Skip to main content

Analiza: Kineska ekonomija smrdi od glave

Planeta 10. нов 2022.
4 min čitanja

Kina stavlja naglasak na pitanje o ekonomskom razvoju o kojem se dugo raspravlja: može li autokratija koja funkcioniše na principu odozgo prema dolje nadjačati liberalne tržišne ekonomije u pogledu inovacija i rasta?

Između 1980. i 2019, prosječna godišnja stopa rasta kineskog BDP-a iznosila je više od osam posto – brže od bilo koje druge zapadne ekonomije – a u 2000-im, njena ekonomska putanja sustigla je ostale i premašila njihov rast (koristeći zapadnjačke tehnologije). Kina je počela sa vlastitim ulaganjima u tehnologiju, proizvodnjom patenata i akademskih publikacija, i stvaranjem inovativnih kompanija kao što su Alibaba, Tencent, Baidu i Huawei.

Neki pesimisti su ovo smatrali malo vjerovatnim. Iako je mnogo autokrata predvodilo brzo ekonomsko širenje, nikada ranije nije nedemokratski režim proizveo kontinuirani rast zasnovan na inovacijama. Pojedini Zapadnjaci su bili opčinjeni sovjetskim naučnim umijećem 1950-ih i 1960-ih, ali često su kanalisali svoje predrasude. Do 1970-ih, Sovjetski Savez je očigledno zaostajao i stagnirao, zbog svoje nesposobnosti da bude inovativan u širokom rasponu sektora.

Istina, neki pronicljivi posmatrači Kine istakli su da čelični stisak Komunističke partije Kine (KPK) nije slutio dobro za izglede zemlje. Ali učestaliji je bio stav da će Kina održati svoj nevjerovatni rast. Iako je bilo rasprava o tome hoće li Kina biti benigna ili maligna sila globalno, malo ko se nije slagao s idejom da je njen rast nezaustavljiv. Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka stekli su naviku projektovanja prošlih kineskih stopa rasta u budućnost, a knjige s naslovima poput Kada Kina vlada svijetom su se širile.

„Državni kapitalizam“

Godinama su se također mogli čuti argumenti da je Kina postigla „odgovornost bez demokratije“, ili da je vođstvo Komunističke partije Kine ograničeno trajanjem mandata, ravnotežnom moći i drugim zastojima u dobrom upravljanju. Kinu su hvalili jer je pokazala vrlinu vladinog planiranja i ponudila alternativu neoliberalnom Vašingtonskom konsenzusu. Čak i oni koji su prepoznali kineski model kao oblik „državnog kapitalizma“ – sa svim kontradikcijama koje obuhvata – predviđali su da će se njen rast nastaviti nesmanjeno.

Možda najsnažniji argument bio je taj da će Kina kontrolisati svijet zahvaljujući svojoj sposobnosti da postigne globalnu dominaciju u oblasti vještačke inteligencije (AI). S obzirom da ima pristup tako velikoj količini podataka od svoje ogromne populacije, manju količinu etičkih i restrikcija vezanih za privatnost od istraživača na Zapadu, i s obzirom na tako velika državna ulaganja u vještačku inteligenciju, rečeno je da Kina ima očitu prednost u ovoj oblasti.

Ali ovaj argument je uvijek bio sumnjiv. Ne možete jednostavno pretpostaviti da će napredak u oblasti vještačke inteligencije biti glavni izvor ekonomske prednosti u budućnosti; da će kineska Vlada dozvoliti kontinuirana visokokvalitetna istraživanja u tom sektoru; ili da je zapadnim kompanijama znatno otežano zbog raznih regulativa, onih vezanih za privatnost kao i brojnih drugih.

Kineski izgledi danas djeluju daleko manje ružičasti nego nekada ranije. Nakon što je već eliminisao brojna unutrašnja ograničenja, predsjednik Xi Jinping iskoristio je 20. Nacionalni kongres Komunističke partije Kine da osigura treći mandat bez presedana (bez ograničenja broja mandata na vidiku), i ispunio je utjecajni Stalni komitet Politbiroa lojalnim pristalicama.

Konsolidacija moći

Ova konsolidacija moći dolazi uprkos velikim Xijevim neiznuđenim greškama koje unazađuju ekonomiju i potkopavaju inovativni potencijal Kine. Xijeva politika „nultog COVID-a“ mogla se izbjeći i mnogo je koštala kao i njegova podrška za ruski rat u Ukrajini. Veće i brojnije greške vjerovatno će uslijediti sada kada Xi ima nekontrolisanu moć i okružen je onima koji mu na sve klimaju glavom i neće mu reći ono što treba čuti.

No, bilo bi pogrešno zaključiti da se kineski model rasta urušava samo zato što je pogrešna osoba na tronu. Zaokret prema čvršćoj liniji kontrole koja je počela tokom Xijevog prvog mandata (nakon 2012) možda je bio neizbježan.

Brzi industrijski rast Kine 1990-ih i 2000-ih bio je izgrađen na ogromnim investicijama, transferima tehnologije sa Zapada, proizvodnji za izvoz i finansijskoj represiji i represiji nad platama. Ali takav rast vođen izvozom je ograničenog karaktera. Kao što je Xijev prethodnik, Hu Jintao, prepoznao 2012. godine, kineski rast bi morao postati „mnogo uravnoteženiji, koordinisaniji i održiviji“, s daleko manje oslanjanja na vanjsku potražnju i mnogo većim oslanjanjem na domaću potrošnju.

U to vrijeme, mnogi stručnjaci su vjerovali da će Xi odgovoriti na izazov „ambicioznom reformskom agendom“ za uvođenje više tržišnih poticaja. Ali ova tumačenja su previdjela ključno pitanje s kojim se kineski režim već borio: kako održati politički monopol KPK-a pred brzim širenjem ekonomski osnažene srednje klase. Najočigledniji odgovor – a možda i jedini – bila je veća represija i cenzura, što je upravo put kojim je Xi krenuo.

Xi pogrešno najavio situaciju

Neko vrijeme su Xi i njegova svita, pa čak i mnogi stručnjaci izvana vjerovali da ekonomija i dalje može cvjetati u uslovima pojačavanja centralne kontrole, cenzure, indoktrinacije i represije. Mnogi su opet gledali na AI kao na alat bez presedana za praćenje i kontrolisanje društva.

Pa ipak, sve je više dokaza koji ukazuju na to da su Xi i savjetnici pogrešno protumačili situaciju i da će Kina platiti visoku ekonomsku cijenu za pojačavanje kontrole od strane režima. Nakon uvođenja oštrih regulatornih mjera Alibabi, Tencentu i drugima u 2021, kineske kompanije su sve usredotočenije na to da ostanu u milosti političkih vlasti, a ne na inovacije.

Neefikasnost i drugi problemi kreirani politički motivisanom dodjelom kredita također se gomilaju i inovacije koje predvodi država počinju dosezati svoj maksimum. Uprkos velikom porastu podrške države od 2013, kvalitet kineskog akademskog istraživanja napreduje sporo. Čak i u domenu vještačke inteligencije, koja je u oblasti nauke Vladin vrhovni prioritet, Kina zaostaje za globalnim tehnološkim liderima – od kojih je većina u Sjedinjenim Američkim Državama.

Moje istraživanje koje sam radio sa Jie Zhouom s MIT-a i Davidom Yangom s Harvarda pokazuje da kontrola odozgo prema dolje u kineskoj akademiji također remeti smjer istraživanja. Mnogi uposlenici na fakultetima biraju oblast iz koje rade istraživanja tako da steknu naklonost šefova odsjeka ili dekana, koji imaju znatnu moć nad njihovim karijerama. Dok mijenjaju prioritete, dokazi pokazuju da općeniti kvalitet istraživanja ispašta.

Xijev sve snažniji stisak nad naukom i ekonomijom znači da će se ovi problemi intenzivirati. I kako to biva u svim autokratijama, nijedan nezavisni stručnjak ili domaća medijska kuća neće progovoriti o propasti koju je on pokrenuo.

Daron Acemoglu (Al Jazeera/Project Syndicate. foto: Beta-AP)