Skip to main content

ALEKSANDAR RADOMAN: Bez śekiracije, može ovo i gore

Stav 19. avg 2022.
3 min čitanja

Kažu da je u zlatnoj eri Holivuda, 30-ih godina XX vijeka, za scenariste osmišljeno čuveno pravilo – „Ako imate neku poruku, pošaljite je telegramom.“

Nakon što je prije neki dan zbog jednog estetskog suda i odlomka iz romana ministarka kulture Maša Vlaović ośetila potrebu da se priključi hordi hajkača na pisca Andreja Nikolaidisa i da, usput, odradi kratak trening strogoće, uslijedila je i njena kolumna u propagandnoj platformi zvanoj Vijesti.

Uz najbolju volju nijesam u stanju da prepričam taj domaći zadatak u formi hrpe nabacanih fraza, začinjenih uče(v)nim riječima, po modelu – pametan si onoliko koliko ti polazi za rukom da zaśeniš prostotu. Valjda je ministarka htjela poslati poruku da ne treba biti isključiv, ali to nije morala čak ni telegramom, mogla je samo tvitnuti, čime bi nas pošteđela ove mučne eksplikacije nedoraslosti funkciji koju obavlja.

Ono što slijedi može biti jako loše

Izvan parole o potrebi da se izbjegne isključivost, od ministarke smo dobili opšte priče o opasnoj monolitnosti i poželjnom višeglasju, ali i ubjedljivu potvrdu da je aktuelna ministarka kulture temeljno izmještena iz crnogorskoga sociokulturnog ambijenta, makar onoga koji Crnu Goru melje u protekle dvije i po godine.

Stepen relativizacije iskazan u toj parolaškoj kolumni pokazuje zapravo da je ministarka prespavala potonje dvije i po godine crnogorske zbilje, baš kao i intelektualni serkl iz podgoričkog trougla Bokeška – Berlin – Ribnica, prepoznatljiv po postojanom levitiranju iznad dobra i zla i subverzivnom kusanju torte od ananasa u kriznim situacijama.

Kad iz tih krugova čujete da su, recimo, Portal Analitika ili Antena M, isto što i In4S ili Borba, ili – da je kritika društvenih devijacija Andreja Nikolaidisa uporediva s patološkim govorom mržnje Dragana Rosandića, e onda znate da nije riječ o tek bezazlenim pakerima placebo-kolumni, srednjoputašima gadljivim na svaku formu stava, već o relativizatorima čije verbalne konstrukcije, sviđalo im se to ili ne, danas čine važnu kariku razgradnje društva.

Jer ko je propuštio da uoči da u posljednjih dvije i po godine na pozornici nemamo sukobe „etničkih grupa“, već fundamentalnu borbu za vrijednosti građanskog, sekularnog, otvorenog, nazovitegakakohoćete društva, na koje kidiše sva sila kleronacionalističkih falangi, e taj je zbilja debelo promašio poentu.

Dok nas svakodnevno kuvaju novim normalizacijama onoga što je još koliko do juče bilo društveno neprihvatljivo, naši srednjaši propovijedaju mit o dva ekstremizma, pri čemu prvi promoviše građansku, a drugi klerikalnu državu, prvi stremi iskustvima zapadne demokratije, a drugi tradicijama istočnjačkih despotija, prvi slavi antifašizam, a drugi ratne zločince i fašističke saradnike i sl.

URA više nije niti ikad može biti smatrana prozapadnom partijom

Koliko god ne bilo po volji ministarki Vlaović, isključivost povodom temeljnih društvenih vrijednosti nije političko, već civilizacijsko pitanje.

E pa civilizacijska pitanja danas i jesu u suštini crnogorskoga političkog konflikta. Dok čekamo da „pobjednici izbora od 30. 8.“ sklope novu većinu, pa nakon loše Zdravkove i katastrofalne Dritanove vlade dobijemo nešto grđe od oboje, po receptu Aleksandra Vučića koji upravlja procesom, vrijedi notirati da je deklarativna prozapadna većina s parlamentarnih izbora 2020. godine, ovjerena s gotovo 65% glasova, danas temeljno preoblikovana.

Kad je, uprkos upozorenjima da će taj potez Crnu Goru uvesti u novu krizu, u Parlamentu izglasana Dritanova vlada, za njen prioritet označene su evrointegracije. Umjesto toga Dritan je požurio da usvoji pa skandalozno i potpiše antiustavni i diskriminatorni tzv. Temeljni ugovor s Beogradskom patrijaršijom, čime je izgubio povjerenje prozapadnih partnera u parlamentu.

Crna Gora je oštrije nego ikad podijeljena na onu prozapadnu i onu antizapadnu

Potom je glasovima njegove poslanice onemogućen izbor sudija Ustavnog suda, a kad u Parlamentu nije izglasan ni Sudski savjet – iako je Dritan uvjeravao javnost da će to biti urađeno čim potpiše tzv. Temeljni ugovor – i potonjoj naivčini postalo je jasno za koga i što radi Dritan Abazović.

Uprkos tome ministarka Jovana Marović nas uvjerava da je URA učinila sve da se ispuni „evropska agenda“, potvrđujući samo da proces urizacije podrazumijeva temeljno odricanje od zbilje, ako ne prodaju onda bar sagorijevanje svih nespornih činjenica, poput onih zaplijenjenih cigara, u cilju odbrane i posljednjih dana kvazigrađanskog pokreta URA.

Hoću, zapravo, reći da ono što slijedi može biti jako loše. Hoću isto tako reći da su maske konačno pale, a crnogorska politička scena doživjela izvjesnu katarzičnu polarizaciju.

Hoću, na osnovu svega čemu svjedočimo, reći i da URA više nije niti ikad može biti smatrana prozapadnom partijom, što će, siguran sam, ovih dana posvjedočiti i njeno javno koaliranje s proruskim DF-om i klerikalnim Demokratama. Pa kad se kockice tako lijepo poslože, na političkoj sceni više neće biti prostora za simuliranje sredine.

Imaćemo s jedne strane političke snage opredijeljene za građansku i sekularnu Crnu Goru kao prvu sljedeću članicu Evropske unije i, s druge strane, partije čiji je prioritet Otvoreni Balkan, kao projekat suprotstavljen Evropskoj uniji, po mjeri Putinovih aspiracija na Balkanu, kriminalno-koruptivni Eldorado kojim će sve do tačke kad požele da se i teritorijalno razgraniče upravljati balkanske autokrate Aleksandar Vučić i Edi Rama.

Crna Gora je danas, oštrije nego ikad, podijeljena na onu prozapadnu i onu antizapadnu. E pa, drugarice i drugovi, braćo i sestre, i ostali neopredijeljeni građani, tzv. nosioci suvereniteta, na volju vam.

(Portal Analitika, Foto: Lična arhiva)