"Novo doba će početi onog trenutka kad generacija koja dolazi krene da preispituje narative koje im je prethodna ostavila u naslijeđe"
„One prod to the nerve of nationalism, and the intellectual decencies can vanish, the past can be altered, and the plainest facts can be denied.”
— George Orwell, Notes on Nationalism (1945)
„Dovoljan je jedan ubod u nerv nacionalizma pa da intelektualna pristojnost iščezne, prošlost se izmijeni, a najočiglednije činjenice poreknu.”
— George Orwell, Bilješke o Nacionalizmu (1945)
Republička izborna komisija proglasila je 15. septembra Studentsku listu “Studenti pobeđuju”, i ona će se u nedjelju, 25. oktobra na glasačkom listiću naći pod rednim brojem 3. Nije prošlo dugo da mnogi od onih koji podržavaju listu u toj činjenici vide zgodnu priliku za dosjetku da, bilo uživo, bilo na društvenim mrežama, svoju podršku istoj iskazuju pokazivanjem tri prsta. Danas je to u Srbiji, naročito kod mlađeg svijeta, gotovo opšteprihvaćena i široko rasprostranjena gesta površnog, podrazumijevanog patriotizma. (Bojan Žikić, profesor na Odjeljenju za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu opisao je, 2004. godine „gest sa tri prsta“ kao kulturnu konstrukciju srpskog identiteta devedesetih godina prošlog stoljeća.)
Gestovi, znamo, u sebi nose simboliku, koja opet predstavlja određene vrijednosti i upravo tu stvar počinje da se komplikuje. Jezik simbola nije egzaktan niti je jednoznačno kodiran, pa isti kod različitih ljudi budi sasvim oprečna tumačenja i emocije. Evo na primjer, ako bi jedan takav student otputovao iz Beograda u Sarajevo, saznao bi da ljudi tamo pomenuti gest doživljavaju na jedan sasvim drugačiji način. I da to što je on odlučio šta za njega znače tri prsta, ne znači da može odlučiti da za sve druge moraju značiti isto. I na toj tački mogla bi i da započne ova priča o tri prsta.
Čin podizanja tri raširena prsta nosi dvostruki istorijski paradoks. Izvorno je lansiran na devetomartovskim demonstracijama 1991. godine, kada ga je Vuk Drašković osmislio kao opozicioni simbol pobune protiv Miloševićevog režima. Prema Draškovićevim riječima inspirisan je slikom ‘Takovski ustanak’ Paje Jovanovića na kojoj Miloš Obrenović pred ustanicima polaže zakletvu s tri podignuta prsta desne ruke. Za Srpski pokret obnove taj gest predstavljao je ustanak protiv komunističke diktature, demokratsku Srbiju i povratak hrišćanskim vrijednostima. Međutim, simbol tri prsta tu započinje živjeti vlastitim životom. On ubrzo doživljava potpunu ideološku otmicu. Dok će se Vuk naći na strani protiv rata, ne odričući se svog “patenta”, njega istovremeno preuzimaju srpske vojne i paramilitarne formacije, pretvorivši ga u dio vizuelnog jezika ratnog srpskog nacionalizma, u simbol pod kojim su vršeni zločini i progoni civilnog stanovništva. Tri prsta pojavljuju se na ratnim snimcima ispred porušenih i spaljenih kuća i bogomolja na osvojenim teritorijama. U brojnim presudama Haškog tribunala navodi se da su zatočenici u logorima ponižavani tako što su primoravani da pokazuju „srpski znak sa tri prsta”.* Za mnoge nesrbe taj gest nikada nije bio nekakav apstraktni simbol srpstva, već je ušao u njihovo neposredno ratno iskustvo, često i u formi straha i teških trauma.
Ovdje dolazimo do onog neprijatnog pitanja koje se u Srbiji već decenijama sistematski zaobilazi: kako je moguće da simbol koji je u ratu opterećen nasiljem i zločinima i koji je svoju priču u Vukovaru, nad Sarajevom, u Srebrenici i drugim bosanskim gradovima ispisivao krvlju, danas funkcioniše kao umiveni politički mim? Postao je gotovo neizbježan na svim političkim skupovima, kako vlasti tako i opozicije u Srbiji, na protestima, na sportskim takmičenjima, koncertima, svadbama i inim narodnim veseljima. Kako se dogodilo da njime pred kamerama svoje uspjehe na međunarodnim takmičenjima slave reprezentativci Srbije, da tako svoje fanove pozdravlja najbolji teniser svih vremena? U izjavi za RTS, bivši predsjednik Boris Tadić dao je pojašnjenje zašto je tako pozdravljao naše sportiste na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu.
„Ja sam sedeo dva reda iza njega (američkog predsjednika Georgea Busha) i naglašeno sam sa tri prsta pozdravio našu reprezentaciju i hteo sam baš to da uradim“.
Tadić je, po sopstvenim riječima, objasnio Bushu da taj pozdrav znači „Sveto Trojstvo“, i da je to „naša ideja za koju se borimo“. Zanemarimo na trenutak ovu pogrešnu i predsjedničke funkcije nedostojnu formulaciju pojašnjenja i vratimo se ranije postavljenom pitanju – kako? Odgovor nije tako komplikovan. Odnos prema ovom gestu i njegovoj kompromitovanoj istoriji refleksija je načina na koji se srpsko društvo odnosi prema svojoj nedavnoj prošlosti. Od pada Miloševića – zanimljivo je da su brojni demonstranti, 5. oktobra 2000. jurišali na Skupštinu s tri visoko podignuta prsta – pa sve do danas, postoji neprekinuti kontinuitet u potiskivanju, sakrivanju i ispravljanju neprijatnih istorijskih činjenica. Tako je zaboravljen i prvobitni antirežimski bunt i mračna ratna epizoda i tri prsta, derivat srpske instant-tradicije, politički su amnestirana i uredno preseljena u registar benignog pop-nacionalizma. Znak je zapravo tek jedan segment šire društvene strategije: ako je prošlost prećutana i redefinisana, onda je i njeno simboličko ruho moralo biti očišćeno od odgovornosti.
Zbog svega ovoga bilo bi prejednostavno, pa i nepravedno, grubo osuđivati mladog studenta ili studentkinju koja će s podignuta tri prsta obznanjivati svijetu svoj etnički identitet ili političku opciju na izborima 25. oktobra. Njihovo pamćenje najčešće ne seže ranije od perioda vladavine Vučićeve vlasti, a simbol je protokom vremena i masovnom upotrebom prerastao u socio-kulturni simulakrum koji ih je uskratio svijesti o mraku koji on u sebi izvorno nosi. Mnogi vjeruju da je u pitanju nekakav drevni srpski simbol, što je nalik smiještanju pozdrava „Za dom spremni“ u neku zamišljenu, predustašku prošlost, u Hrvatskoj.
Studenti Srbije su poslije 1. novembra 2024. godine riješili da mijenjaju svijet. Ogroman dio srpskog građanstva u njihovoj generaciji vidio je vjesnike jednog drugačijeg doba i čini se, i danas, u ovom predizbornom času, da ih i dalje takvima vidi. I oni sami su u proteklih dvije godine od tada, toga postali i te kako svjesni. Međutim, novi početak ne donosi sama smjena vlasti. To doba ne počinje na biračkim mjestima. Ono će početi onog trenutka kad generacija koja dolazi krene da preispituje narative koje im je prethodna ostavila u naslijeđe. Tim mladim ljudima pripada budućnost i možda bi to mogla biti poruka ovog teksta. Stvaranje nečeg novog često je nemoguće bez spremnosti na oslobađanje od starih zabluda. Uostalom i istinska moderna, demokratska Njemačka izronila je tek onda kada je generacija koja nije pamtila vrijeme od 1933. do 1945. zapitala svoje očeve: ‘Was hast du im Krieg gemacht, Papa?’ (Šta si radio u ratu, tata?) Ukoliko mladost Srbije smogne snage za taj korak, možda će onda i manje mahati okolo s tri prsta. Poštovanje tuđih osjećaja ne znači ni slabost ni poraz.
Zato bi u srpskoj verziji takvo pitanje, umjesto onog pohabanog: “a šta su oni nama radili” kojim je prethodna generacija na njihova pleća prenijela odgovornost za mračnu prošlost devedesetih, to pitanje moglo biti: “a šta smo mi radili drugima”.
Da li će oni to i učiniti, ostaje da se vidi. I pored svih obeshrabrujućih znakova ovih dana, ostajemo optimisti.
24.09.2026.
(Autonomija)
* U paragrafu 807. na strani 222 presude u predmetu Stakić Sudsko vijeće navodi da su muslimanski i hrvatski svjedoci opisivali kako su, tokom zatočenja u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, bili prisiljavani da pokazuju srpski znak sa tri prsta i pjevaju „četničke“ pjesme, te zaključuje da je riječ o namjernom ponižavajućem i degradirajućem postupanju koje predstavlja zločin protiv čovječnosti.
https://www.icty.org/x/cases/stakic/tjug/en/stak-tj030731e.pdf
U paragrafu 772. na strani 300 presude Radovanu Karadžiću, Sud navodi da je Mustafa Mujkanović bio među zatočenicima u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“ u Bratuncu. Prema iskazu na koji se presuda poziva, bio je prisiljen da skine kaput kako bi ga mogli tući, zatim su ga tjerali da pjeva četničke pjesme, pije pivo i pridruži se grupi muškaraca koji su pokazivali „srpski znak sa tri prsta“. Presuda također navodi da je on to odbio i da su njegovi posmrtni ostaci kasnije ekshumirani iz masovne grobnice.
https://www.icty.org/x/cases/karadzic/tjug/en/160324_judgement.pdf
U predmetu Stanišić-Župljanin strana 65, paragraf 189 u logoru na Manjači zatočenicima naređivano da stanu u krug, podignu tri prsta, a zatim padnu na zemlju i izgovaraju da ljube srpsku zemlju i da su „srpska kopilad“, nakon čega su morali pjevati četničke pjesme.
STUPS: Lagalista
