Kada je ratni zločinac Ratko Mladić tog 11. jula 1995. godine prolazeći kroz centar Srebrenice naredio jednom od vojnika: “Skini ovu tablu, (ulica Selmanagić Reuf – Crni). Skinite to!”, na simboličkoj razini je započeo genocid.

Jer zaista, sistematsko ubijanje više od 8000 bošnjačkih civila u nekoliko vrelih dana tog jula bilo je u direktnoj korelaciji sa mržnjom prema svemu bošnjačkom na ovom svijetu.

Kada onaj s petokrakom ruši table ljudi s petokrakama

Paradoksalno ili možda ne, Reuf Selamanagić Crni je bio obavještajac Visočko-fojničkog partizanskog odreda, odnosno, obavještajac s terena Visokog. Taj isti heroj je s Valterom branio Sarajevo. U knjizi “Sarajevo u revoluciji“ (4. dio) se navodi da je Reuf Selmanagić Crni bio član partijske organizacije Komunističke partije Jugoslavije u garnizonu Rajlovac kojom je rukovodio Mustafa Saračević. Zadatak jedinice bio je organizirati ilegalni partijski rad i prebacivati dobrovoljce iz grada u partizanske odrede.

U knjizi se dalje navodi da je uz njegovu i pomoć drugih ilegalaca preko Centra i drugih veza, u NOB stupilo preko 2000 ljudi iz Sarajeva i okoline.

Jednom riječju, Selmanagić je bio heroj rata, heroj NOB-a, čovjek koji je svojom hrabrošću zadužio sve generacije nakon rata.

A zašto kažem da se radi o paradoksu i ironiji?

Pa zato što je zločinac i monstrum Ratko Mladić sve do pred kraj agresije na Bosnu i Hercegovinu nosio na svojoj šapki zvijezdu petokraku, istu onu za koju se svojim životom borio Selmanagić. Pa heroju Selmanagiću nije pomogla ni ta zvijezda na simboličkoj razini u susretu njegove table s Mladićevim koljačima. Jer su Mladiću, više od bilo koje ideologije, zajedničkog znamenja i povijesti smetali Bošnjaci, kažem, smetali su mu na biološkoj razini koja je prethodila fizičkom ništenju ljudskog potencijala Srebrenice i cijelog ovog podrinjskog kraja.

Predizborna inicijativa ništenja dobra

I onda, bezmalo tri decenije poslije, imamo situaciju da se opet politička velikosrpska većina u gradu bez banke, bez autobuske stanice, bez mesnice, bez slastičarne, bez ljudi zaboga, okrene još jednom mitomaniji i pokaže kako je ovo “srpsko tlo“. U genocidu nastalo, ali opet “srpsko tlo“. Naime, postojala je inicijativa da se ono nešto malo srebreničkih ulica (a nema ih više od dvadesetak) ponovno, nakon 1996. preimenuju. Po toj inicijativi glavna ulica Maršala Tita bi se trebala zvati, pogađate, ulica Republike Srpske.

Mladen Grujičić, načelnik Opštine Srebrenica i terenska ekstenzija Milorada Dodika, kaže da ne zna “napamet” koje tačno ulice će mijenjati nazive, ali smatra da bi jedno ime moglo izazvati negodovanje:

“Zaboravio sam te nazive ulica, jer ih ima zaista dosta. Ali, ono što bi eventualno moglo nekom da smeta… to je ulica Republike Srpske. Tako bi se zvala glavna ulica koja se u ovom trenutku zove Ulica Maršala Tita”, rekao je za RSE.

Pojašnjenje Mladena Grujičića je još urnebesnije:

“Dakle, to su predratni nazivi ili ulica neke brigade ili nekog odreda, iz Drugog svjetskog rata, Prvog svjetskog rata”, pojašnjava Grujičić, za RSE odbijajući da je riječ o preuranjenoj predizbornoj kampanji.

Kako vidimo, srpskim jastrebovima smetaju nazivi ulica koje se dovode u vezu s Drugim svjetskim ratom, ali ni njima ni njihovim šefovima ne smetaju ulice koje su dobile imena po Draži Mihailoviću, četnicima Drenoviću, Tešanoviću i ostalim kvislinzima iz Drugog svjetskog rata. Jer je opet, očigledno, riječ o ideologiji. Pa tako Tito smeta jer je “arhaičan“ a Draža diljem RS-a ne smeta jer je po kanonima tog srpskog sveta “moderan“.

Hoće li zaista RS zamijeniti Tita?

I naravno, u predizbornoj četničkoj nakaradi, trebao je “stradati“ i Reuf Selamanagić Crni, kojem je opet bilo namijenjeno bacanje table i postavljanje naziva Dubrovačka ulica. Inače, njegova ulica se od 1996. do 2002. zvala ulica Grčkog prijateljstva. Kažem trebalo je, zato što je trenutno zaustavljeno preimenovanje. Naime, tačka o izmjenama naziva ulica u Srebrenici je (privremeno) skinuta sa dnevnog reda sjednice Skupštine Opštine Srebrenica krajem februara.

Međutim, načelnik Opštine Srebrenica, notorni Mladen Grujičić na Skupštini je naveo kako će se ta tačka “biti razmatrana na nekoj od narednih sjednica”.

A što će nam svima kazati da nije riječ o nekakvoj “dobroj volji“ načelnika, nego o odgađanju četničkog hepeninga za samu predizbornu utrku, vjerovatno krajem ljeta, kada možemo očekivati da Maršala Tita zamijeni Republika Srpska.

I neko će opet kazati da je to nevažno u gradu koji više nema nego što ima i to svega u minusu – od ljudi do infrastrukturnih objekata. Ali nemojte zaboraviti da to simboličko ništenje uvijek, ali uvijek prethodi svim mogućim zločinima, a ovdje u Srebrenici i samom genocidu. Mladićevo “skinite to“ upućeno heroju Selmanagiću prethodilo je streljačkoj mašini smrti koja je na logističke baterije Srbije i izvršnu komandu Republike Srpske ubijala i ništila ljude. A onda preživjeli i porodice pobijenih u genocidu trebaju hodati glavnom srebreničkom ulicom koja se zove po entitetu u čije ime je počinjen genocid. Bolesno, strašno, nakaradno i sramotno! Ili preživjeli Srebreničani trebaju ponovo kao tog 11. jula vidjeti bačenu Selmanagićevu tablu i na njegovom mjestu postavljenu neku drugu?!

I zato je hvale vrijedna inicijativa Mladih Srebrenice koji su uputili pismo načelniku Mladenu Grujičiću te predložili nazive ulica koji su, kako kažu, rezultat minimuma oko kojih se mogu složiti bez obzira na etničku pripadnost.

Mladi Srebrenice dalje u pismu Grujičiću poručuju da je važno da se zajednički sastavi odluka, kojom bi se regulisalo ravnopravno korištenje ćirilice i latinice, te sam izgled tabli:

“Prema usaglašenom prijedlogu mladih iz Srebrenice, srebreničke ulice i ulice u Skelanima bi nosile nazive ulica tolerancije, kulture, solidarnosti, ravnopravnosti, znanja, slobode, dijaloga, budućnosti, djece Srebrenice… Da je pravde, mi znamo da bi ulice u Srebrenici trebale nositi imena po žrtvama genocida, po majkama Srebrenice, po našoj Hatidži, po dobrim ljudima i borcima za pravdu, ali znajući da je naša lokalna zajednica daleko od toga, moramo ponuditi alternativu kako sutra ne bismo imali imena ratnih zločinaca na tablama u središtu Srebrenice. I zato je ovaj prijedlog rezultat minimuma naziva oko kojih se mladi Srebrenice, bez obzira na etničku pripadnost, mogu složiti. A nama je živjeti ovdje”, zaključio je Ahmo Mehmedović ispred Mladih Srebrenice.

I odista, vrijeme je da se svi okrenemo budućnosti tako što ćemo poslušati one kojima su najmiliji ubijeni u genocidu i koji su ostali da žive tu. Jer nema kuće u Srebrenici koja je pošteđena zlog, genocidnog talasa, a koji je započeo zločinac Ratko Mladić baš skidanjem table sa imenom partizanskog heroja.

Pa ćemo vidjeti do početka oktobra hoće li Maršal Tito pobijediti Republiku Srpsku, hoće li Reuf Selmanagić Crni biti jači od kakvog četničkog bradonje, hoće li kultura, solidarnost, ravnopravnost, znanje i sloboda biti moćnije od velikosrpskog novogovora. I nekako sudbinski, ova se bitka, na fenomenološkoj razini vodi baš u Srebrenici, gradu-heroju ranjenom u genocidu. Ako izgubimo ovu bitku, definitivno kao ljudi gubimo Srebrenicu zauvijek.

Sa jedne strane je znanje, sloboda, dijalog, budućnost Reuf Selmanagić i Maršal Tito, a sa druge strane Republika Srpska i zločinac Mladić, koji je počeo mijenjati table. Pa izvolite, izaberite stranu!

P. S.

Ako mene pitate, glavna ulica bi se trebala zvati po našem Nihadu Nini Ćatiću, novinaru, pjesniku i heroju opkoljenog grada, čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Toliko je valjda zaslužio!

(Al Jazeera, foto: Autonomija)