State Department i Bijela kuća žele da pošalju poruku da obraćaju veliku pažnju na situaciju u regionu, kaže za Antenu M profesor na Univerzitetu Džons Hopkins Siniša Vuković, komentarišući seriju naimenovanja američkih zvaničnika.

Dodaje da je legitimna i interpretacija da se zapravo šalje poruka da je situacija na terenu možda izmakla kontroli.

Za Vukovića je izbor Kristofera Hila za ambasadora u Srbiji neobičan čin, ali i najjači signal koji je Bijela kuća mogla da pošalje. Hil je, navodi, i te kako svjestan uticaja SPC na vlasti u Beogradu, te je za očekivati da će o tome voditi računa za vrijeme novog mandata.

Deset mjeseci od dolaska Džozefa Bajdena za predsjednika SAD, kako Vam sada izgleda njegova struktura savjetnika i zvaničnika, s akcentom na odnos prema Balkanu? Gabrijela Eskobara opisuju kao nekog ko dobro poznaje ovdašnje prilike, kao i Kristofera Hila. Podsjetimo i da je Džefri Houvnir nominovan za amasadora SAD na Kosovu, dok je za ambasadora u BiH nominovan Majkl Marfi. Iskusna diplomatska garda je poruka da je situacija postala suviše ozbiljna ili da je Balkan novoj administraciji važan?

Vuković: Nema sumnje da se radi o seriji nominovanja koja po sadržaju, kvalitetu i promišljenosti teško da ima pandan u skorijoj istoriji. Kao što znate, prije svega radi se o diplomatama koji iza sebe imaju ozbiljno profesionalno iskustvo rada na zapadnom Balkanu. Svi su imali makar dvije, nerijetko i više, diplomatske ture u regionu. To su ljudi koji su i te kako upućeni u trenutnu situaciju, kojima neće dugo trebati da se uhvate u koštac sa trenutnim političkim izazovima. Istovremeno, temeljnost izbora upućuje i na to da State Department i Bijela kuća žele poslati poruku da obraćaju veliku pažnju na situaciju u regionu.

Legitimna je i interpretacija da se ovim imenovanjima zapravo šalje i poruka da se situacija na terenu možda izmakla kontroli u prethodnom periodu. Međutim, sve i da je tako, činjenica da je odabran tako iskusan kadar govori da se regresija u političkim prilikama u regionu više neće zanemarivati. Imajte u vidu da i među karijernim dipomatama teško možete naći osobe koje su ‘specijalizovane’ za određene regione; jer priroda posla zahtjeva da mijenjaju region, pa čak i kontitent, svakim novim mandatom. Ovdje se radi o izuzecima od tog pravila, jer su ovo diplomate koje su svojim radom zavrijedili epitete iskusnih stručnjaka i eskperata za region zapadnog Balkana.

Zašto mislite da je Hil nominovan za funkciju ambasadora u Srbiji, kakav je to signal, te šta ZB treba da očekuje od tog naimenovanja?

Vuković: To je veoma neobičan čin. Hill je odavno penzionisan, i u prethodnoj deceniji živio je miran i komforan akademski život kao dekan prestižne škole Korbel za međunarodne odnose u Denveru. Njegovo imenovanje je bez sumnje najjači signal koji je Bijela kuća mogla poslati u ovom trenutku. Hill je izabran ne samo zbog svog impresivnog iskustva na Balkanu, već i zato jer se radi o čovjeku od ličnog povjerenja predsjednika Bajdena. Neko ko uživa u komociji koju pruža akademska pozicija, nakon zasluženog penzionisanja prije 10 godina, ne napušta penziju tako lako, naročito ako se radi o mandatu u zemlji i regionu koji prolazi mozda najtenzicniji period u skorijoj istoriji.

Teško je pretpostaviti da bi Hill preuzeo takvu odgovornost da poziv nije proistekao direktno iz Bijele kuće. Sve to upućuje da se velika pažnja posvećuje regionu, i razumije ozbiljnost trenutne situacije. Ovo u neku ruku podsjeća na odluku Kenedija iz 1961. da imenuje Kenana za ambasadora u Jugoslaviji, cijelu deceniju nakon njegovog povlačenja iz diplomatije. Tada se to uradilo jer je Jugoslavija počela da predvodi pokret nesvrstanih, sto je za zapad bila velika nepoznanica i stvaralo stratešku zabrinutost.

Bivši američki ambasador u Srbiji Majkl Kirbi kazao je u jednom intervjuu da očekuje od Hila “otvorenost za rješavanje stvari na nove načine”. Koji su to novi načini?

Vuković: Hilov prethodnik se nije baš proslavio kao veoma aktivan sudionik procesa koji su oblikovali region u prethodnom periodu. Ostaće upamćen kao ambasador koji je bio previše mek, možda čak i naivno popustljiv, prema oživljavanju neo-četničke ideologije u zvaničnim krugovima u Beogradu. Tako nešto indirektno je legitimisalo određene ekspansionističke tendencije koje su počele da dominiraju u vanjsko političkim djelovanjima zvaničnog Beograda. Hill dolazi u veoma delikatnom momentu kada je Beograd uveliko okrenut Moskvi i Pekingu, osnažen već pomenutom ekspanzionističkom retorikom. Hil ima iskustva sa takvom ideologijom, i zna šta su posljedice i ograničenja popustiljivosti prema takvim politikama.

Neki pragmatični kompromisi, u kojima je lično učestvovao u Dejtonu, proziveli su rezultate koji i dan danas koče region i stvaraju plodno tlo za sporadičnu i probelmatičnu eskalaciju koja nikako da se ugasi. Valja naglasiti da je Hil i te kako svjestan i uticaja SPC na vlasti u Beogradu. Mnogi možda ne znaju, ali on i Holbruk su to i te kako znali da okrenu u svoju korist: s obzirom da SAD nije želio da direktno pregovara sa Karadžicem i Mladićem, niti da ih legitimiše kao predstavnike Srba u sukobu u Bosni, iskoristili su uticaj Patrijarha Pavla da putem tzv. ‘patrijarhovog pisma’ da legitimitet Miloševiću da učestvuje u Dejtonu kao predstavnik Srba. Dakle već tada mu je bilo jasno koliki politički uticaj SPC ima na vlasti u Srbiji. Za očekivati je da će o tome voditi računa i za vrijeme novog mandata.

Specijalni izaslanik za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar saopštio je na nedavno održanom 2BS forumu da će američka administracija biti veoma aktivna u regionu, te da imaju jasan odgovor na uticaj Rusije. Poruke koje je poslao, čini se, bile su prilično oštre i jasne?

Vuković: Nema sumnje da se radilo o veoma oštrim i direktnim porukama. Amerika priprema set mjera kojima će primarna namjera biti sprječavanje dalje regresije političkih prilika u regionu. Istovremeno može se očekivati i da će se manje tolerisati strategija balansiranja i śeđenja na dvije (ili tri) stolice. Mnogi se sjećaju da je Brajan Hojt Ji, za vrijeme administracije Baraka Obame, već poslao takve signale. Tadašnja situacija i trenutne prilike su neuporedive, jer tada nije postojao ovakav stepen uticaja ‘trećih strana’ na Balkanu, prije svega u Srbiji i u manjem entitetu Bosne i Hercegovine.

Brine i činjenica da tom društvu nerijetko mnogi, čak implicitno i sam Eskobar, vide i današnju Crnu Goru. Zvaničnici crnogorske Vlade sigurno su dobili jasne poruke u Vašingtonu da bilo kakvo promišljanje kojim se relativizuje uticaj trećih strana više neće biti tolerisano.

Nakon nedavnog sastanka visokog predstavnika EU Džozepa Borelja i američkog državnog sekretara Entonija Blinkena prošle sedmice u Vašingtonu, EU i Sjedinjene Države dogovorile su da ojačaju zajednički angažman na Zapadnom Balkanu. Kakve konkretne zajedniče poteze možemo da očekujemo, u čemu može da se ogleda ta saradnja?

Vuković: Konkretno, teško je reći. Prije svega EU i SAD još uvijek rade na otopljavanju odnosa koje je u mnogome poremetila prethodna administracija u Vašingtonu. Ono što se može očekivati da neće biti devijantnih aktivnosti koje su bile veoma učestale za vrijeme Trampa i njegovog izaslanika Grenela. Za očekivati je veći stepen sinhronizacije aktivnosti, zajedničkog planiranja, i zajedničkih strategija. To bi već bila ogromna promjena.

Takođe, može se očekivati i da će se mnogo snažnije okrenuti suzbijanjem ekonomskog uticaja trećih strana, prije svega Kine, koja u ovom trenutku postaje ključni strateški izazov za SAD. Kada je bezbijednost u pitanju, nema sumnje da će SAD mnogo više pažnje posvetiti uticaju koji Rusija u ovom trenutku uživa u regionu. Koliko će EU biti voljna i u stanju da se pridruži Americi u takvim namjerama umnogome zavisi od unutrašnjih prilika u samoj Uniji, i uticaju koji će u narednom periodu imati desničarske i populističke stranke u većini zemalja članica.

Nikoleta Rakočević (Antena M, foto: Glas Amerike)