Milan Knežević je održao politički skup i poslao nekoliko poruka za dizanje morala svog biračkog tijela. https://www.cdm.me/politika/knezevic-crnoj-gori-prijeti-nestanak-pocinje-institucionalni-boj-za-kosovo/

Ja, međutim, mislim da je govorio jedno a rekao nešto sasvim drugo. Jedino tako tumačene Kneževićeve poruke imaju smisla.

Kada Knežević govori o tome kako će opština Zeta povući priznanje Kosova, on zapravo saopštava ovo: jeste, pred izbore smo vam obećali da će priznanje Kosova biti poništeno, ali ništa od toga; sve što možemo učiniti je da Zeta, koja ne vodi spoljnu politiku Crne Gore, performativno i bez bilo kakvog stvarnog značaja ili posljedica, učini ono za što smo vas slagali da će učiniti Vlada.

Uzgred: zašto se tu zaustaviti? Zašto Zeta ne bi povukla sankcije Rusiji – još jedno neispunjeno obećanje?

Knežević je rekao da oni jesu za ulazak države u EU, ali da Brisel Crnoj Gori nikada neće biti bliži od Beograda i Banjaluke. No ulazak u EU znači baš to: da Brisel hoće biti bliži, da će biti najbliži. Znači da će Brisel Crnoj Gori biti stvarni glavni grad – a nema bliže od toga, jer značin da će Crna Gora i Brisel biti jedno. Znači još ovo: “mi smo se zalagali za zajedničku državu sa Srbijom i ludo volimo Moskvu, a ući ćemo u zajedničku državu sa Berlinom, Bečom i Zagrebom”. To je tako pa je tako. Intimne preference ekipa koje bistre geostrateška pitanja dok loču pivo ispred seoskih prodavnica ne utiču na stvarnost.

Kaže Knežević: “Ako treba preko Zagreba da se ulazi u Brisel, nikad ga ne ušli dabogda”. Ali u Brisel se ulazi upravo preko Zagreba. I ne samo to: ne samo da će Crnoj Gori Brisel biti bliži od Beograda i Banjaluke, nego će joj bliži biti i Zagreb – jer će Crna Gora sa Hrvatskom biti u istoj državnoj zajednici. Ovdje čak nije potreban futur: Zagreb već jeste bliži, jer je Crna Gora u vojnom savezu sa Hrvatskom i sa tom zemljom, a ne sa Srbijom, usaglašava i usaglašavaće politike.

Kneževićeva retorika “obećavam da neće biti upravao onako kako će biti” nije rijetkost u Crnoj Gori.

Na šta misle oni koji se javno zaklinju na vjernost Amfilohiju? Na to što su ćutke pristali da im SPC kasapi i prekraja MCP, tačno onako kako Amfilohije ne bi dopustio?

A kada su za EU – a svi su za to – time zapravo izražavaju vjernost Amfilohiju, koji je govorio ovako: “Integrisati se u Evropu, koja je sve više Evropa bez Boga, Evropa protiv Boga, čiji ustav izbjegava da zapiše da se ona temelji na hrišćanskim vrijednostima, to znači gubiti svoj kompas, svoj mir duhovni, svoj smisao, znači odreći se svega onoga na čemu je sagrađeno sve što jesmo i što imamo kroz našu istoriju”?

Mi koji se sjećamo posljednjih dana socijalističke Jugoslavije sjećamo se i kako je zvanični jezik te zemlje postao najprije nemoćan, potom i komičan pred nacionalističkim monstrumom koji se uzdigao.

Sada se dešava slično, ali obrnuto: izlizana, potrošena nacionalistička bulažnjenja i vika posve su nemoćni pred činjenicom da se stvarnost Crne Gore oblikuje dijametralno suprotno velikosrpskoj ideji.

Jezik današnje Crne Gore, pak, jezik je upornog poricanja i beskrajne hipokrizije. Njega karakteriše afirmacija kroz negaciju. Na šta mislim?

Kad je URA svakodnevno ponavljala kako “nikada neće učiniti ništa što bi ugrozilo interese Crne Gore”, ta partija je jasno saopštavala da to ne samo da hoće, nego već jeste učinila. Zamislite situaciju u kojoj muž supruzi, ili suprugu, svakoga jutra i večeri, ničim izazvan, ponavlja kako nikada ne bi učinio ništa što bi ugrozilo njihov brak. Šta bi njegov partner mogao zaključiti, osim da ga ovaj vara? Neprekidno zaklinjanje na vjernost je samo druga forma priznanja nevjere. Vidi: Nova srpska demokratija.

Kad je Đukanovićev DPS posljednjih godina svoje vladavine ponavljao “Nikad više 1918”, zapravo su saopštavali: “mi vrlo dobro znamo da smo svojom politikom neizbježnom učinili novu 1918”.

Zahvaljujući upravo Briselu – i jedino Briselu, jer je Crna Gora jasno pokazala da nema unutrašnje snage da se odbrani – 1918. je trajala kratko i završila tako što su oni koji su slijedili Amfilohija sada jednako revnosno i ponizno slijede Satlera. Utoliko su bizarniji povici sa crnogorske strane, tipa: “Šta će nama ovakva EU”. Upravo EU, takva kakva je – a na svijetu nema boljeg i slobodnijeg mjesta, btw – spasila je Crnu Goru i omogućila da umjesto u “srpski svet” sutradan uđe u zajednicu evropskih država.

(CdM)