Dakle: kao sahrana Ratka Mladića, tako izgleda istina.

Izgleda ona kao more krvoločnih mužjaka spremnih da proliju rijeke krvi, zgaze i spale sve pred sobom.

Istina je incidentna. Jedna kap istine i nema više svijeta kakav smo umislili da živimo u njemu. Jedna kap istine i nema više samoobmane, laži i iluzija.

A iluzije… one su najvrjednije, dakle najbezvrjednije što imamo u životu: one nas, u konačnom, održavaju u njemu.

Ono što zovemo „zdravom pameću“ jeste zdravo, ali nije pamet. To je mreža iluzija, laži, samoobmane, zaborava, izmaštane prošlosti i umišljene budućnosti koja nas štiti od pada u bezdan istine.

Sve što su vam rekli bila je laž. Svako „žao nam je“, svako „osuđujemo“, „nikad više“, „ne ponovilo se“, svako „suočavanje sa prošlošću“, „saradnja“ i „želimo život u miru i dobre odnose“.

Kao na sahrani Ratka Mladića: kad istina maršira, jata laži ćute, skrivena u krošnjama drvoreda kojim prolazi crna povorka.

Sad će oni: sad će cvrkut ptičica laži, opet. Lijepo pjevaju, zar ne – kao slavuj na sabah. I slatke su, onako pokisle na vašem prozoru: ko im ne bi bacio mrvicu kruha. Jer: ko tebe kam(en)om, ti njega kruhom.

Neće biti kazne. Sve će se samo nastaviti. Jer sve se, uvijek, samo nastavlja, bez razrješenja, pouke, razloga i bez katarze.

Njihova ideologija genocida, kao crv na lešu zadrigla od krvi, nastaviće da ponižava i vrijeđa žrtve koje su izmakle njihovu nožu. Što nisu uspjeli ubiti, besramno će vrijeđati, u ekstazi zvjerstva i monstruoznosti uživaće u svakom sadističkom udarcu i rani koju vam nanesu.

Da će biti tako bilo je jasno čim njihova ideologija nije zabranjena. Ideologija koja je dva puta u dvadesetom vijeku počinila genocid u Bosni sada orgija. To prate bijedne, odveć mizerne reakcije iz Brisela, koji sada čeka da mine ono što je omogućio. Koliko sutra, oni i njihova ovdašnja posluga nastaviće da pričaju o „budućnosti“, „pomirenju“ , „civilizaciji“ i „evropskim vrijednostima“.

Laž je da je genocid suprotan „civilizaciji“. Laž je da genocid nije „evropska vrijednost“. A licemjerje? Ono je istinsko. Ono, licemjerje, sastavni je dio svake civilizacije. Više od toga: ono je njena pretpostavka. U izvjesnom smislu, biti civilizovan znači biti licemjeran. Zašto? Između ostalog, zato što civilizacije nema bez utemeljujućeg nasilja, kao što je nema ni nema bez nasilja nužnog za njeno održanje. Da biste zasnovali civilizaciju, neke ljude morate otjerati sa njihove zemlje. Neke morate ubiti. Morate ograditi i vašim učiniti ono što nije vaše. Morate pljačkati okolne narode i njihovo bogatstvo koristiti da ozidate takozvane spomenike civilizacije i održavate represivni aparat koji distribuira takozvano pravo, koje takođe bude uvedeno tek nakon utemeljujućeg nasilja. Zato je Benjamin tvrdio da je svaki spomenik civilizacije ujedno i spomenik barbarstva. Civilizacija je skupa i svaka ima brojne neprijatelje: da bi bila odbranjena, ona zahtijeva stalno nasilje.

Civilizacija, međutim, razvija modele kojima se sjećanje na utemeljujuće nasilje potiskuje u zaborav i reinterpretaciju. Ona je po pravilu revizionistička prema vlastitom utemeljujućem nasilju. Istovremeno, ona je cinična prema svim onim (bez)brojnim formama nasilja kojima se takozvani civilizovani poredak održava.

Međutim, kada civilizacija propada, kao što uživo gledamo propadanje američke Imperije, opada nivo hipokrizije i brutalno nasilje na kojem Imperija počiva postaje sve očiglednije. Postaje očigledno da Imperija ne samo da nema etiku, nego je čak i fingiranje malograđanskog morala postalo preveliko opterećenje za nju. Na kraju se sve svodi na apsolutno amoralnu golu silu. Na kraju se sve svodi na orgiju zla koje više nema niti jedan razlog da se obuzdava ili prikriva. Na kraju se sve svodi na sahranu Ratka Mladića.

Kaže Kafka kako se od laži gradi poredak u svijetu.

Sjetite se toga kada pomislite da ne možete više izdržati svu mimikriju, gadluk i kvarnost kojom ste okruženi. Tako nije tek sada: tako je bilo oduvijek i tako će biti zauvijek – dok god je svijeta.

Istina je, rekoh li, incidentna. Zato je istina iz istorije izmještena na kraj vremena: sa dolaskom istine okončava i svijet i njegovo vrijeme.

Tom dolasku ime je apokalipsa, kijamet. Korijen te riječi je u grčkom, u glagolu apokalipto, što znači otkrivam, raskrivam. Glagol označava dizanje vela, otkrivanje dijela tijela ali i, dakako važnije, dizanje vela sa “tajne, stvari za skrivanje, stvari koja se ne pokazuje i ne kazuje, možda izražava ali ne može ili ne mora da bude odmah iznijeta na vidjelo”, što rekao jedan mudri fransucko-alžirski Jevrej. Istina, prosto, čini svijet nemogućim i on će, ovakav, nikakav, njenim dolaskom biti ukinut. Tako kažu.

Suprotno od apokalipto je – eukalipto, suprotno od raskrivanje je skrivanje. Ono, skrivanje, igra je ovog svijeta. Uzgred, zar nije savršen naziv za ideologiju Evropske unije: eukalipsa?

Jer Evropa laže kao da joj život zavisi od toga. I zavisi. Mimikrija je njihov modus operandi. Skrivanje, prikrivanje, lažne namjere, lažne tvrdnje, lažni motivi…

Laž na laž, preko laži, pa ispod laži. A laž – to je aditiv kojim se konzervira svijet. I gle: svijet zvoni kao prazna konzerva Campbellove supe što kotrlja se niz ulicu grada od kulisa po kojem statisti sumanuto lutaju, uskraćeni za pisca, uskraćeni za reditelja. I tako sve do kraja…

Prošli smo sve što tek dolazi; ništa nas ne može iznenaditi jer sve su mogućnosti već dobro poznate. Ko je klao, ubijao novorođenčad, lagao, pretvarao se, razarao, uništavao, zlostavljao, silovao, komadao ljudska tijela pa ih bacao u Drinu i sijao po gori, netaknut krivnjom i kajanjem i ubuduće će klati, ubijati novorođenčad, lagati, pretvarati se, razarati, uništavati, zlostavljati, silovati, komadati ljudska tijela pa ih bacati u Drinu i sijati po gori, i tako sve do kraja.

Ponekad, zapravo vrlo često, zapravo uvijek, jer je na taj način lakše živjeti, lažemo sebe da nije tako; pričamo sebi bajke o sretnom kraju što nastupiće, o pravdi što trijumfovaće. Dignemo tada glavu, osjetimo vjetar što mrsi nam kosu i zagledamo se u zvijezde. Elegantna večernja toaleta, skupa frizura, osmijeh blaženstva na licu. Zurimo u zvjezdano nebo, a na njemu – najsjanije su zvijezde Evropske unije. No ta osoba odjevena za svečane prilike stoji u septičkoj jami. Tu leži veličina čovjeka, jedinstvenog bića koje može ono što ne može ni svinja ni vo ni konj ni lav: da, do guše u govnima, sanjari zagledan u nebo.

Potom se desi istina i mi pod njenim teretom glavu opet pognemo, od stida zbog bajki kojima smo, kad smo istinu prognali, naselili naše knjige, filmove, razgovore sa prijateljima i udžbenike iz kojih smo lažima učili vlastitu djecu.

To je sve.

Tako: klali su četrdesetih, klali su devedesetih. Čim budu mogli, klaće opet – klaće unuke čije su djedove i očeve već zaklali, po istim gorama i na obalama iste rijeke.

U međuvremenu, vaši će pisci, reditelji i slikari dobrovoljno postajati njihovi. Vi ćete slaviti i njih i one koji su onomad učinili kao oni: djeca će sricati knjige tih slavoljubnih, srebroljubnih bijednika kojima ćete vi dizati biste i dodjeljivati nagrade sa njihovim imenom.

Kao da se ništa nije desilo, divno će sarađivati vaši glumci i njihovi reditelji, vaši reditelji i njihovi glumci, vaši će se pisci diviti Beogradu, „Njujorku Balkana“, a njihovi će, mada su odćutali i Mladićevu klanicu i njegovu sahranu, znati da kažu koju lijepu o Sarajevu.

Slušaćete njihovu muziku i uživati u njoj. I oni će u vašoj. Javiće se mudraci koji će objasniti da se stanovite razlike između dželata i žrtve, između egzekutora i eliminisanog u genocidu mogu opisati kao „narcizam malih razlika“.

Ići ćete tamo i biće vam lijepo: dobra hrana, puno pića, lijepi splavovi, ugodno društvo. I njima će biti lijepo kod vas. Neće proći dugo i osjetićete da su vam oni braća, da nemate bližih od njih. Zajedno ćete proklinjati „ko vas zavadi“. Mrko ćete gledati na one manične ulične propovjednike što vječito upozoravaju, prizivaju prošlost i ne daju vam da uživate u zajedničkoj budućnosti.

Jeste: to se zove život. Jeste: život će pobijediti. Jeste: ništa u svemiru nije gadnije od toga, ništa tako repulzivno ne pulsira apsolutnom amoralnošću i brutalnom glupošću.

A onda će krepati Radovan Karadžić.

(!Odgovor, foto: Gradski portal)