Kako komemorirati žrtve u svijetu iz kojeg je istjerana pravda? U proteklih trideset godina, i najvećim sumnjivcima mogli ste podastrijeti dokaze da donosi plodove sustav stvoren da i najnezaštićenijoj žrtvi ratova u bivšoj Jugoslaviji pruži kakvu-takvu pravdu, i nameđunarodnome i na nacionalnim sudovima. Danas, i najveći optimisti moraju priznati da nasilnici ovoga svijeta, predvodnici ratova, počinitelji zločina i njihovi patuljasti sljedbenici razasuti svijetom, razaraju taj sustav u prah i pepeo, temeljito, strateški i uspješno.

U proteklih trideset godina postojao je institucionalni temelj uvjerenju da bi čak i familija vjerojatno najstarije žrtve Oluje, 92-godišnje bake Save Lavrnić iz sela Komića kod Udbine u Hrvatskoj – čije je tijelo zajedno sa sinovljevim, 65-godišnjeg Petra
Lavrnića, šest mjeseci poslije Oluje pronađeno prekriveno snijegom na putu gdje su oba mjesecima ležala – naknadno mogla doživjeti kakvu-takvu pravdu, ako nikakvu drugu, a ono bar pravdu zasluženog sjećanja. Ali kako danas još sačuvati takvo uvjerenje, kad je institucionalna pravda ratnim žrtvama u Hrvatskoj odavno zapostavljena a međunarodna se
raspada poput kule od pijeska?

Na obilježavanja Oluje, kao ni na službene i vladajuće narative u Hrvatskoj i Srbiji, ne treba više trošiti riječi. Već godinama su to zacementirana, izravno suprotstavljena tumačenja koja samo osnažuju dosadašnja i potpiruju buduća neprijateljstva. Suprotstavljene interpretacije akcije Oluja u Hrvatskoj i Srbiji možda najpreciznije ilustriraju koliko je i Beogradu i Zagrebu malo stalo do razumijevanja i uzajamnog uvažavanja: jer samo bi malo kompromisa trebalo da se shvati i prihvati kako nije ni posve
točna ni posve netočna službena hrvatska interpretacija prema kojoj je Oluja oslobodilačka akcija i ništa drugo, kao što nije ni posve točna ni posve netočna službena srpska interpretacija prema kojoj je Oluja etničko čišćenje i ništa drugo. Ali, kažemo, na taj rat službenim narativima više ne vrijedi trošiti riječi: ako trideset godina nije bilo dovoljno da vlasti u Zagrebu i Beogradu shvate i prihvate kako je za mir i dobrobit njihovih vlastitih građana od životne važnosti uvažiti, razumjeti i uzajamno poštovati stavove obje strane, pa pronaći razuman srednji politički i civilizacijski put, jalova je nada da bi se to ubuduće moglo promijeniti. Štoviše, više je nego jasno da se sigurno neće promijeniti, bar ne više u našoj generaciji – razlozi za to posve su vidljivi i u Hrvatskoj, i u Srbiji, a nažalost i globalno.

Hrvatska je u teškoj političkoj i civilizacijskoj regresiji. Da se ilustrira današnje stanje duhova u Hrvatskoj, dovoljno je podsjetiti kako je Općinski prekršajni sud u Splitu prije dvadesetak dana, 13. srpnja, skupinu ratnih veterana Hrvatskih oružanih snaga (HOS), zajedno s njihovim zapovjednikom Markom Skejom, oslobodio optužnog prijedloga
policije da su 2022., na obilježavanju obljetnice Oluje u Kninu, remetili javni red i mir izvikujući ustaški pozdrav. Skejo je, podsjetimo, osnivač jedine otvoreno ustaške postrojbe u ratu u Hrvatskoj, nazvane po ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu, čiji su pripadnici ratovali pod ustaškim simbolima i u crnim uniformama, otvoreno se nazivajući ustašama; na Youtubeu je i danas dostupan snimak njihova obilježavanja osnivanja NDH 10. travnja 1995. godine iz kojega je sve to više nego jasno. Skejo je pritom čovjek nedvosmisleno prepoznatljivog izgleda: demonstrativno nosi prepoznatljive hitlerovske brčiće. Taj je čovjek, u intervjuu nakon oslobađajuće presude, jednom rečenicom sažeo duh ovoga natražnjačkog vremena u Hrvatskoj: “Onaj ‘ko nije ‘Za dom spreman’, taj ne može pripadati hrvatskom narodu.”

Prestaje, dakle, biti jasno je li samostalna Hrvatska stvorena da bude klasična europska liberalna demokracija ljudskih prava i zaštite manjina – a samo na temelju te vizije dobila je međunarodno priznanje i članstvo u NATO i EU – ili pak kao neki suvremeni
autoritarno-nacionalistički bastard simboličke nasljednice NDH. Istina, u Hrvatskoj su od uvijek postojali zagovornici ovoga drugog puta pretvaranja ustaške prošlosti u prijeteću budućnost – ali nikada do sada, pa ni usred rata, na nacionalnoj razini nisu uspjeli preoteti vlast, niti su ikada zavladali glavnom strujom simboličkog imaginarija nacije. No u protekle dvije godine, od parlamentarnih izbora u travnju 2024. na kojima je revizionistički Domovinski pokret postao dijelom vladajuće koalicije, to se dramatično promijenilo: danas je Hrvatska zemlja Thompsona, reafirmacije ustaškog pozdrava, povijesnih laži, antikomunističke i antijugoslavenske histerije, veteranskog trijumfalizma i napada na prava svih vrsta manjina. U takvim uvjetima, razumno i suosjećajno obilježavanje svih žrtava Oluje naprosto ne dolazi u obzir. U nedavno objavljenom izvještaju o prošlogodišnjim suđenjima za ratne zločine, Centar za suočavanje s prošlošću Documenta iz Zagreba upozorio je na “drastičan pad” broja prvostupanjskih suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj, a o sofisticiranijim oblicima kulture sjećanja da i ne govorimo.
Bit će dobro već i to ako ove godine “ustaški ‘Za dom spremni’” na predstojećem obilježavanju u Kninu “ne zajaše i Oluju”, kako je to ovih dana napisala ugledna hrvatska novinarska veteranka Jelena Lovrić, jedna od prvih koje su krajem osamdesetih prepoznale opasnost Miloševića, i jedna od prvih koje su početkom devedesetih isto tako prepoznale opasnost od ustašije u Hrvatskoj.

Hrvatska tako, razlikama unatoč, sve više sliči Vučićevoj Srbiji, zemlji koja nažalost ne uspijeva samu sebe izvući iz živog blata pokvarene i nasilne vlasti, i koja se prometnula u neku vrstu balkanske Bjelorusije: autoritarna država, s vladajućom partijom spremnom na nasilje, punom neznanja i prezira prema demokraciji i vlastitim građanima, s nametnutim kultom vođe kojemu je permanentno izluđivanje javnosti najefikasnija politička metoda. Vučićeva je Srbija danas, uz Bjelorusiju, vjerojatno jedina zemlja u Europi koja stvara klasične političke emigrante, žene i muškarce koji se opravdano sklanjaju od državnog i paradržavnog nasilja. U takvim zemljama nema mjesta sjećanju na ratne žrtve, naročito ne za one s takozvane “druge strane”. U takvim zemljama, glorificiraju se ratovi, vojske i režimi, ratne se pobjede izmišljaju i falsificiraju, a patnje i životi žrtava i običnih ljudi
prešućuju i zapostavljaju.

Ali sve to ne bi bilo moguće, ili u tek neusporedivo manjoj mjeri, da MAGA nije zajahala Ameriku. Nepune dvije godine nakon početka drugog mandata Donalda Trumpa, svijet živi ‘déjà vu’ tridesetih prošlog stoljeća u Njemačkoj. Za poslijeratnu pravdu, suočavanje s prošlošću i demokratizaciju zemalja bivše Jugoslavije, Trumpov mandat mogao bi biti smrtonosan kao što je Hitlerov ratni stroj bio za prijeratnu Europu. Istina, ovdašnja tranzicijska pravda posljednjih je godina i iz Europske unije doživjela teške udarce i ozbiljno zanemarivanje, ali razlozi za to bili su pragmatični, nikad principijelni; govorilo se o “umoru od tranzicije” i opravdano prigovaralo da ne može Europa obaviti posao društava u regiji ako ona to sama ne žele. Danas, međutim, otkad cinični Trumpovi bogatuni diktiraju globalni diskurs, sama ideja pravde i suočavanja sa zločinima vlastite nacije odbačena je poput stare krpe: empatija je postala, riječima Elona Muska, “temeljna slabost zapadne civilizacije”; sila i nasilje, kako reče Trumpov savjetnik za domovinsku sigurnost Stephen Miller, “željezni su zakon povijesti”, a migranti i stranci postali su “životinje”, “štetočine”, “ubojice”, “čudovišta” i “silovatelji” “koji truju krv naše zemlje”, kako se u više prilika Donald Trump izvolio izraziti o useljenicima u SAD. Trumpova Amerika, sa svojom zloglasnom Službom za imigraciju i carinu (“Immigration and customs enforcement”, ICE) koja ubija na ulicama i buja iz dana u dan; sa svojim zatočeničkim centrima, desecima tisuća protuzakonitih deportacija, sa samovoljnim ubijanjem po karipskim morima i terorom nad suverenim državama, od Venezuele i Kube do Irana, Grenlanda i Danske, s otvorenim napadom na institucije međunarodne pravde poput Međunarodnoga kaznenog suda, i zanemarivanjem nasljeđa Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju – ta Trumpova Amerika postaje suvremena inačica fašističkog režima čijem će užasnom pokroviteljstvu, baš kao što se prije devedeset godina dogodilo u Europi, poput kućnog ljubimca potrčati pod skute svaki mali diktator ovoga svijeta – a ovdašnji balkanski to su već učinili. Vratili smo se u vrijeme koje su talijanski i srpski antifašisti Antonio Gramsci dvadesetih i Radomir Konstantinović devedesetih nazvali “vremenom čudovišta”.

Kako u takvom vremenu pamtiti i poštovati žrtve, kako sačuvati ideju društvene pravde? Institucije su očito odustale, ako su ikad iskreno i pokušavale – čak i Europska unija, savez država stvoren da čuva mir u Europi, koji je Balkanu trideset godina služio kao orijentir demokracije i mira, pretvara se u oružani savez, bilo to opravdano ili ne, bilo iznuđeno ili ne. Mirotvorci, antinacionalisti i antifašisti ostaju prepušteni sebi samima – ali, zašto i to ne bi bilo dovoljno? Ovako je o Hrvatskoj napisala Jelena Lovrić: Pristane li Plenkovićev HDZ posve uz pisce ‘Za dom spremni’ grafita, bubnjare ustašluka i endehazijske nostalgičare, možda će ljevica opet morati spašavati Hrvatsku.” Jednom ju je naime već spasila: “Vodila je partizansku borbu koja je – nasuprot NDH – hrvatskom narodu omogućila da okončanje Drugog svjetskog rata dočeka na pobjedničkoj strani. Njena su baština današnje državne granice i ustav po kojem je devedesetih provedeno osamostaljenje Hrvatske.”

Danas, u neizvjesnosti o tome hoće li opet morati spašavati vlastite zemlje, ljevica je sigurna da mora spašavati ljudsko suosjećanje, pravo na sjećanje, na ideju mira, demokracije, ljudskih prava i uzajamnog poštovanja. Sjećanje, dakle, na 92-godišnju Savu Lavrnić i njezinog 65-godišnjeg sina Petra Lavrnića, iz sela Komića kod Udbine u Hrvatskoj, i na njihovu susjedu Mariju Brkljač, koja je živa spaljena u vlastitoj kući, žrtve o kojima nitko više ništa ne želi znati; čuvati, istodobno, sjećanje na sve žrtve Oluje, s poštovanjem, razumijevanjem i uvažavanjem istine o svim žrtvama rata u Hrvatskoj i ratova devedesetih. Ovako je tu želju i odlučnost, u tradicionalnoj ovogodišnjoj Izjavi sjećanja u povodu obljetnice Oluje, formuliralo Srpsko narodno vijeće iz Hrvatske:

“Unatoč novim ratovima koji se vode diljem svijeta i glasovima koji ponovno pozivaju na oružje, upravo zbog vlastitog iskustva, punih 31 godinu od rata, ustrajemo u radu na jačanju kulture mira umjesto da podlegnemo tim glasovima, jer mi, više nego mnogi,
znamo kamo vodi jezik oružja i mržnje. Zato ostajemo, sada više nego ikad, duboko posvećeni miru, iskrenoj empatiji i istinskom razumijevanju za stradanje drugoga, jer jedino takvo sjećanje na koje pozivamo zadržava dostojanstvo koje zaslužuje“.

Posvećenost miru, iskrenoj empatiji i razumijevanju – nezaobilazan korak, jedan od mnogih na putu koji će čudovištu, kad-tad, suprotstaviti dostojnog protivnika.

Boris Pavelić (Autonomija/naslovna fotografija: dpa)

Tekst je napisan uz podršku Pro Peace Beograd, u okviru projekta “Jedan dan u mesecu”