Skip to main content

ALEKSANDAR RADOMAN: Drugo poluvrijeme 90-ih

Stav 20. sep 2022.
4 min čitanja

Kad je prije neku godinu Ivica Dačić poručio da je Srbiji potrebno novo Načertanije i dodao kako nijesu „otklonjeni problemi zbog kojih su izbili ratovi na Balkanu“ te zaključio da je „ovo samo intermeco između nekih novih sukoba“, istoričar Milivoj Bešlin upozorio je da srpski nacionalisti – poraženi u ratovima 90-ih – najavljuju drugo poluvrijeme.

Ovih je dana pastironačelnik Beogradske patrijaršije Porfirije iz – prije 30 godina – etnički očišćene Bijeljine poručio da nije siguran da se u istoriji u kojoj je sve relativno granice neće mijenjati i ubuduće. Pala je ta izjava u dane kad je već po treći put ordenom Beogradske patrijaršije odlikovan presuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj.

Kao jedan od neuspjeha Srbije u prethodnom periodu baš tih dana, predśednik Srbije i pretendent na zvanje vožda svih Srba ma đe bili, Aleksandar Vučić nabrojao je i to što je „zahvaljujući našem javašluku i neradu Crna Gora 2006. donela odluku o nezavisnosti“.

Vremena su se, dakle, promijenila. Vučić je iz osnova remontovao politiku prema Crnoj Gori i plodove njegova rada danas vidimo svi koji smo prije dvije godine osvanuli u „nakon 75 godina oslobođenoj Crnoj Gori“. U zemlji u kojoj nova „sloboda“ pjeva kroz usta mitropolita Beogradske patrijaršije Joanikija II – da Crnu Goru treba očistiti od ustašluka i komunizma, pri čemu kad god preko usta prevali ta dva pojma na umu ima isključivo jedno – nacionalne Crnogorce.

Po Joanikiju II Crna Gora je „mala Ukrajina“, a Crnogorci „spoj ustašluka i komunizma“ – kako ih definisa tražeći krivca za podizanje mauzoleja na Lovćenu – apsolutno zlo, koje treba uništiti, što sa znatno manje potrebe za stilskim figurama propagira i njegov brat, državni laureat Milutin Mićović. Za Joanikija II kao jednog od izmećara rifrešovanoga velikosrpskog projekta, Crnogorci su danas i ovđe isto ono što su za realizatore prvog poluvremena velikosrpske kampanje 90-ih bili – Bošnjaci ili Albanci.

Dok je prvo poluvrijeme velikosrpskoga projekta pod šifrom „istorijsko razgraničenje“ i „svi Srbi u jednoj državi“ realizovalo etničko čišćenje i genocid, drugo poluvrijeme pred našim očima pod nazivom „Otvoreni Balkan“ kani getoizirati i asimilovati Crnogorce, a Crnu Goru pretvoriti u guberniju rusko-srpskog sveta.

Zato kad od čelnika (ili četnika, svejedno) Ure čujete da nije važna prošlost, znajte da to znači da zaboravimo genocid i etničko čišćenje počinjeno u ime velikorsrpske ideologije prije 30 godina.

Zato kad od tih istih čujete da se ne obaziremo na poruke iz suśedstva, znajte da to znači zažmuriti na nastavak te iste politike danas. Sve što je radio Dritan Abazović u potonje dvije godine, a osobito otkako su mu crnogorske građanske partije povjerile mandat premijera prije neki mjesec, nije ni izbliza bilo koordinisano s Briselom u koji se kleo, već s Beogradom iz kojega nije izbivao.

Abazovićevo čuveno „resetovanje“ odnosa sa Srbijom, zapravo je politika koju je najbolje definisao njegov nerazdvojni koalicioni partner Joković sintagmom „na Momirovom putu“, s tom nijansom što je u ovoj prvoj fazi uništenja države Crnu Goru umjesto u 26. izbornu jedinicu Srbije pretvorio u metoh Beogradske patrijaršije.

Ne treba se stoga čuditi kad Abazović najavljuje političku vladu s DF-om i kad taj politički subjekt – za koji smo prije neki dan iz State Departmenta čuli da je finansiran iz Rusije, a od najviših funkcionera EU da je neprihvatljiv partner – naziva liberalnijim. Dritan Abazović je, kako su to potvrdile i pohvale Aleksandra Vučića, političar koji je najviše uradio za revitalizaciju velikosrpske državne ideologije u Crnoj Gori.

I dok pristižu novi i novi dokazi o njegovoj povezanosti s narko klanovima, dok se nižu njegovi napadi i crtanje mete intelektualcima, građanskim aktivistima, medijima i novinarima, dok se svakodnevno uvjeravamo u njegove autokratske ispade kojima se gazi autonomija rada državnih ustanova ili guše prava na slobodu govora i djelovanja, dok servilno ispunjava svaki nalog iz Beograda, nemojte se pitati što bi s članovima i funkcionerima URE nabijeđenim da su perjanice građanske i prozapadne Crne Gore. Takvih u Uri već odavno nema.

Jer ko god je zbog snahina namještenja, udobne funkcije ili makar skromnog TV-a od 55 inča, pristao na Dritanovu farsu o „borbi protiv korupcije i kriminala“ koja se svakim bogovjetnim danom pokazuje samo kao paravan za destraganje Crne Gore, isto je što i Dritan – hladnokrvni egzekutor na poslu istorijske veleizdaje.

Dok čekamo novu Dritanovu vladu, treću po redu koja se sklapa pod aminom Aleksandra Vučića, svjedočimo odocnjelom okupljanju građanskih snaga u Podgorici i drugim gradovima. Energija pobune koja je na Belvederu srušila Dritanovu klerikalnu vladu, prije ravno godinu dana, olako je prosuta međupartijskim kalkulacijama i slijepom grabom za popunjavanje po dubini u drugoj, vučićevskoj Dritanovoj vladi.

No, ako i kasno, okupljanje proevropskih snaga moglo bi biti ljekovito ukoliko označi raskid s uskostranačkim interesima i konačno kao prioritet označi odbranu državnih i nacionalnih interesa, i ne samo na tviteru, već i na protestima.

Ako i konačno današnja URA formira prirodnu koalicionu vladu s proruskim DF-om i klerikalnim Demokratama, definitivno će se legitimisati kao antizapadna politička grupacija, priču o „borbi s korupcijom i kriminalom“ moći će prodati još samo maloj đeci, a Božena, Filip, Jovana, Ana, Miloš, Suada i preostala Urina poltronerija, kao zvijezde drugoga poluvremena 90-ih staće u red za prvi sljedeći orden Beogradske patrijaršije.

Ipak, strategiju i domete velikosrpske politike u Crnoj Gori, kojoj vjerno služi Dritanova URA, niko preciznije nije frojdovski definisao od patrijarha Porfirija, koji je, doduše, izgovarajući ovih dana ove proročke riječi imao na umu nešto sasvim drugo:

„Drugi su došli u našu kuću i nama propagiraju svoje ideje, nameću ih. Oni hoće da nam kažu što treba da budemo i kakvi da budemo. Mi smo u ovoj priči oni koji su izloženi nasilju. Siluju nam pamet, siluju nam dušu. Hteli bi, ali neće moći!“

(Portal Analitika, foto: lična arhiva)