Pevač je novosadskog pank-rok sastava “Red junion”, sa kojim je snimio nekoliko studijskih albuma. Milinović i Urdarević često nastupaju i kao stand-up komičari te jedan od zaštitnih znakova glavnog grada Vojvodine.

Prošlo je tri meseca od surovog fizičkog napada na Vas, koji je izazvao žestoku reakciju javnosti. Šta se, po Vašim informacijama, trenutno dešava sa sankcionisanjem incidenta? Da li su oba počinioca uhapšena? Šta je sa nalogodavcima?

–Koliko znam, stvari stoje identično kao i u danima posle napada. Možda postoje neki detalji koje ne znam, ali za sada je uhapšen jedan napadač, a drugi je u bekstvu. Uhapšen je i onaj koji im je platio da to urade. U međuvremenu su ova dvojica odležali 30 dana u pritvoru, a sada su na slobodi. Dao sam iskaz pred tužilaštvom, bili su prisutni i njihovi advokati. Znam i da je tužilac zatražio maksimalnu kaznu za krivično delo nasilničkog ponašanja u grupi, a za ovo delo je zaprećena kazna do pet godina zatvora.

Ovaj napad je tek vrhunac raznih pretnji koje već dugo dobijate…

–Kada se neko bavi ovim čime se ja bavim, pretnje su normalna, svakodnevna stvar. Moja politička, filozofska odluka je da takve stvari ne prijavljujem policiji, ni tužilaštvu. Biti antifašista, što znači biti na meti fašista, celodnevni je posao. Nema odmora. Pretnje idu u “rok službe”.

Možete li da identifikujete odakle napadi dolaze? I šta je to što u Vašem radu iritira napadače?

–To što me toliko mrze znak je da dobro radim svoj posao. Oni preziru ljude koji javno, jasno, glasno, bez uvijanja… govore stvari o kojima bi oni voleli da se ćuti. Preziru jasan, nedvosmislen antifašistički stav. Kad god mi se pruži prilika, dovodim u pitanje njihove neupitne autoritete i svetinje, što ih dodatno razjaruje. Osim toga, obraćam im se na način na koji oni nisu navikli. Oni su sebe ubedili da su njihovi protivnici, borci protiv ekstremizma i fašizma – tunjavi, tihi, nenametljivi. Pa pošto se ja ne uklapam u tu sliku, onda ih to pojačano iritira.

A ko su ‘oni’ zapravo?

–Širok spektar desnice u Srbiji. Nerviram svakog desničara u ovoj zemlji, ali – ruku na srce – nije svaki desničar spreman da mi preti i da me napada. “Nerviruckam” sve, od desnog centra do ekstremne desnice. Što su bliži krajnjoj desnici, to me više mrze. Oni koji su spremni da nešto preduzmu jesu predstavnici krajnje desnih i neonacističkih organizacija. To su organizacije kao što su “Levijatan”, “Srbska akcija”, “Junak”, “Kormilo”, beogradski i novosadski ogranak grupacije “Nacionalisti”… Ima puno tih organizacija, koje se lako međusobno posvađaju, pa se mire, članovi prelaze iz jedne u drugu… U principu, to su osobe i organizacije koji izuzetno cene likove poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Dimitrija Ljotića, Draže Mihailovića i ostale fašiste iz istorije i sadašnjosti.

Kakva je njihova uloga u društvu? I kako nastaju te brojne ekstremističke i profašističke grupacije u Srbiji?

–Na svu sreću, srpska desnica nije kompaktna i homogena, i to predstavlja njihovu slabost. Među njima ima veoma malo inteligentnih i iskrenih ljudi sa organizatorskim sposobnostima. Bez logističke podrške većih političkih igrača i tajnih službi, oni nisu u stanju ništa da urade. U pitanju je gomila nesposobnog i neinventivnog sveta, koji je ogrezao u kriminal. Ako dođu u situaciju da biraju između kriminala i političke akcije, oni se uvek opredele za kriminal, jer im to donosi novac.

Ideološki su veoma različiti: od četnika, koji za sebe tvrde da su antifašisti, jer su ih u školi učili da je četnički pokret bio antifašistički, pa do onih koji su otvoreni rasisti i fašisti, i time se ponose. U javnosti se, međutim, svi oni predstavljaju kao patriote. Jednako sebe patriotama smatraju i “dražinovci” i ovi koji otvoreno slave Hitlerove rođendane. Kao i svuda u svetu, njihova uloga je veoma jasna.

Usudio bih se da kažem da čak 90 odsto tih organizacija u Srbiji ima direktnu vezu sa vladajućim strukturama, ima podršku raznih institucija, i to je ono što predstavlja razliku između Srbije i drugih zemalja. Veoma je malo nezavisnih ekstremista na sceni, mada ih ima. Ima i oni koji predstavljaju radikalnu opoziciju režimu Aleksandra Vučića, a zapravo im je režim omogućio da ova zemlja bude njihov Diznilend, da imaju krila raširena kao nikada od 1945. godine naovamo.

Često se govori o povezanosti tih grupa sa vlašću i bezbednosnim strukturama. Slažete li se sa tvrdnjom da su oni nekakva udarna pesnica za protivnike Vučićevog režima?

–Apsolutno. Za Srpsku naprednu stranku obično kažu da nema ideologiju. A to nije tačno. To jeste desničarska stranka, a šta bi drugo i bila kada znamo kakvi je ljudi čine i kako je nastala. Njihovo licemerje je dovedeno do savršenstva. Sa jedne strane, lepo, miroljubivo i nasmejano lice za televiziju, a ispod se nalazi ubilačka armija navijača, desničara raznih fela, pa i neonacista. Mi smo jedna od retkih zemalja u kojoj predsednik poznaje neonaciste i kontaktira sa njima. Toga nema u drugim zemljama. Možda je situacija jedino gora u Ukrajini, ali tamo je faktički ratno stanje.

Posle incidenta ste rekli da ste, kao javna ličnost, imali nekakvu zaštitu, ali da postoje ljudi koji su žrtve nasilja ekstremističkih grupa, a koji se ne vide i koji ostaju sami, bez podrške. Na koga ste mislili?

–Mislio sam na ljude koji su po programu tih organizacija prokazani kao nepoželjni, kao plen. Dobro se zna ko su večita tema i meta tih organizacija. Uvek će se ostrviti na slabije od sebe, na manjine, poput homoseksualaca, Roma, migranata… Žrtva može da bude svako ko se ne uklapa u ono što oni zamišljaju kao nacionalni ideal.

Pre dve i po godine ste se obreli u zatvoru, zbog jednog tvita. Šta se dešava sa tim postupkom? Da li je krivična prijava odbačena?

–To je odmah završeno. Nakon što sam prenoćio u pritvoru, tužilac je odmah odbacio prijavu, u predistražnom postupku. I ranije sam pozivan da idem u Tužilaštvo za visokotehnološki kriminal, gde sam im tumačio svoje tvitove i stavove, a oni su tražili razlog da me bar malo terorišu. To je deo perfidne taktike režima: oni koji se suprotstave nasilnicima na vlasti – proglašavaju se nasilnicima.

Razlog za moje noćenje u zatvoru bio je tvit kojim sa se suprotstavio Vladimiru Đukanoviću, visokom funkcioneru SNS-a, koji je jedan od najpoznatijih nasilnika na političkoj sceni i koji iznosi najekstremnije stavove, one koje Vučić ne sme da izgovori zbog svog položaja. Važan deo politike naprednjaka je da sebe u javnosti predstavljaju kao žrtve dok terorišu celu zemlju. Vrlo lako, nespretno i labavo napisane propise okrenu protiv svojih protivnika, protiv ljudi koji se suprotstavljaju njihovim mahinacijama, pretnjama… Potom ti ljudi bivaju pozivani od tužilaštva i predstavljeni kao društveni problem. U principu, oni ne pokreću postupke protiv tih ljudi da bi ih vodili i dobili. Mene nisu uhapsili da bi me osudili, nego da bi me malo “ohladili”, naučili pameti…

A jesu li Vas uspeli ‘ohladiti’?

–Naravno da nisu. Ali, razumem ljude koji posustanu pod pritiscima. Policija uvek može da te privede i da te zadrži dva dana bez ikakvog razloga. I oni to itekako koriste. Kada se nađu u ćeliji, mnogi kažu: “Šta mi ovo treba, ćutaću i radiću svoj posao…” I tako prestanu da budu glasni. Pomisle na svoju porodicu. Nema šanse da te to ne dotakne. Suludo je ne bojati se. Ne osećati strah je ludački. A hrabrost je nastaviti da budeš glasan uprkos tom strahu. Hvala bogu, postoje ljudi koji se nisu uplašili. Postoji i recept: Prvo na tebe puste policiju i tužilaštvo – a oni onda odustanu od gonjenja, jer jednostavno nisi kriv za to što te terete. Potom te provuku kroz medije i osude za nešto za šta te nisu formalno ni optužili. Treće, puste na tebe armiju onlajn-bitangi da te blate po društvenim mrežama i da ti prete.

A da li je četvrta faza – fizički napad?

–Ima i toga, mada moram da budem iskren: kada sam saznao imena ljudi koji su me napali, nisam mogao da kažem da iza napada stoji SNS. To, jednostavno, ne bi bilo tačno. Napad je došao iz jednog drugog sektora ekstremne desnice. Ali, sa druge strane, ovako bahat i glup napad ne bi bio moguć da nalogodavci i napadači nisu osećali da ova zemlja pripada njima.

Već bezmalo pet godina ste Vi i Urdarević ‘sami svoji majstori’. Imate popularni, veoma slušani internetski radio-program ‘Daško i Mlađa’. Koja je cena te slobode? Da li ste zadovoljni kako stvari stoje, finansiraju li vas i dalje vaši fanovi?

–Isključivo i jedino živimo od naših slušalaca. I to nas potpuno usrećuje. Ne znam da li postoji neki drugi medij u Srbiji koji funkcioniše na ovakav način, ali voleo bih da to još nekom uspe. Mi smo potpuno, potpuno nezavisan medij, koji se finansira isključivo od direktnih donacija slušalaca, koje su pojedinačno sitne, ali kada se skupe na gomilu, Mlađa i ja možemo da živimo. Nismo bogati, ali nismo ni gladni. Nemamo nijednog sponzora, ne uzimamo grantove, čak smo odbili i USAID-ovu pomoć, na šta sam jako ponosan. Nemam ništa protiv da mediji dobijaju grantove od USAID-a, ali mi je draži osećaj potpune slobode. Kada zavisiš samo od svojih slušalaca, ti uvek možeš da izmeriš koliko si im potreban. Prava sloboda je kao neka jako dobra droga i sve posle toga ti izgleda kao nešto bezveze.

Kako objašnjavate činjenicu da ste vi, kao popularni dvojac, praktično proterani sa svih medija, pa ste morali da osnujete svoj? A bili ste prvo na novosadskom ASFM rediju, potom na B92, potom na Javnom medijskom servisu Vojvodine… Kako je moguće da niko nije zainteresovan da vas uposli ili bar reemituje vaš programa kada je sasvim sigurno da ćete im povećati slušanost i popularnost?

–Na početku samostalnosti imali smo ponudu dve lokalne stanice da emituju naš “Alarm”, na svojoj frekvenciji, u izravnom vremenu. Bukvalno smo se sve dogovorili, ali samo nekoliko sati pred realizaciju nazvali su nas i rekli: “‘Ej, izvinite, ne smemo, posetili su nas i rekli da ne bi bilo pametno da to radimo…”

Stvar je potpuno jednostavna. Nikada “u novijoj istoriji ove zemlje”, što je fraza koju često koristi Vučić, nije vladao ovako dubok medijski mrak. Niko se ne usuđuje na takav potez, jer bi mu posao bio skršen raznim vanrednim inspekcijama i kaznama. Doduše, mi se teško uklapamo i u ideološki narativ dobrog dela opozicije. Mi smo antinacionalisti, ne padamo u nesvest pred popovima, mi smo antiklerikalci, levičari. A znamo da je opozicija u Srbiji uglavnom desno pozicionirana. Mediji bliski opoziciji, kada bi nas angažovali, ne bi dobro prošli kod svojih političkih prijatelja.

Rođeni ste 1980. godine, imali ste samo 11 godina kada je rasturena Jugoslavija. Ipak se za Vas može reći, ako se slažete, da ste jugonostalgičan, zastava SFRJ visi u vašoj redakciji. Šta za Vas znači Jugoslavija?

–Ne volim reč “jugonostalgija”, zato što me reč “nostalgija” nervira. Nostalgija je glup, beskoristan i reakcionaran osećaj. Ja sam stanovnik neke buduće Jugoslavije, a ne bivše. Jugoslavija je za mene – a složiće se svi ljudi koji imaju nešto škole i koji su pošteni – bila civilizacijski maksimum južnih Slovena. Pre toga smo bili ništa, posle toga smo ništa. Jugoslavija je jedina šansa za ovdašnje narode.

Ubeđen sam, mada to neću moći da proverim, da Srbija, a verovatno ni ostale države na ovim prostorima, neće postojati u 22. veku. Naša zemlja je već prešla tačku uništenja. Mi smo na putu bez povratka. Ova država i nacija će u narednom veku nestati. Jedina šansa za opstanak je da ponovo pronađe snage i mudrosti da se udruži sa drugim ugroženim vrstama na ovim prostorima, na periferiji svetskog kapitalizma. Da se nađemo u državi koja nam pruža šanse za opstanak. Da se razumemo, neće nas niko istrebiti. Sami ćemo nestati, poput naroda koji su kroz istoriju nestajali. Jednostavno, nisu se snašli.

Kako podnosite činjenicu da se, 26 godina posle genocida počinjenog u Srebrenici, Srbija uporno odbija da prestane sa negiranjem i relativizacijom tog zločina?

–Ako bi me neko pitao zašto toliko prezirem svoju zemlju, to bi mi bio glavni argument. To je najodvratnija stvar u mojoj zemlji, to je vrhunac naše neljudskosti, to je bruka i sramota, to je ljaga. To je dokaz trijumfa četnika. Ratko Mladić može zadovoljno da sedi i crkava u zatvoru.

Vidite li u Srbiji političku snagu koja može da poljulja Vučićev režim? Da li ste zadovoljni opozicionom ponudom?

–Iskreno, ne vidim snagu koja može da sruši Vučića i njegov režim. Ne smemo zaboraviti da on najveći deo svoje snage crpi koliko iz veza sa kriminalom, toliko i iz nenormalne podrške zapadnog i kineskog kapitalizma. Vučić je naš makro, on Srbiju prodaje kao prostitutku na svetskom tržištu bogatih mušterija. Zašto bi oni njega menjali kada on dobro radi svoj posao. Jedino što može da uruši njegov režim je nešto iznutra, da se međusobno posvađa ta ogromna kamarila pokvarenjaka i političkih iznoguda. Režim može da implodira, ne vidim da može da se sruši sa strane. Ali, možda se to i promeni. Možda se pojavi neko ko će napraviti bolje dilove sa Zapadom. Ali, ako ćeš ga na tim osnovama rušiti, onda je bolje i da ga ne rušiš.

Meni se čini da niko iz sadašnje opozicije zapravo ne želi da bude vlast. Ljudi koje režim apostrofira kao vođe opozicije, i koji su realno najdalje otišli u političkom organizovanju, zapravo nemaju interes da dođu na vlast, jer ne žele da preuzmu odgovornost. Recimo, odgovornost za rešavanje kosovskog problema. Vučić je neka vrsta reketaša na svetskoj političkoj sceni. On poručuje Zapadu: “Imamo zemlju, šteta bi bilo da joj se nešto desi.” Šta može da joj se desi? Ko zna to da spreči? Vučić odgovara: “Ja znam da to sprečim.”

Na kraju, pitanje od milion dolara. Kako animirati onaj nemali sloj stanovništva Srbije koji je zgađen politikom?

–U Srbiji nikako da se pojavi kvalitativna, suštinska opozicija onome što Vučićev režim predstavlja. Ne znam da li je to recept za uspeh, ali bih jako voleo da se to desi. Vrlo često su stvari koje bih ja želeo da vidim na političkoj sceni i politički uspeh u suprotnosti. Ali, voleo bih da se pojave inicijative i političke organizacije koje su suštinska opozicija režimu, koje su dosledno antinacionalističke. Na lokalnom nivou imamo takve inicijative, ali ne i na državnom. Da živim u Beogradu, recimo, glasao bih za “Ne davimo Beograd”. U Novom Sadu još nemamo takvu opciju, ali valjda će se pojaviti. Na kraju, poručio bih opoziciji u Srbiji: Probali ste sve osim da budete različiti od Vučića!

(Nedim Sejdinović, Al Jazeera)