Skip to main content

BORIS PAVELIĆ: Uz godišnjicu hrvatske vojne akcije: Oluja manipulacija

Stav 07. avg 2022.
6 min čitanja

“Dana 21. avgusta (1995, op.a.), dvojica naoružanih muškaraca u civilnoj odeći upala su u kuću Mileta i Ljubice Stegnajić u selu Stegnajići i zapretili im da će ih ubiti ako ne napuste kuću do sledećeg dana. Mile je odmah otišao, a Ljubica je ostala, jer nije bila dovoljno dobrog zdravlja da bi mogla poći s njim. Ljubica je sutradan pronađena mrtva u bunaru. Njena kecelja i cipele su pronađeni uredno složeni kraj bunara, a njen štap vezan za zid bunara. Na njenom telu nije bilo strelnih rana. Ta činjenica, uzeta zajedno sa stanjem zatečenim na prostoru oko bunara, ne omogućuje zaključak da je Ljubica Stegnajić ubijena.”

To je jedan od događaja opisan u prvostupanjskoj presudi Haškog suda hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču na koji su, u povodu 27. obljetnice vojne akcije Oluja, podsjetile regionalne organizacije za ljudska prava REKOM mreža pomirenja, Fond za humanitarno pravo, Documenta – centar za suočavanje s prošlošću i Inicijativa mladih za ljudska prava – Hrvatska.

Sudbina Ljubice Stegnajić mogla bi biti simbolična za poslijeratni odnos Hrvatske i Srbije prema zločinima počinjenim u ratu u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine: kao što je jasno da je Ljubica Stegnajić zasigurno žrtva rata, straha i nasilja, ostaje nejasno je li ubijena ili je, napuštena, sama i uplašena, počinila samoubojstvo. Tako vrijedi i za odnos prema ratu: premda je povijesna istina jasna, a činjenice i odgovornost sviju strana razjašnjene i utvrđene, do dana današnjeg obje strane, i Srbija i Hrvatska, odbijaju priznati svoj dio odgovornosti, ističući – slaveći ili komemorirajući, kako već kome odgovara – samo onaj dio povijesti koji se uklapa u njihovu interpretaciju. Tako je bilo svih ovih godina; tako je bilo i ovaj put.

Bojkot zasjenio slavlje

Štoviše: u Hrvatskoj, obilježavanje Oluje ove je godine gotovo zasjenjeno događajima koji sam samom Olujom nemaju baš nikakve veze. Tri najvažnija ministra u vladi Andreja Plenkovića, od kojih su dvojica potpredsjednici vlade – ministar obrane Mario Banožić, unutarnjih poslova Davor Božinović i hrvatskih branitelja Tomo Medved – bojkotirali su prijem za generale koji na Tvrđavi u Kninu tradicionalno priređuje predsjednik Republike. Taj presedan, najavljen prošle godine nedolaskom nekih ratnih generala na isto to simbolički važno mjesto, posljedica je političkih nesuglasica premijera i predsjednika, i nema nikakve veze s ratom u Hrvatskoj i oslobađanjem zemlje 1995. godine.

Istodobno, taj je bojkot medijski zasjenio čak i slavlje zbog pobjede i oslobađanja zemlje, koje svake godine prerasta u monolitno inzistiranje na apsolutnoj pravednosti, pa kako onda ne bi zasjenio i pokušaje rasprave, itekako nužne, o ratu kao takvom i njegovim tragičnim posljedicama za obje strane, kao i o potrebi regionalnog ustanovljavanja činjenica i kažnjavanja ratnih zločina, kao nužnom uvjetu za zajedničko nadvladavanje regionalnih napetosti, koje mogu prerasti u potencijalne uzroke budućih ratova. Takva rasprava, uostalom, u Hrvatskoj, na institucionalnoj razini, nikada nije ozbiljno ni započela, ako ne računamo glasove dijela intelektualaca i aktivista za ljudska prava, čiji je utjecaj iz godine u godinu sve slabiji.

Tako je ovoga kolovoza u Hrvatskoj, samo dvije godine nakon što je Vlada, zajedno sa srpskim partnerima, otpočela zajednički nacionalni trud ka pomirenju i zajedničkom sjećanju na žrtve, taj hvalevrijedni proces zaboravljen, kao da ga nikada nije ni bilo. Milorad Pupovac, jedan od inicijatora toga procesa i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), koalicijskog partnera u vladi Andreja Plenkovića, tim je povodom izjavio, predvodeći odvojenu komemoraciju za srpske žrtve Oluje 3. kolovoza u Deringaju kod Gračaca: “Prije dvije godine smo pokrenuli proces, snažan i hrabar, proces iskoraka u politikama sjećanja koje bi trebale pridonijeti snažnijem pomirenju između Hrvata i Srba. Nažalost, to je zastalo, sve što se u međuvremenu događalo protekle dvije godine, samo je narušavalo ono što smo stvorili.”

Tugovanje s ciljem zastrašivanja

U Srbiji, zrcalna situacija: dok Hrvatska službeno slavi, Srbija službeno tuguje – a nijedna nije spremna prepoznati tamnu stranu vlastitog ratnog djelovanja. Ove godine, službena komemoracija žrtvama Oluje održana je u Novom Sadu, gradu u kojemu Vučić i njegova stranka i inače ratuju protiv ono malo preostalog vojvođanskog duha, koji je antiratni, tolerantan i antinacionalistički. Tako je ovogodišnja novosadska državna komemoracija imala i dodatni cilj, također potpuno neovisan o Oluji: uznemiriti, pa i zastrašiti Vojvođane i Vučićeve neistomišljenike, ako ih, kojim nesretnim slučajem, još ima.

Istodobno, novosadska je komemoracija državnim manipulatorima poslužila za obrtanje istine naglavce: srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, koji ne priznaje pravorijek međunarodnih sudova prema kojemu je u Srebrenici, u srpnju 1995. počinjen genocid nad Bošnjacima, Oluju je nazvao “pogromom, zločinom i genocidom”, izmislivši tako povijest koja se nikad nije dogodila: nikada i nigdje nijedno relevantno sudsko tijelo vojno-redarstvenu akciju Oluja nije nazvalo “pogromom”, “genocidom”, pa čak, en gross, ni “zločinom”. Ali eto, učinio je to političar koji čuva i veliča nasljeđe svojih političkih i vojnih prethodnika, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Slobodana Miloševića, koji uistinu jesu odgovorni i za “genocid”, i za “pogrom”, i za “zločin” u BiH, da Hrvatsku i Kosovo ovaj put ostavimo po strani.

Vlasti u Srbiji i Hrvatskoj, dakle, pokazuju sada već višegodišnji, opasan politički infantilizam: dok Srbija odbija priznati nedvojbenu odgovornost za opći ratni napad na Hrvatsku 1991, razaranje trećine zemlje, stotine tisuća prognanih te troipogodišnju okupaciju, Hrvatska odbija priznati nedopustivo bezvlađe poslije Oluje, koje je trajalo mjesecima, odnijelo stotine žrtava, i trajno kompromitiralo opravdano vojno oslobađanje zemlje. Dok obje države ne smognu političke zrelosti da priznaju svaka svoj dio odgovornosti, nepovjerenje će se produbljavati, što u okolnostima današnje Europe, opterećene ratom u Ukrajini, može biti mnogo opasnije nego što se na prvi pogled čini.

‘Hrvatska nije počela rat’

Ali ima, na sreću, i glasova razuma. U povodu 27. obljetnice Oluje, organizacije za ljudska prava iz Beograda i Zagreba, REKOM mreža pomirenja, Fond za humanitarno pravo, Documenta – centar za suočavanje s prošlošću i Inicijativa mladih za ljudska prava – Hrvatska, objavili su izjavu kojom su podsjetili su na sudski utvrđene činjenice o počinjenim zločinima, čiji počinitelji još uvijek nisu kažnjeni.

“Proteklo vrijeme pokazuje da su izvršitelji ratnih zločina na slobodi. Nema političke volje da se napravi regionalni popis žrtava 1991-2001. godine, za koji se zalaže civilno društvo i 580.000 građana postjugoslavenskih zemalja, potpisnika peticije za osnivanje REKOM-a”, podsjetile su organizacije.

U intervjuu novinarki beogradskog dnevnika Danas Snežani Čongradin, bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić iznijela je uravnotežen stav o ratnim tragedijama u Hrvatskoj od 1991. do 1995.

“Hrvatska je 1991. bila napadnuta od režima Slobodana Miloševića i krnje JNA i provela je četiri godine u obrambenom ratu”, podsjetila je Pusić.

“Godinama se do, primjerice, Gračaca, do kojeg dođete za oko 100 minuta autocestom iz Zagreba, išlo preko Mađarske i Beograda. Dugo nije bilo nimalo izvjesno da će ikada ponovno biti cjelovita. Ne vidim ništa čudno u tome da su praktički svi bili sretni kad su vidjeli da rat završava i da će Hrvatska postojati na svom cijelom teritoriju. Čini mi se da je to prilično dobar razlog za slavlje. To nikako ne znači da se slavi činjenica da je taj rat okončan i sa između 150.000 i 200.000 izbjeglih i prognanih hrvatskih građana srpskog etniciteta. Također ne znači da se slave zločini počinjeni s hrvatske strane. Zato je važno iskazivanje pijeteta hrvatskim Srbima koji su stradali u tom razdoblju. No ostaje činjenica da se rat vodio na hrvatskom teritoriju i da ga Hrvatska nije započela”, kazala je Pusić.

Istodobno, bivša ministrica ne bježi od odgovornosti svoje zemlje za događaje poslije Oluje, smatrajući da je sama vojna akcija završila, s obzirom na okolnosti četvorogodišnjeg rata, s relativno malim brojem žrtava, iako je, dakako, svaki stradali, ma bio i samo jedan, previše.

“Glavna odgovornost i grijeh tadašnjeg hrvatskog vodstva dogodio se nakon Oluje, u tri, četiri tjedna u kojima je od hrvatskih vlasti dozvoljeno bezvlađe u područjima oslobođenim u samoj Oluji. Većina zločina nad hrvatskim Srbima civilima dogodila se upravo u tom razdoblju i to je svakako crna mrlja, mislim više na tadašnjem hrvatskom političkom vodstvu nego li na Hrvatskoj vojsci”, kaže Pusić.

‘Historijske greke mogu se osvijestiti’

No od tog su vremena prošla gotovo tri desetljeća.

“Glavne politički vođe iz tog vremena su mrtvi. Ljudi koji su se rodili tog ljeta 1995., do danas su završili škole, fakultete, poženili se, dobili djecu… Za njih bi to trebala biti lekcija iz povijesti da iako možda ima neophodnih ratova, nema dobrih ratova. A nikako ne bi trebao biti materijal za političku mobilizaciju kroz mržnju, huškanje i podgrijavanje ekstremističkog nacionalizma. To nisu bili njihovi ratovi, i naša je generacijska dužnost da spriječimo da ikada tako nešto iskuse.”

Zato i Hrvatska i Srbija – naročito vlasti u te dvije zemlje – imaju odgovornost za ono što se nikada ne spominje, a Vesna Pusić naziva – “moralnim integritetom”.

“Za svako društvo vrlo je opasno kad se odrekne čak i pretenzija na vlastiti moralni integritet. Iako se povijesne pogreške ne mogu ispraviti, one se mogu osvijestiti, i iz njih se može učiti. Najveće srpske žrtve u Hrvatskoj bile su one neposredno nakon Oluje, i prema njima treba svakako iskazivati pijetet. Hrvatske vlade su već u više navrata pokušale uključiti odavanje pijeteta tim žrtvama u obilježavanje godišnjica akcije Oluja. To treba biti jasnije, nedvosmislenije i eksplicitnije izraženo. No ljudi stradali u ratu i od rata nikada neće doživjeti ‘poštenu pravdu’. Najbolje što im možemo osigurati je da njihovi nasljednici žive u pravednoj, demokratskoj, pravnoj državi, bez diskriminacije i ratnog huškanja.”

(Al Jazeera, Foto: Lupiga)