Skip to main content

DRAGAN BURSAĆ: Režim u Banjaluci treba da slavi Billa Clintona kao svog zaštitnika!

Stav 15. сеп 2021.
4 min čitanja

Agencijska vijest glasi:

“Sarajevo bi uskoro moglo dobiti ulicu Billa Clintona, 42. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.“

Vijest je naišla na mlak odziv u medijima i javnosti, a tek poneko bi se osvrnuo na nju i to više zbog predlagača Harisa Zahiragića nego zbog gore pomentog 42. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.

Očevi bosanske beskonačne privremenosti

A meni je opet čudno kako je moguće da ovakva inicijativa dolazi iz Sarajeva, a ne iz Banjaluke, ako se zna da je Bill Clinton sa svojom administracijom spriječio zauzimanje Banjaluke i pripadajućih opština od strane Petog i Sedmog korpusa armije BiH i to u periodu od početka septembra, pa sve do sredine oktobra 1995. godine. Jednom riječju, nasljednici Karadžićevog i Mladićevog zločinačkog puta, ovaploćeni u likovima poput Dodika i njegovom ideološkog nasljednika Draška Stanivukovića, trebali su odavno u centru grada na Vrbasu dodijeliti ulicu Billu Clintonu. Ili makar ulicu Ričardu Holbruku.

Zašto Holbruku?

Em je mrtav, a tako mrtvi češće dobijaju ulice od živih, em je kao stari tompus-intimus Slobodana Miloševića izboksovao Dejtonski mirovni sporazum, kakvim ga danas poznajemo a kako ga je ironično Milorad Dodik najbolje opisao, kao beskonačna privremenost.

Eto, da nije bilo Clintona i administrativaca mu, kažem, prošao bi Peti krpus, sila nebeska kroz Banjaluku, kao promaja kroz mokru kosu. Ne bi sigurno postojala Republika Srpska kao entitet. Zapravo, uopšte ne bi postojala. O broju stradalih u ovakvoj jendoj operaciji možemo samo spekulisati, ali znamo sasvim sigurno da bi BiH bila jedinstvena i nedjeljiva zemlja, a ne konstrukt na koga pljuje ko god stige i u kojoj god prilici se zadesi. Zamislite zemlju bez OHER-a, bez Visokog predstavnika, bez dva entiteta, bez deset kantona, bez jednog distrihta…, zamislite zemlju građana, a ne nacionalnih tabora-eto, zemlju u kojoj važi pravilo-jedan čovjek, jedan glas-za početak to bi bila BiH.

A, iz prve ruke dočarati situaciju u Banjaluci, pogotovo u prvim danima oktobra 1995., a posebno u noći sa desetog na jedanaesti oktobar, vrlo je lako. Grad je bio u bježećem niskom startu, traktorske prikolice pune, vojni moral ispod nule, toliki zapravo da su vojni policajci više jurili dezertere po gradu nego što su branili isti. Jednom riječju, u Banjaluku je mogao ući kako je ko htio, šetajući i bez puno ispaljenih metaka.

Sa druge strane, to “ušetavanje“ kakvo god ono bilo, moglo je izaizvati humanitarnu katastrofu nemjerljivih razmjera.

Slažem se, Banjaluka je sljedeći cilj!

Kako god, valja se prisjetiti događaja od prije 26 godina:

Svi pamtimo ono istorijsko pitanje novinarke koje je uputila Atifu Dudakoviću, 10. oktobra 1995. godine u Sanskom Mostu, “Šta je sljedeći cilj”?

General Dudaković odgovara protivpitanjem: “Šta Vi mislite”? Novinarka kaže: “Banjaluka”, a general će na to kratko: “Slažem se”.

Još ako znamo da je Hrvatska vojska prije toga, 12. septembra oslobodila Šipovo, a dan kasnije Jajce i Drvar, a potom su jedinice Petog korpusa ARBiH 15. septembra ušle u Bosanski Petrovac i 16. septembra u Ključ, a narednog dana i u Bosansku Krupu situacija je bila blago rečeno izgubljena za VRS.

Na to treba dodati i poznati manevar iz srednje Bosne preko Bugojna, Kupresa, Livna i Bosanskog Grahova, u desetak kilometara dugoj koloni vozila, kada je 20. septembra u Bosanski Petrovac stigla 17. viteška krajiška brigada predvođena Fikretom Ćuskićem i Sakibom Forićem i tako je došlo do dugoočekivanog spajanja Petog i Sedmog korpusa Armije RBiH.

Ratni zločinac, general Ratko Mladić, derao se tada na svoje posilne generala Talića i Tomanića:

“Sram vas bilo! Vi ste izgubili zonu odgovornosti korpusa, izgubili ste narod i vojsku. Kako imate obraza da tom narodu pogledate u oči“

Dakle slom i potpuni poraz u bliskoj najavi!

Vraćam se na noć sa desetog na jedanaesti oktobar te 1995. godine. Pad Banjaluke je bio ne samo neizbježan nego i očekivan i to ne samo od strane Armije BiH, nego i od srpskih oficira i rukovodioca civilnih sektora, koji su odavno svoje porodice prebacili u Srbiju i Vojvodinu.

Prijetnja NATO udarima po Armiji BiH

Pa ipak, na scenu stupa Clintonova desna ruka za Balkan, Ričard Holbruk, koji je već domsilio plan o podjeli zemlje u odnosu 51% prema 49% teritorije. Trebalo je samo kupiti vrijeme dok se plan ne formalizuje i zaprijetiti Armiji BiH.

Komandant Glavnog štaba ARBiH, rahmetli general Rasim Delić o ovim povijesnim danima je zapisao:

“U Zagrebu sam se sreo s Holbrukom u Američkoj ambasadi, rekao mi je: “Upozoravam vas da ne idete prema Banjaluci. Vaš ulazak u Banjaluku stvorio bi novi val od oko 350.000 izbjeglica, koje bi krenule ka Srbiji. Shvatite ozbiljno moju prijetnju, jer u protivnom bit ćete izloženi NATO udarima”.

Dakle, da se razumijemo, direktna prijetnja NATO udarima po bosanskim jedinicama bila je razlog zašto se u tom momentu (nevoljko) odustalo od Banjaluke. Nije se tu radilo o nekakvoj oragniozvanoj herojskoj odbrani grada i pomanjakanju morala Armije BiH, kako su kasnije u srpskoj poratnoj mitomaniji mediji bliski Karadžiću i Plavšićki pokušali predstaviti narodu. Ne, riječ je bilo o spasavanju Banjaluke od strane narečenog Klintona i Holbruka na terenu, kako bi se kasnije napravio okvirni mirovni sporazum, koji nam je postao volšebni ustav. Ništa više i ništa manje od toga!

I zato, ponavljam, vlasti u Banjaluci, koje obilatije nego ikad baštine politiku i doktrinu zločinaca Karadćića, Mladića i Plavšićke, trebaju biti zahvalni jedino i isključivo Klintonu i US administraciji. Bez njih u Banjaluci kao i u ostatku RS-a danas ne bi bilo četničkih ulica poput one Rade Radića i ostalih. Jednako tako, bez njih bi Banjaluka bila povratnički i reintegrisan grad u sistem BiH, a ne neka simulacija Pridnjestrovlja sa četničanjem po slobodnoj volji.

I zato ovaj režim koji nacionalizmom i lažima prži mozgove ljudima, koji je nakon negiranja genocida počeo odlikovat krvnike koji su počinili isti, u najmanu ruku treba biti do neba zahvalan Bilu Klintonu.

Jedna ulica? Ma, ne znači ništa! Makar koje naselje, par bulevara, nešto škola, univerziteta, puteva i bolnica se treba zvati po Bilu Klintonu-u Banjaluci i entitetu, kojeg bez njega ne bi bilo.

I zato, najobjektivnije, grad Banjaluka koji ima svoju krsnu slavu (sic!), i koja se ironično zove Spasovdan u junu mjesecu, mogao bi je preimenovati i odgoditi za deseti oktobar. Bio bi to dan Svetog Klintona i Holbruka Zlatoustog. Istinski Spasovdan za režim u Banjaluci.

(Radio Sarajevo, Foto: Privatna arhiva)