Postoje političke teme o kojima govorimo hladno, analitički, gotovo tehnički. A postoje i one koje više nisu politika nego biografija. Za mene je pitanje OHR-a upravo takvo.

Kada je rat počeo 1992. imao sam dvadeset i tri godine. Bio sam mladić koji je vjerovao, gotovo naivno, da se Bosna i Hercegovina brani zato što pripada evropskom svijetu vrijednosti: pluralizmu, slobodi, kulturi dijaloga, građanskoj ideji države. Nismo tada govorili o poglavljima pregovora niti o reformskim agendama; govorili smo o Evropi kao moralnom horizontu. Evropa je bila ime za normalnost.

Tri decenije kasnije, i dalje čekamo.

Zato današnje špekulacije o odlasku Christiana Schmidta ne mogu posmatrati kao običnu diplomatsku vijest. One otvaraju staro pitanje: da li Bosna i Hercegovina zaista stoji pred završetkom jedne tranzicije – ili pred novom fazom političke iluzije?

U javnosti se već proizvodi narativ da bi eventualni odlazak Visokog predstavnika bio politička pobjeda projekta koji personificira Milorad Dodik. Kao da se međunarodni nadzor nad Bosnom i Hercegovinom može ukinuti političkom voljom, lobiranjem ili geopolitičkom trgovinom.

Ali OHR nikada nije postojao zbog jednog čovjeka, niti može nestati zbog jednog političara.

Office of the High Representative(OHR) postoji jer Bosna i Hercegovina još nije završila proces pretvaranja mira u funkcionalnu državu. Nastao je iz Dejtonskog ugovora – sporazuma koji je zaustavio rat, ali nije riješio politički konflikt nego ga je institucionalizirao.

Mi živimo u državi mira bez političkog konsenzusa o državi.

To je razlog zbog kojeg je OHR tri decenije bio mnogo više od međunarodne kancelarije. Bio je svojevrsni politički skrbnik države koja je stalno hodala po ivici vlastite blokade.

Carlos Westendorp nametnuo je zastavu, tablice i valutu – elementarne znakove državnosti bez kojih danas ne možemo ni zamisliti svakodnevni život. Woxlfgang Petritsch otvorio je put povratku izbjeglica i reintegraciji prostora koji su ratne politike pokušale trajno podijeliti. Paddy Ashdown proveo je najdublju institucionalnu reformu: jedinstvenu vojsku, sigurnosne strukture i državne institucije bez kojih BiH danas ne bi postojala kao međunarodni subjekt. Valentin Inzko, nakon godina političkog cinizma, povukao je civilizacijsku liniju zabranom negiranja genocida.

To nisu bile kolonijalne odluke. To su bili potezi koji su sprečavali da politički vakuum ponovo postane prostor konflikta.

Paradoks naše političke stvarnosti jeste da mnogi danas zazivaju odlazak OHR-a dok istovremeno osporavaju institucije koje su upravo visoki predstavnici izgradili.

Kao umjetnik i građanski aktivista, cijeli profesionalni život proveo sam vjerujući da kultura može biti most prema Evropi prije nego što to postane politika. Radio sam predstave, javno govorio, ulazio u sukobe, često i protiv dominantnog raspoloženja društva, jer sam vjerovao da evropske vrijednosti nisu administrativni cilj nego civilizacijski izbor.

I sada dolazi možda najteža spoznaja moje generacije: moguće je da ćemo cijeli život provesti zagovarajući ulazak u Evropsku Uniju, a da ga lično nikada ne doživimo.

Na Balkanu vrijeme ne prolazi linearno. Ono se troši.

Generacije koje su branile ideju otvorenog društva danas gledaju kako se evropski rječnik koristi retorički, dok politička praksa ostaje zarobljena u etničkom strahu, blokadama i permanentnoj krizi. Evropski put postao je mantra iza koje se često krije nespremnost za stvarne reforme.

Zato je rasprava o OHR-u pogrešno postavljena. Nije pitanje da li je međunarodni nadzor ponižavajući za suverenitet države. Pravo pitanje je: zašto država nakon trideset godina još uvijek treba međunarodni korektiv?

Odgovor nije ugodan. Zato što dio političke elite i dalje testira granice raspada države kao legitimnu političku strategiju. U takvom ambijentu odlazak OHR-a prije završetka evropskih reformi ne bi bio čin emancipacije nego napuštanje terena prije nego što su pravila igre konačno uspostavljena.

OHR nije znak da Bosna i Hercegovina nije evropska. On je dokaz da proces njenog evropskog sazrijevanja još traje.

Moja generacija je vjerovala da će to trajati deset godina. Prošlo je trideset.

I zato danas ne branim OHR iz diplomatskih razloga nego iz ličnog iskustva vremena. Vidio sam šta se događa kada institucije nestanu, kada pravo oslabi, kada politika postane jača od države. Vidio sam kako se društva raspadaju brže nego što se mogu ponovo izgraditi.

Ako Visoki predstavnik ode zato što je Bosna i Hercegovina postala stabilna evropska demokratija – to će biti historijski uspjeh. Ali ako ode zato što su najglasniji protivnici države uspjeli iscrpiti međunarodnu volju, onda to neće biti pobjeda suvereniteta nego pobjeda umora.

Možda je najveća tragedija naše generacije to što smo mladost proveli braneći ideju Evrope, srednje godine čekajući reforme, a starost ćemo dočekati nadajući se da će neka nova djeca konačno živjeti ono što smo mi samo obećavali.

Ipak, uprkos svemu, ostaje tvrdoglava vjera: Evropa nije mjesto na karti. Evropa je odluka da se ne odustane od vrijednosti čak i kada historija kasni.

A Bosna i Hercegovina još uvijek kasni, ali još nije zakasnila za našu djecu.

(Tačno.net, foto: N1)