Skip to main content

ANDREJ NIKOLAIDIS: Ko je naša Rusija?

Stav 21. мај 2022.
2 min čitanja

Premijer Abazović juče je u Evropskom parlamentu izjavio da, ostane li izvan Evropske unije, Zapadni Balkan za nekoliko godina može postati nova Ukrajina.

Aha.

Sad, ovako.

Prvo: to je tačno.

Drugo: Abazović, za promenu, zvuči ozbiljno. A ozbiljno zvuči jer zvuči kao Milo Đukanović. Koji godinama govori upravo to. Đukanović, naime, godinama – nažalost, uzalud – podsjeća „naše zapadne partnere“ da je „Zapadni Balkan van EU“ scenario za od strane Rusije destabilizovani region.

Treće: nema ničeg lošeg u tome što Dritan preuzima Milov diskurs. Ljudi sazrijevaju i mijenjaju mišljenje: često i o najvažnijim pitanjima. Tako je, napokon, bilo i sa samim Đukanovićem. Dritan je sada u prilici da u komunikaciji sa Đukanovićem i šefom diplomatije u svojoj vladi, Krivokapićem, doista nauči nešto o visokoj politici i državničkom držanju – i to je dobro.

Ono što su ga naučili Miško i Željko sada, nakon Ukrajine, može okačiti mačku o rep. Od njih je naučio kako da ga „emancipatorska“ Crkva Srbije dovede na vlast; od njih je naučio da je velikosrpki nacionalizam, koji je izazvao četiri rata u regionu (i sva četiri izgubio, što je svjetski rekord; iskrene čestitke), pritom spržio tri zemlje, tek jedan od dva „meni su oni svi isti“ nacionalizma u Crnoj Gori – i to onaj sa kojim treba sarađivati i koji treba tetošiti.

Četvrto je pitanje. I to ono od milion dolara. Ako Balkan postane nova Ukrajina – ko će biti agresor? Ko će biti naša Rusija?

Da neće, možda, komite? Oni će napasti Srbiju, sa ciljem da je pripoje Očinićima?

Ili, može biti, agent wanna be imperije koja želi proširenje i napada suverene zemlje u ovom regionu upravo velikosrpski nacionalizam?

Ovdje je nemoguće ne biti sarkastičan. Eto zašto Dritan, koji je, evo vidimo, očito svjestan opasnosti velikosrpskog nacionalizma, požurio da se izjasni za Otvoreni Balkan. Zato što se drži onoga: potencijalnog neprijatelja drži što bliže sebi.

Doduše, tu je u kontradikciji. Jer Otvoreni Balkan znači „zbogom EU“. Otvoreni Balkan je zamjena za EU. Ili „Evropa B“, kako bi rekao Makron. Otvoreni Balkan znači zbogom Crnoj Gori kao „regionalnom lideru u EU integracijama“ i pretvaranje ove zemlje u ekonomsku i političku koloniju dva velikodržavna nacionalizma – srpskog i albanskog – koji kroz Otvoreni Balkan funkcionišu u sinergiji. Otvoreni Balkan znači da se čitav „udruženi“ region ka Evropi kreće brzinom najsporijeg vagona – Kosova.

Pritom… EU kojoj, kao, težimo, nije za „Otvoreni Balkan“. To je bajati koncept koji je ruska agresija na Ukrajinu otpremila ravno na deponiju loših i srećom neostvarenih ideja.

Dritan će, prije ili kasije, a bolje prije nego kasnije, morati srediti fakta i izravnati priču. Ili smo za EU, ili smo za Otvoreni Balkan. Prvo znači vesternizaciju Crne Gore. Drugo znači guranje Crne Gore u blato balkanskih nacionalizama i besmislenih, da-nije-tragično-bilo-bi-smiješno velikodržavnih snova.

Sitna lukavstva uma, poput onog „ko je protiv Otvorenog Balkana, taj je protiv regionalne saradnje“ imaju rok trajanja, kao i svaka laž. A taj rok nije dug.

Ne. Upravo je suprotno. Onaj ko je za Otvoreni Balkan, taj je protiv Crne Gore u EU. Taj je za ukrajinizaciju regiona.

(CdM, foto: Tanja Draškić Savić)