U Bosni je još jedan muškarac ubio ženu zato što ga je ova ostavila. Uhapsili su ga na Čaršiji, u starom dijelu grada, gdje je dijete poveo na ćevape, tradicionalno bosansko jelo: djecu od malena treba učiti tradicionalnim i porodičnim vrijednostima.

Muškarci na ovim prostorima imaju ozbiljan problem sa odbijanjem i ostavljanjem. Ovdje je sad najlakše nastupiti kao putujući psihoanalitičar iz proze Borisa Viana: čovjek koji puca na onu koja ga ostavi jeste narcistički tip. I jeste: ima problem sa samopouzdanjem. Sav taj bijes zbog ostavljanja nije macho, nego small dick energy. Divljanjem u koje upadne nakon što ga ona ostavi on zapravo poručuje da sumnja da će ponovo naći takvu. Onda idu one fatalističke izjave, kao iz narodnjaka: nikad te niko neće voljet ko ja, nikada. Pa onda: voljeću i posle tebe al nijednu kao tebe. Pa ono kako će u svim drugim ženama on tražiti nju. Inače, svakako ste primijetili da je narator većine narodnjačkih priča u stihu ranjeni muškarac koji gasi tugu za ženom koja ga je ostavila.

Ne mogu vala ni toga. Ne seri, bolan. Jedna se otegla, druga se protegla. Hajde, gore glavu. Biće. I poslije nje će se nešto taslačit. Nek ide đe god joj je bolje – ako je voliš, pušti je. Što ćeš, oli je držat u vez? Ako to što prodaješ valja, biće kupaca. Ako ne valja, onda ništa, blanjaj doma. Pušti đaola.

Ali ne možeš ti… Kako, kad muške ovdje od malena uče da leleču što su od žene dobili nogu u prkno. Bogami, ka da im je time što ih je ostavila učinjena istorijska nepravda. Koja može biti isprana samo krvlju.

Sjećate li se ogavnog Sidran/Kenovićevog filma „Kuduz“. Tamo je čak i familija ubijene žene uz ubicu, jer vele: sama je kriva, ne bila se kurvat.

Osveta, pusta osveta. Ako ostavljeni mužjak i ne uzme njen život, on će sačekati da život učini da on seiri nad njenom propašću.

Dakle, jedna opcija je Partibrejkers – „kupio sam prsten, kupio sam pušku, jedno od ta dva baciću u reku“. Ako neće, metak u glavu.

Druga je mekša, hinjska, jadovska opcija. Nju u „Lutka sa naslovne strane“ elaboriraju Ribja Čorba i Zabranjeno pušenje.

To vam je ono: ona je bila lijepa. Zbog te ljepote je bila gorda. Imala je velike snove. Ali sad se ona prostituiše. Ona je lutka sa naslovne strane i treba joj lova. Tako joj i treba kad nije htjela njega, kad joj nije valjao. Tako je kod Bore Đorđevića, najogavnije pojave jugoslovenskog rokenrola, čovjeka čiji je svaki stih smrdio na kiseli kupus i meku šljivu, što ga je zakonomjerno odvelo u groteskni nacionalizam a ovaj opet do toga da jede tamo gdje je srao, pa je umro u Sloveniji sa kojom se sprdao onda kada je velikosrpski nacionalizam djelovao kao mlad i jak, prije nego što je dobio po prknu od svakoga sa kim se suočio, a što je rezultiralo svjetskim rekordom u broju uzastopno izgubljenih ratova – četiri u jednoj deceniji.

Đorđević, doduše, nije napisao ništa tako ogavno kao „Đurđevdan“ – ali ko jeste? Međutim, Bregović je znao i mogao drugačije, to se jasno čuje u „Zaboravi ako možeš“ i „Pjesmi mom mlađem bratu“, najboljem što je napisao. Bregović je mogao mnogo bolje, ali mu se to nije isplatilo. Đorđević nije: njegova „poetika“ je teško pijanstvo koje završi tako što zaspeš sa glavom u kaci kiselog kupusa u koju si maločas povratio.

Zabranjeno pušenje, međutim… Velika grupa, čija je najmizernija pjesma „Lutka sa naslovne strane“. Da sad pitaš Seju Seksona, reći će ti da su se tu zajebavali sa istoimenom pjesmom Riblje čorbe. Problem je u tome što ironijski odmak nije jasan – ako ga uopšte ima. Ona je lijepa „nije bilo ljepše pod Allahovim svodom“. Svi iz raje su zaljubljeni u nju. Ali ona njih ne želi. Ona sanja da postane slavni fotomodel. Al ne da Đavo il ne da Bog… Ona završi u prigradskoj prodavnici, na Sedreniku.

Enter Zoka Bosanac. On ima dva megahita sa sinopsisom istovjetnim gore izloženom. Prvi je ona kad sretne Ružu, koja više nije „ni lijepa ni mlada“. Ruža je htjela bolje od njega. Na koncu je završila s njim. On je sačekao, došao je na svoje.

Druga je „Lambordžini“. Uzgred, za seljačine koje imaju para da ga kupe: ne kaže se ni lambordžini ni lamborđini, nego lamborgini. E, Zoka tu pjeva o ljepotici koju je gordost zbog ljepote odvela da radi kao prostitutka u Dubaiju – umjesto da lijepo, ko poštena žena, sa njim prodaje plastiku na Futoškoj pijaci. Zoka pjeva o njenim snovima i poniženjima koja je sebi dopustila. No ljepota je prošla. Ona je sad „spala na to da je sirotinja jebe“. Zaista tako glasi „stih“.

Elem, ovako ili onako, odbijeni mužjak je dočekao osvetu. Ona koja ga je odbila je propala.

Iz istog je registra i „Kraljica trotoara“. U toj pjesmi, doduše, ona njega nije odbila – naprotiv, bila mu je prva. Ali… Da bi se naš muškarac osjećao dobro, žena mora propasti, mora završiti kao kraljica trotoara. Ono: kakva bi to bila pjesma da je Mile Kitić slučajno sreo svoju prvu ljubav, prvi pređen most koja je sada predsjednica multinacionalne kompanije? Ko bi slušao kastritrajuću pjesmu o tome kako ona u limuzini prođe pored njega, zalije ga vodom iz lokve, pa onda Mile stoji kraj puta ko popišan cvet a ona ga pogleda kroz prozor bentlija i – ne prepozna ga, jer je takvih kao on imala na buljuke?

Kultura koja masovno proizvodi muškarce u čijim snovima su oni kraljevi kokaina u crnim džipovima a žene koje žele, ali one ne žele njih, kraljice trotoara čijom propašću svi osvetnički snovi bivaju ispunjeni – teško je bolesna.

Dobro Nikolaidis, sad ćete reći, lako je kritikovati – nego što da se radi? Ne znam, niti me zanima, niti bih govedima koja misle da voljeti znači ubiti pomogao sve i da znam kako. Ovako ili onako, seljakluk ubija. Dekontaminacija je dug proces. Kad jedno društvo, kao Crna Gora, završi u kakistokratiji – riječ označava vladavinu najgorih – to znači da su hipokrizija, lažni moral, pizdunstvo i bajke koje se ovdje pričaju o sebi i blistavoj prošlosti došli po svoje. Što bi rekao narodni pjesnik: ne pomaže droga, majko.

(CdM, foto: Tone Stojko)