Kada su se 1971. studenti u Hrvatskoj organizirali u opozicijski pokret, a pod patronatom takozvanog demokratskog krila Saveza komunista Hrvatske, zahtjevi su im se temeljili na ekonomskim pitanjima, to jest da Hrvatska ima pravo na više novca iz zajedničke državne kase u Beogradu. Jer je kao republika razvijenija pa i zaslužuje veći dio federacijskog kolača. Bilo je tako na prvi pogled, ali suština pobune, brzo se ispostavilo, bio je tipični nacionalizam – nerijetko oličen u fizičkim nasrtajima na kolege srpske nacionalnosti na fakultetima. Uglavnom, takozvano hrvatsko proljeće je ugušeno, studentske vođe završile su u zatvorima – kao dokaz glupe rigidnosti tadašnjeg režima – ali nacionalizam nije ugašen, ostao je tinjati i čekati svoj trenutak. Da bi se 90-tih itekako dobro izjednačio s buktećim srpskim nacionalizmom. Hoću reći kako, za razliku od pobune mladih iz ’68., svaki pokret koji se temelji na etnonacionalizmu i revizionizmu ne može i neće donijeti društvu vrijednosnu promjenu.

A nisu li upravo u zamku opasnog nacionalizma upali i studenti u Srbiji, čiji protest traje evo već godinu i pol dana s jedinim ciljem rušenja morbidnog srpskog režima? Ili se makar takvim, posve depolitiziranim, doimao sve do nedavno kada su studenti obznanili svoj Memorandum o Kosovu, a u njemu natrabunjali kako su Kosovo i Metohija sastavni dio Srbije, da je to „historijski i moralni imperativ, temelj opstanka srpske države“, da „svaki pojedinac, kao nosilac kolektivnog sjećanja, ima dužnost da doprinese očuvanju ove duhovne i kulturne baštine koja prevazilazi granice admnistrativnih dokumenata“. Memorandum, kažu, služi kao „podsjetnik da je naša borba za Kosovo i Metohiju istovremeno borba za naš obraz, našu kulturu i našu budućnost“.

Hm, kolektivno sjećanje… Možda bi guru srpskih akademskih desničara, Milo Lompar – koji između priređivanja novog izdanja poezije ratnog zločinca Radovana Karadžića pohodi studentske tribine – mogao znati ponešto o kolektivu i sjećanju, o strašnim stradanjima kosovskih Albanaca, zločinima od strane srpske soldateske, zbog čega je konačno NATO 1999. i bombardirao Srbiju. Studenti bi, eto, da budu „čuvari zavetnih vrednosti koje su nikle na Kosovu, ne samo na krvlju natopljenom bojnom polju, već i na duhovnom obzorju sa kojeg nas i danas obasjavaju prizrenske crkve i stubovi gračanskih svodova. Bez Kosova i Metohije, naš kulturni i istorijski kod gubi svoje izvorište i smisao“. Kao da Kosovo već odavno nije nezavisna država.

Studenti se do sada nisu izjašnjavali o svjetonazorskim pitanjima, tvrdeći da traže jedino odlazak s vlasti Aleksandra Vučića, pa čemu onda ovaj patetični, retardirani uradak? Kao dokaz da su i oni „pravi Srbi“, a ne „ustaše“, kako ih titulira režim? I nisu li time upali u zamku istog, režimskog nacionalizma, pogotovo jer Albance i ne spominju, već samo teritorij Kosova? Svakako, poslana je poruka da ni studenti, kao pokretačka snaga, ne vide Srbiju temeljenu na demokratskim vrijednostima, očišćenu od vječnog velikosrpskog integralizma, niti se protive stalnim pokušajima Srbije da destabilizira regiju.

Je li onda riječ o višegodišnjoj indoktrinaciji te mlade populacije, lišene pouke o srpskim ratnim pohodima na BiH, Hrvatsku, Kosovo? I je li doista taj dokument kao pristajanje na višedesetljetni „kosovski mit“ i na „Kosovo kao srce Srbije“ izrađen tek od manjeg dijela studenata, te ne predstavlja njihov generalni stav? Do sada nemamo odgovor na to pitanje, tek taj zlokobni Memorandum koji u regiji izaziva i te kakvu nelagodu, kao podsjetnik na Memorandum s kraja 80-tih, sačinjen u akademskim krugovima Beograda, a koji je malo kasnije poslužio kao nacrt za osvajačke, krvave pohode srpske vojske na države bivše Jugoslavije. Jesu li studenti upali u istu jamu Vučićeve velikosrpske propagande s namjerom pridobivanja glasova njegovih radikala? Jer kada Vučiću viču „Aco Šiptare“, ne govori li to o rasističkom preziru prema Albancima s Kosova, a time i o istom, režimskom, mitomanskom odnosu prema toj državi?

Svakako, studenti su otvorili političku kampanju zazornim Memorandumom koji prirodno izaziva dvojbu: jesu li oni za istinske promjene ili samo za zamjenu Vučića? Ali samo odlazak Vučića s vlasti, a bez suštinskih društvenih promjena, prije svega odustajanje od stare, nacionalističke matrice, bio bi isto što i „legendarno“ rušenje Slobodana Miloševića. Nakon čega je sve ostalo isto. Tek kada srpskim studentima postane jasna težina odgovornosti Srbije za ratove 90-tih, za zločine i genocidnu politiku Miloševićeva režima, tek tada se uz njihovu pomoć Srbija može promijeniti.

Na skretanje studenata u desno upozorio je još na Vidovdanskom skupu 2025. analitičar Tomislav Marković, kazavši da je „došlo do povratka na stari program svesrpskog ujedinjenja, kao da smo ponovo u 1989. Sada više nije u pitanju korupcija, klijentelizam, kriminalizacija politike i društva, nego tko je veći Srbin i tko može vratiti Kosovo“. Ili kao što kaže jedna od biblijskih poruka: „Ne sipa se novo vino u mješine stare!“

(Tačno.net)