„Šarlatanski. Njima je trebalo dva mjeseca da usporede otiske prstiju? Nepotrebno su bili toliko u zatvoru i ovaj događaj baca jedno novo edukativno svjetlo na međunarodnu i europsku pravnu suradnju. Ovakvu situaciju dosad nismo imali i iz nje se može nešto naučiti. Sve se moglo riješiti u tjedan dana, da se željelo.“

Tako je prošle subote predsjednik Republike Zoran Milanović komentirao izjavu grčkog odvjetnika pritvorenih Bad Blue Boysa, po kojemu na noževima pronađenim na mjestu ubojstva jednog AEK-ova navijača navodno nije pronađen nijedan trag DNA Dinamovih navijača.

Predsjednik Republike glasno je tako izgovorio ono što govori i misli i dobra većina njezina pučanstva – ono što misle i naglas govore Milanovićevi sadašnji i budući glasači, i ono što misle ali naglas ne govore sadašnji i budući glasači Andreja Plenkovića, koji po formacijskoj dužnosti šute o onome o čemu misle jednako kao Milanović. Uključujući i samog premijera Plenkovića, koji ono što misli o Bad Blue Boysima u grčkim zatvorima ne može izgovoriti naglas zbog toga što se mora praviti kao da usko surađuje s grčkim vlastima, pa kao ambiciozni eurokrat ponašati po europskom bontonu. Sve dakle ono što Milanović kao hrvokrat ne mora.

Ukratko, i puna dva mjeseca od krvavog incidenta u Grčkoj, krdo od stotinjak maskiranih Bad Blue Boysa koje je sudjelovalo u divljanju ulicama Atene, u kojemu je ubijen AEK-ov navijač Michalis Katsouris, još uvijek je u istražnom zatvoru. I Zoran Milanović konačno je izgubio živce.

„To nije pravna država!“ polako gubeći živce izjavio je predsjednik Milanović onomad, niti tjedan dana nakon Katsourisova ubojstva. „Ti ljudi su tretirani kao ratni zarobljenici. Ovo je na granici ratnog prava. Tretiraju ih kao zarobljenu postrojbu. Imaš pet dana da iz jedne grupe ljudi izdvojiš kukolj, a ti ih sve strpaš u pritvor i još ih razbacaš po cijeloj Grčkoj tako da ih prebiju i siluju. Sjajno, to je EU! To nema veze s demokracijom, s poštivanjem ljudskih prava. Ako je to EU danas, bolje da je nema. Samo ja moram biti taj koji će reći očite stvari!“ „Ovo je nedopustivo!“ poručio je tjedan dana kasnije, sve tražeći izgubljene živce. „To su naši ljudi, nisu ratni zločinci! Radi se jednoj političkoj svinjariji. Prošla je faza kad su trebali pokazati da su pravna država. Ovo nije pravna država!“

I onda nekidan, već potpuno izgubljenih živaca, zbrojio kako se grčko pravosuđe ponaša, kako ono, „šarlatanski“, jer im je „trebalo dva mjeseca da usporede otiske prstiju“, a „sve se moglo riješiti u tjedan dana, da se željelo“. Što baca, ponovimo, „jedno novo edukativno svjetlo“, zato što „ovakvu situaciju dosad nismo imali“.

Vrlo dobro.

Da vidimo sad kako se to radi u „pravnoj državi“, nekoj čije je pravosuđe manje „šarlatansko“. Recimo, onoj na čijem čelu je Zoran Milanović. „Ovakvu situaciju dosad nismo imali“? Na primjer: samo dva dana prije nego što će Milanović zbog šarlatanskog, nesposobnog i sporog grčkog pravosuđa izgubiti živce, svega par stotina metara dalje, na zagrebačkom Županijskom sudu, superiorna je hrvatska pravna država demonstrirala kako se to radi, privodeći kraju jednu razmjerno sličnu, kako smo rekli, „situaciju“.

Ukratko, da vas sad ne davim s detaljima, krdo od nekoliko desetaka maskiranih mladića divljalo je ulicama Osijeka i upadalo ljudima u kuće i stanove, pa ih odvodili u garažu u Dubrovačkoj ulici, gdje su ih mučili batinama, električnom strujom i ulijevanjem sumporne kiseline u grlo, nakon čega su preživjele odvodili na obalu Drave i likvidirali metkom u glavu. Hitrom i efikasnom akcijom hrvatske policije identificirani su ne samo huligani koji su sudjelovali u neredima u Osijeku, već i sam njihov vođa, koji se vrlo brzo našao na optuženičkoj klupi. Da bi, eto, već prošlog četvrtka, završnim govorima tužiteljstva i obrane, zagrebački Županijski sud priveo kraju proces, u kojemu se ovoga trenutka čeka još samo presuda predsjednika sudskog vijeća.

Istraga, privođenje, istražni zatvor, optužnica, sud, završna riječ, presuda, sve je bilo gotovo dok si rekao „Šeks“. Stani pa gledaj.

Nisu prošle ni trideset dvije godine.

„Šarlatansko“ grčko pravosuđe „imalo je pet dana da iz jedne grupe ljudi izdvoji kukolj“? „Šarlatanskom“ grčkom pravosuđu „trebala su dva mjeseca da usporede otiske prstiju“? U slučaju uličnih nereda u Osijeku 1991. godine, kada su građani srpske nacionalnosti mučeni u garaži u Dubrovačkoj ulici i likvidirani na obalama Drave, hrvatskom je pravosuđu za privođenje vođe navijača Branimira Glavaša trebalo samo petnaest, a za donošenje presude još svega sedamnaest.

Ne dana, ne mjeseci, nego godina.

Trideset dvije godine.

Ukupno trideset dvije godine trebalo je hrvatskoj pravnoj državi da „iz jedne grupe ljudi izdvoji kukolj“, da „usporedi otiske prstiju“ i donese presudu za mučenja i likvidacije osječkih Srba u jesen sad već pradavne 1991. Toliko o Milanovićevim „našim ljudima“ i „ratnim zločincima“, „ratnom pravu“, „tretiranju ratnih zarobljenika“ i „prebijanjima i silovanjima u zatvorima“: nakon što je Branimir Glavaš konačno priveden 2007., pa dvije godine kasnije osuđen na kaznu zatvora od deset godina, nakon što mu je drugostupanjski sud kaznu smanjio na osam godina, Ustavni sud Republike Hrvatske 2015. godine ukinuo drugostupanjsku, a Vrhovni sud 2016. prvostupanjsku presudu, prije šest godina na Županijskom sudu u Zagrebu počelo je novo suđenje, koje je, eto, završeno prošlog četvrtka.

I to – sad slijedi najbolje – prvostupanjskom presudom! Nakon koje, kakva god da bude, slijedi žalba – obrane ili tužiteljstva, svejedno – pa onda drugostupanjski proces, Ustavni sud, Vrhovni sud, sve ispočetka. „Šarlatanski“? Molim, to nisam ja rekao.

U vrijeme kad su u uličnim neredima nestajali osječki Srbi, Andrej Plenković kao golobradi dvadesetogodišnjak još je studirao pravo, a Zoran Milanović tek ga je diplomirao: nijedan od Dinamovih navijača iz Atene još se nije bio i rodio, a Dinamo još nijednom nije bio prvak Hrvatske – onda znate koliko je davno to bilo. Branimir Glavaš za to je vrijeme odradio devet zastupničkih mandata u Hrvatskom saboru, osnovavši i godinama vodeći vlastitu političku stranku, čak šest puta u međuvremenu zatvaran i oslobađan.

I što je Zoran Milanović imao reći kad je nakon uličnih nemira u Osijeku magistrirao pravo, stažirao u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske, zaposlio se kao savjetnik u hrvatskoj misiji pri Europskoj uniji u Bruxellesu i uhljebio kao pomoćnik ministra vanjskih poslova, potom bio izabran za predsjednika SDP-a, postao zastupnik u Hrvatskom saboru, predsjednik Vlade i konačno predsjednik Republike, pa konačno pri kraju mandata dočekao da zbog likvidacija osječkih Srba s početka rečenice sud donese tek prvostupanjsku presudu?

Je li Milanović izgubio živce zato što su „šarlatanskom“ hrvatskom pravosuđu trebale trideset dvije godine, kad se, eto, „sve se moglo riješiti u tjedan dana, da se željelo“, je li i tada bila riječ o, štajaznam, „političkoj svinjariji“, je li možda nakon trideset dvije godine „prošla faza kad su trebali pokazati da su pravna država?“ Ne. Samo dva dana kasnije predsjednik, eto, gubi živce što „šarlatanskom“ grčkom pravosuđu trebaju dva mjeseca – dva mjeseca! – za istragu o ubojstvu navijača AEK-a.

Zašto bi se, međutim, Zoran Milanović uopće bavio Branimirom Glavašem i osječkim Srbima? Osim što je, formalnopravno, riječ o predsjedniku Republike Hrvatske i hrvatskim građanima pred hrvatskim sudom? I osim što je riječ o pravosuđu pod potpunom tridesetogodišnjom kontrolom njegovih arhineprijatelja iz HDZ-a? Ako ni zbog jednog ni zbog drugog, onda barem iz trećeg, sasvim osobnog razloga: upravo je on, Zoran Milanović, prije dvije i pol godine poništio odluku svog prethodnika Ive Josipovića, pa Branimiru Glavašu – usred suđenja pred zagrebačkim Županijskim sudom! – kao formalnopravno neosuđenoj, dakle nevinoj osobi velikodušno vratio generalski čin i svih sedam oduzetih odličja iz Domovinskog rata. Kao što je upravo on, Branimir Glavaš, javno tada zahvalio Bogu što imamo Milanovića za predsjednika.

Da parafraziram jednoga – ako je to Hrvatska danas, bolje da je nema.

Samo ja moram biti taj koji će reći očite stvari.

(Portal Novosti, foto: Autonomija)